IK pretpostavlja da su većina obiteljskih nasilnika muškarci, i iz toga izvlači zaključke o rodno-utemeljenom nasilju. Potpuno krivo. Možemo se svi složiti da su većina obiteljskih nasilnika muškarci, ali to ne znači da su većina muškaraca obiteljski nasilnici, to je zamjena teza, jer je samo mala manjina muškaraca nasilna u obitelji, a velika većina su zaštitnici obitelji. Sada cijela priča izgleda malo drukčije, zar ne? Ako je samo mala manjina nasilna, kako je onda nasilje rodno utemeljeno? Dakle, na temelju LAŽNE postavke pristupa se redefiniranju obitelji i društva na način da se obitelj proglašava MJESTOM NASILJA nad ženama. Time obitelj automatski postaje nešto što je društveno nepoželjno, iako je za veliku većinu žena obitelj mjesto zaštite i sigurnosti, pa se u odnos muškaraca i žena upetljava država na način da muškarcima oduzima ulogu zaštitnika žena, i daje ju kojekakvim povjerenstvima. A koliko je država učinkovita u suzbijanju nasilja, vidimo po institucijama u kojima je pojedinac u potpunosti odvojen od obitelji, kao što su zatvori, sirotišta ili popravni domovi, u kojima pojedinac ima cca 10 tisuća više puta šanse da će biti fizički, psihički ili seksualno zlostavljan. Zaključno, nitko ne može toliko dobro zaštititi ženu kao muškarac, i nitko ne može toliko dobro zaštititi djecu kao roditelji.
