Komentar čitatelja
Anto Mikić: Vjernici trebaju smanjiti strasti koje se povremeno razbuktaju oko Međugorja
tomo – 11.06.2015.
Osobno ne vidim kakve veze ima kič na štandovima s vjerodostojnosti Međugorja? U samom krugu Crkve, pa ni na samom brdu ukazanja, štandova – nema! Ostalo je, čini mi se, u domeni civilne vlasti / kulture ljudi / … Valjalo bi usporediti s priznatim mjestima ukazanja, npr. Lurd, u kojem također ne nedostaje gro kič predmeta – ali zar to umanjuje čudesa koje Gospodin čini po Posrednici svih Milosti u Lurdu?!
Druga stvar, na više mjesta čitam o tobožnjim (valjda?) ‘sablažnjivim’ ponašanjima vidioca – ako im se prigovara da griješe – pa i oni su samo ljudi, i nisu ‘preplaćeni’ na bezgrješnost (kao niti jedno drugo ljudsko biće! sjtimo se samo miljenika Božjega – Davida), bezgrješni su samo Marija i njen Sin Isus. Za ostalo – ne znam točno za što im se prigovara? Zato što primaju one koji ih traže, idu k njima, i ljudima prenose poruke nade i mira? Koji god sam intervju vidioca čitao, uza svu njihovu nesavršenost, ne mogu se sjetiti niti jednoga koji bi slavio njih same, već UVIJEK sam čitao riječi koje upućuju na bliskost s Isusom i Marijom (Euharistija, česta ispovijed, Krunica, post i pokora), kako sveci već 2 tisuće godina istu žive, ali današnjoj mlakosti kršćana ista itekako smeta (a zašto? dobro bi bilo razmisliti…). Na kraju, zar bi itko mogao šutjeti da ima takvo iskustvo (ako pretpostavimo da postoji šansa da su istinita), zar ne kaže isus na jednom mjestu otprilike – ‘da oni šute, kamenje bi govorilo!’ ? Ne daj Bože da su proroci šutili, i da ikada šute, a neka Bog pomogne našoj Majci Crkvi da u svjetlosti Duha Svetoga mudro ispravno sagleda i prosudi ne samo ta, već i sva druga dešavanja unutar i oko Crkve. To bi trebala biti želja i molitva svakog istisnkog kršćanina, a od navijanja i parcijalnih gledanja (bez želje da se vidi cjelovita slika) ne znam što pokazuje…
Ovime ne tvrdim da su ukazanja u Međugorju istinita, ali svim srcem iznosit ću istinu o svome iskustvu o i u Međugorju i divnim čudima koje Bog tamo čini – kako meni, tako i mojim bližnjima. A ako je zaista djelo sotone da se u Međugorju toliko ljudi obrača, ispovijeda, odaziva na posvećen život, čini mi se da je onda isti dobrano puk’o, kako se veli… 🙂 A ako postoji šansa da je to ipak djelo Gospino i Božje (po plodovima bi se trebalo raspoznavati), trebali bi sa nužnim strahopoštovanjem istome pristupati i o istome razmišljati, a kamoli govoriti.
Svako dobro,
Tomo