Komentar na članak
Branka Raguž: Teško (se) komunisti demokratiziraju
Zelimir Maric • 22. 03. 2015.
Kakav odličan prilog!
Ovo hvale vrijedno promišljanje puno toga stavlja na pravo mjesto, ali i otvara nova pitanja. Čini mi se logičnom misao da komunističkim strukturama u Hrvatskoj nije uopće bilo u interes u da rata ne bude. Taj rat je bio ono za što su se oni mogli uhvatiti, zbog čega se moglo reći: „Eto, oni su nam prijeko potrebni“, opravdanje opstanka njihovih struktura. Praktični rezultat takvog shvaćanja je bila famozna tzv. „pomirba“.
Sad, treba postaviti pitanje kad je HDZ postao „rezistentan na lustraciju“. Je li to bilo 1995? Ranije? Kasnije? I zašto 1995. nije sklonjena Titova bista, ako je bila samo „nužno zlo“ – jučer smo vidjeli da to i nije toliko komplicirano, ako se to iskreno želi? “ (Ako takvo nešto kao „nužno zlo“ uopće može postojati). Ili je li ta bista na tom mjestu bila stvarna želja nekog moćnog?
Odgovori na ova pitanja bi možda pomogli da se shvati i zašto još uvijek opstaju nazivi imena trgova danih po imenu jednog diktatora, te ratnog i poratnog zločinca – maršala Tita, zašto su komunističke strukture praktično netaknute u kontinuitetu preživjele sve do dan danas, te nam kroje kapu, diktirajući od A do Ž sve u društvenom i političkom životu – ekonomiju, medije, školstvo, sudstvo, zdravstvo…
A što se tiče HDZ-a, treba se priupitati je li pametno čekati još 84 godine da se oni sami sjete lustrirati se, po onoj narodnoj „čekaj magarče da trava naraste“. Ili se, konačno, bolje ikad nego nikad, obazrijeti i za drugim rješenjima.
Jer, još jednom smo bolno, na vlastitoj koži osjetili da itekako važi narodna mudrost: “Tko s đavolom tikve sadi, od glavu mu se razbijaju” Od “pomirbe” do – lustracije i do konačno prave pomirbe i pravog zajedništva. To je ono što nam je potrebno.
Tekst se nastavlja ispod oglasa Tekst se nastavlja ispod oglasa