Hrvatska ekonomija godinama se nalazi u recesiji, nezaposlenost je visoka, primanja niska, a mladi odlaze u inozemstvo “trbuhom za kruhom”, dok istovremeno investicije zemlju naširoko zaobilaze. Što je tome razlog i što je potrebno kako bi se izašlo iz ove dugogodišnje krize, pitali smo Marka Jurčića, stručnjaka na području direktnih stranih ulaganja, međunarodne trgovine i povezivanja poslovnih i institucionalnih subjekata na međunarodnom nivou.
Za početak, je li Hrvatska danas plodno tlo za investicije i koliki je interes za pokretanje inovacija u poslovnom smislu?
Hrvatska ima velike potencijale za realizaciju ulagačkih projekata. Međutim ti su potencijali, kao i na mnogim drugim područjima kod nas, blokirani radi nedostatka sustavnog rada na njihovom razvoju i iskorištavanju. Za takvu situaciju je prvenstveno pa čak i isključivo kriv odnos politike i svih dosadašnjih vlada prema tematici privlačenja direktnih stranih ulaganja.
Ovo se odnosi na svaku razinu i vrstu kvalitetnih ulaganja za koja se moramo boriti, a možda i ponajviše na pokretanju ulaganja koja predstavljaju inovacije i općenito aktivnosti za više dodane vrijednosti. Za ta je ulaganja prisutna najoštrija konkurencija i borba na globalnoj razini, a mi tu zaostajemo jer se tu vidi zakržljalost i ne strateški razvoj svih faktora koji inače doprinose uspjehu na tom području. Tu prvenstveno mislim na razvoj poslovne i ulagačke klime te na razvoj obrazovnog sustava koji će biti u stanju kvalitativno i kvantitativno pružiti podlogu razvoja i privlačenja upravo takvih ulagačkih projekata.
Koji su problemi u Hrvatskoj vezano uz investicije?
Problema ima toliko da ih nije moguće navesti u jednom razgovoru.
No lako je identificirati korijen i glavni uzrok svih tih problema. Naime vidljivo nam je iz svjetske prakse kako sve države koje su primjeri uspjeha u privlačenju stranih ulagača imaju po tom pitanju jednu te istu odliku – potpunu i bezrezervnu podršku svih političkih instanci u državi, počevši od premijera ili predsjednika. Sve o čemu ovisi privlačenje ulaganja dolazi od politike, političke odluke i volje – govorili mi o administrativnom aparatu, birokratiziranosti sustava, poreznom sustavu, sustavu poticanja zapošljavanja, obrazovnom sustavu – to sve ovisi o politici i političkoj volji, pa i o razumijevanju.
Kod nas je najveći problem upravo taj što ničega od navedenog nema, osim na deklarativnoj razini. Vidljiva je spora evolucija shvaćanja kako je to ipak važna tema i da joj se treba sustavno posvetiti – ali to djelomično i slabašno pojavljivanje političke volje ne prati i neophodan razvoj razumijevanja cjelokupne tematike direktnih ulaganja.
Povijesno su već dva puta agencije za promicanje ulaganja gašene, a one svugdje predstavljaju temeljnu infrastrukturu potrebnu za uspjeh. Nadalje prošla Vlada je ukinula agenciju i osnovala Ured potpredsjednika Vlade RH za investicije (u kojem sam i sam radio), ali taj ured nije imao dovoljno kapaciteta niti je praćen od svih ostalih institucija po pitanju potpore u provedbi neophodnih aktivnosti i reformi. I to je do sada bila standardna praksa – sve da se i postave neke instance za rješavanje ove problematike, njima se ne daje alat za obavljanje posla te ih se često gleda kao interne gnjavatore i smetala.
Čini mi se da današnja Agencija za investicije i konkurentnost ima nešto bolju poziciju, ali i dalje nemaju prave alate da bi dovoljno uspješno konkurirali svim drugim agencijama koje u pravilu imaju dugogodišnji neprekinuti razvoj i iskustvo.
Na žalost i dalje je vidljivo nerazumijevanje onih koji trebaju biti predvodnici u unapređivanju situacije. Tako je uvijek tragikomično kad predstavnik vlasti po ovim pitanjima kaže kako se trebamo osloniti na sustav jer će on odraditi svoj posao. Sustav je pokvaren i funkcionalno sasvim razmontiran – i njega treba remontirati i popraviti prije nego mu damo da odrađuje ono što se od njega očekuje.
Dakle, iz ovog temeljnog problema proizlaze sve druge prepreke ulaganjima u RH – birokracija, problematika vlasničkih odnosa, šutnja administracije, nekonkurentnost radne snage, pravna i financijska nesigurnost, neprofiliranost pojedinačnih lokacija i regija u RH, manjak ciljanog i proaktivnog privlačenja željenih ulagača itd.
Koliko smo, u svemu tome, konkurentni po pitanju poticaja za ulaganja?
Mi smo po pitanu ulagačkih poticaja dosta konkurentni u odnosu na druge zemlje Europske Unije. Zemlje izvan EU-a imaju i dalje više slobode u podizanju maksimalnih intenziteta poticaja, ali smatram kako imamo konkurentan sustav poticaja za ulaganja.
Sa druge strane me uvijek brine kad vidim kako oni koji su odgovorni za privlačenje ulaganja u poticajima vide najbitniji alat za privlačenje ulagača. U tome ne mogu biti više u krivu – barem kad razgovaramo o kvalitetnim greenfield izvozno orijentiranim ulaganjima. Praksa na globalnoj razini pokazuje kako su kvalitetnim ulaganjima i ulagačima poticaji sekundaran pa čak i tercijaran faktor u donošenju odluke. Ono što ta praksa i statistika također pokazuje je i da tvrtke koje provedu ulaganje prvenstveno motivirani poticajima vrlo često napuste tu lokaciju prestankom razdoblja korištenja poticaja, te sele svoje pogone na lokaciju gdje će ponovno ostvarivati nove poticaje od neke druge države.
Kvalitetna, dugoročno održiva ulaganja, koja predstavljaju i podlogu za održiv gospodarski razvoj lokacije i države u cjelini, dolaze radi drugih faktora, a ne poticaja. Na žalost moram konstatirati da kod tih drugih faktora ne pokazujemo veliku konkurentnost, a tu se govori prvenstveno o dostupnosti kvalitetne radne snage, obrazovnom sustavu, cijeni radne snage, razvijenosti razvojno-istraživačkih institucija, poticajnoj ulagačkoj klimi itd.
Koji su, s druge strane, naši najveći potencijali?
Najveći potencijali su ljudi i geostrateška pozicija države.
Ljudi su produktivni, kreativni, inovativni i izrazito kvalitetni. Problem je možda što ih često nema dovoljno za velike ulagačke projekte. Često sam o tome razgovarao s ulagačima, kako postojećima tako i onima koji su razmatrali ulaganje u Hrvatskoj, ali se na njega na kraju nisu odlučili. Produktivnost naše radne snage je uvijek naglašavana kao naša najjača konkurentska prednost. Problem je što je tu produktivnost, koja se najviše očituje u proizvodnim i istraživačko-razvojnim djelatnostima, teško dokazati putem statistike. Cijena radne snage je vidljiva, egzaktna i usporediva s cijenama na svim drugim lokacijama. No produktivnost je ipak donekle apstraktnija i nije prisutna u globalnim usporedbama. Teško ju je prikazati, a dokazati se može tek praksom tj. nakon što se ulaganje realizira. S druge strane često do te realizacije ne dođe jer se ulagači odbiju onim jasnim podacima – cijenom radne snage i često i njenom brojnosti i raspoloživosti. Ne želim ovdje ni na koji način promovirati politiku smanjenja plaća i životnog standarda naših radnika, već smatram kako se smanjenje cijene rada može i treba provesti putem poreznog rasterećenja poslodavaca.
Geostrateška pozicija je također adut i potencijal koji nam predstavlja vjerojatno najjači alat za privlačenje velikih i kvalitetnih ulagačkih projekata. Ona nam je i najjača konkurentska prednost u odnosu na sve bliske konkurente. Ovdje bih malo karikirao – ako odete na konferenciju gdje se predstavljaju države sa svojim sustavom privlačenja ulaganja vidjet ćete 10 prezentacija država iz našeg okruženja. I sve te prezentacije će biti zapravo iste, samo s drugačijim dizajnom i logotipom. Svi govore o kvaliteti radne snage, kvaliteti infrastrukture, poticajima i sličnim elementima. No Hrvatska pred njima ima ovaj faktor koji je idealan i koji pruža velike mogućnosti, posebice u odnosu na nove brzo rastuće azijske ekonomije.
Pozicija luke Rijeka s njenim prirodnim obilježjima, poput prirodne dubine gaza, predstavlja vjerojatno najveći potencijal za Hrvatsku po pitanju privlačenja kvalitetnih ulaganja. Također predstavlja i najveću tragediju koja se ogleda u zanemarivanju i nerazvijanju tog potencijala već preko 20 godina. Neke se stvari pomiču prema naprijed, ulaskom ICTSI-a na kontejnerski terminal Brajdica i razvojem „Zagrebačke Obale“, no ponovno smo svjedoci tome kako se i to opet nesustavno razvija jer se odbija krenuti u izgradnju moderne pruge od Rijeke do mađarske granice. Naš geostrateški potencijal po pitanju Luke Rijeka leži u kombinaciji dvije karike – luke i željezničke pruge. Danas je taj potencijal jak koliko je jaka ova slabija karika koja se i dalje ne razvija. Time ćemo i u narednim godinama zaostajati za konkurentnim lukama Trst i Koper, umjesto da se na globalnoj razini natječemo s Hamburgom i Roterdamom.
Ipak uza sve poteškoće imamo uspješne pojedince poput Mate Rimca, koja je tajna njihova uspjeha?
Nisam nikad upoznao g. Rimca niti poznajem njegov poslovni model u toj mjeri da bih se usudio komentirati ili definirati tajnu njegova uspjeha. Prema praćenju cijele njegove priče kroz medije i društvene mreže čini mi se da je njegova tajna tvrdoglavost i upornost da svoj posao razvije i njime uspije baš u Hrvatskoj i nigdje drugdje. To se u njegovom slučaju može razumjeti, ali netko drugi tko nije emotivno vezan uz Hrvatsku sigurno ne bi bio tako tvrdoglav.
Kod drugih uspješnih pojedinaca i tvrtki se može naći također još par zaloga, ili tajni, njihova uspjeha. Dojma sam kako kod nas ima puno uspješnih tvrtki o kojima se ne piše i ne govori, a često one nisu ni poznate našim ljudima i širem društvu. Te uspješne tvrtke su, gotovo u pravilu, okrenute međunarodnom tržištu. Svoje prihode sve više, ako ne i u potpunosti, ostvaruju putem izvoza i kroz suradnju s drugim tržištima. Na našem tržištu je, usred sve ugroženije likvidnosti, teško uspješno poslovati. I dalje je državni sektor najbolji izvor posla za mnoge tvrtke.
Velike tvrtke znaju se snaći za sebe, a male i srednje bi zaista trebale naučiti od drugih uspješnih primjera te bi se trebale okretati vanjskom tržištu ako to već ne rade.
Veseli me što na svaki tekst o odlasku naših stručnjaka u inozemstvo sve češće vidim i tekstove i primjere uspješnih domaćih tvrtki koje su vrlo konkurentne na globalnoj razini. Posebice me veseli kad vidim kako se i tu često radi o inovativnim tvrtkama i tvrtkama iz sektora visoke tehnologije. Unatoč velikom pesimizmu i već iscrpljujućoj i deprimirajućoj krizi, veseli entuzijazam koji se stvara u start-up zajednici. Posebno kad ti mladi stručnjaci dokažu da mogu uspjeti.
Koja područja djelatnosti potiče EU i koliko su naši poduzetnici prilagodljivi i koliko brzo reagiraju i u stanju su iskoristiti ciljane poticaje?
EU potiče previše djelatnosti i aktivnosti da bi ih se ovdje nabrajalo. Od kulture, civilnog društva, institucija, infrastrukture, do raznih vidova gospodarstva i poduzetništva. EU ima programe, strukturne i kohezijske fondove, transnacionalne i bilateralne programe… Za neke se fondove i poticaje mora ići direktno u Brisel (na primjer – CEF ili Horizon 2020), a neki se poticaji ostvaruju putem strukturnih fondova i natječaja koje provode naše institucije. Budžet za razdoblje 2014-2020 je već u korištenju i RH ima znatne iznose na raspolaganju.
Zbog zbrke u pojmovima, načinima i vrstama izvora sredstava, te neiskustva realnog sektora u povlačenju sredstava naši se poduzetnici ne snalaze baš najbolje. Ovo se posebice odnosi na mala i srednja poduzeća, dok je jedan primjetan dio velikih poduzeća već pripremio svoje interne kapacitete i spreman je za nadolazeće natječaje. Do nedavno naši poduzetnici nisu ni imali pristup financiranju iz fondova EU-a. Pristup su imali projekti iz sektora poljoprivrede, dok je sektor malih i srednjih poduzeća do sada imao jedan natječaj iz IPA pretpristupnih fondova i jedan ograničeni natječaj krajem 2013. godine. Tek se sada očekuje raspis novog natječaja za mala i srednja poduzeća, za opremanje i građenje i uskoro će nadam se krenuti i natječaj za turističke projekte. Ovaj će natječaj biti do sada najizdašniji s oko 150 milijuna kuna za MSP-ove. S jedne strane ovo predstavlja veliki iznos, ali s druge treba naglasiti kako su to sredstva koja će se koristiti do 2020. godine. Moja je procjena da će se taj iznos iskoristiti do polovice 2016. godine, ako ne i ranije.
Poduzetnici se u svemu tome ne snalaze predobro – birokracija je velika, upute i pravila su opsežna i kompleksna. Ljudi polako uče, ali to trebaju činiti dosta brže ako žele i namjeravaju iskoristiti sredstva koja su nam na raspolaganju, a i institucije bi mogle pokazati malo više agilnosti u pripremi i objavi natječaja.
Jedan od izlaza za tvrtke je da potraže pomoć konzultanata s pozitivnim referencama, ali ne bi puno o tome govorio jer kao jedan od tih konzultanata u ovakvom razgovoru ne mogu biti u potpunosti objektivan.
Od 1,3 milijarde eura iz fondova povučeno je svega 25 posto sredstava. Na dnu smo ljestvice po povlačenju, Što je tome uzrok?
Ne smatram se kompetentnim za donošenje suda o ovoj problematici. Poznajem detaljnije razvoj ove tematike na području fondova okrenutih gospodarstvu, a tu ipak ima još puno drugih fondova i sredstava u koje nemam snažan uvid.
Do sada se nije krenulo onom dinamikom koju smo svi priželjkivali. Tu smo svjedoci raznih faktora i razloga – jednim dijelom je sve vremenski pomakla sama EU kasnim donošenjem budžeta za razdoblje 2014.-2020., a o kojem su ovisili i programi fondova, programa i svih drugih alata za financiranje projekata. Drugi sukrivac je svakako naša administracija. Svjedočili smo opetovanom odbijanju prijedloga operativnih programa koje su izradile naše institucije i nesnalaženju nekih institucija u pripremi preduvjeta za efikasno i brzo puštanje sredstava. Primjetan je zamor na tržištu od strane potencijalnih korisnika – mnogi projekti su stavljeni na čekanje, poslovni planovi se ne realiziraju – a sve radi vjerovanja institucijama da će pokrenuti natječaje u rokovima koje su obećali. Zakočen je jedan investicijski impuls i odgođeni su njegovi efekti za skoro 6 mjeseci, a što u ovom trenutku puno znači.
Ako ništa u tom razdoblju čekanja su tvrtke imale vremena sve dodatno naučiti, posjetiti razne radionice i prezentacije pa se nadam da su i spremne efikasno i brzo iskoristiti ono što će biti ponuđeno.
Kakva je trenutna situacija i što trenutno najviše opterećuje investitore i poduzetnike?
To je dobro pitanje – što opterećuje investitore i poduzetnike. Često se kod nas loše gleda na strane ulagače. Kad se poduzimaju aktivnosti koje će olakšati ulaz stranim ulagačima to se zna obojiti tamnim bojama. No svako poboljšavanje ulagačke klime istovremeno poboljšava i poduzetničku klimu za sve domaće poduzetnike. Između toga stoji znak jednakosti i tu nema diskriminacije niti se ide nekome u susret tako da se drugome naudi.
Ulagače opterećuje puno toga i oni imaju puno toga za reći i puno toga što govore. Mnogo od izrečenog ima svoju težinu i zahtijeva pažnju i pozornost institucija. No također bi država, dok sluša i razgovara s prisutnim ulagačima, trebala posebno pozornost posvetiti onim ulagačima kojih kod nas još nema. Ono što želim reći je da je struktura stranih ulaganja u Hrvatsku vrlo negativna.
Privlačenje stranih ulaganja nije teška tematika i fundamenti su vrlo jednostavni i laki za naučiti. Problem je što ih je teško poštovati i teško ih je provoditi jer zahtijevaju puno koordiniranog i konstantnog truda svih uključenih u njihovo privlačenje. Pozitivan ekonomski efekt i stabilan i održiv gospodarski rast donose ulaganja koja ispunjavaju nekoliko uvjeta: greenfield ulaganje, nova radna mjesta, proizvodnja roba ili usluga i izvoz. Ispunjavanjem ova četiri uvjeta sigurni ste da ste privukli i osvojili kvalitetno ulaganje s dugoročnim pozitivnim efektom. Hrvatska takvih ulaganja ima najmanje – u Hrvatsku su najviše došla ulaganja u sektor trgovine, pa graditeljstva tj. ulaganja u nekretnine, financijske i telekomunikacijske usluge, i došla su znatna sredstva putem privatizacije. Dakle malo greenfielda, a još manje ulaganja u proizvodne aktivnosti. Ovo su, u pravilu, ulaganja koja su došla po inerciji širenja tržišta. Ona bi došla i bez našeg truda i ciljanja. Da budem jasan – ona nisu negativna i njima tržište treba biti u potpunosti otvoreno. No to nisu ulaganja na osnovu kojih se planira gospodarski razvoj države, niti na posebno jak način utječu na održivi gospodarski rast. Sektori s najviše ulaganja – trgovina, financijske i telekomunikacijske usluge, nekretninski posao – su efekti gospodarskog razvoja a ne njegov pokretač tako da smo u situaciji da sve zemlje s kojima se možemo uspoređivati – Češka, Slovačka, Poljska, Mađarska i slične – imaju značajna strana ulaganja u auto industriji, elektro industriji, i općenito puno ulaganja u izvozno orijentiranu proizvodnju.
U tom smislu me više interesira što imaju o Hrvatskoj i našim preprekama reći takvi ulagači koji su snimali Hrvatsku i od nje odustali. Zašto su Volkswagenu, Toyoti, Samsungu ili Panasonicu prihvatljive neke druge bivše istočno-europske zemlje, a ne i Hrvatska.
Postojeći ulagači šalju interesantne poruke, ali često naglašeno iz perspektive prodaje, tržišta, a puno manje iz perspektive proizvođača i izvoznika. A njih smeta sve što smeta i blokira svakog domaćeg poduzetnika – tu nema neke bitne razlike. I HUP i HGK su konstantno davali jasne poruke na čemu se treba raditi i što koči zdrav i jak razvoj poslovanja u RH, a toga smo se u ovom razgovoru već i dotakli. Birokracija, fiskalni i parafiskalni nameti, rigidno zakonodavstvo, pravna i financijska neizvjesnost…
Što bi se konkretno moglo napraviti?
Ono što najviše frustrira je to da je na ovom području to lako, a ipak se ne čini. Mora se donijeti politička odluka o provođenju potrebnih koraka i reformi, te se onda to mora brzo i odlučno provesti.
Za razliku od mnogih drugih razgovora o reformama ovdje ne pričam o bolnim rezovima i udarcima – govorim o reformama koje su pozitivne. Olakšavanju tereta prema poduzetnicima, ulaganju u poslovnu infrastrukturu, olakšavanju zapošljavanja, povećanjem efikasnosti državnog aparata na svim razinama.
Uz ovo država konačno mora prestati držati figu u džepu i oslanjati se na princip sreće i slučajnosti, a kojim smo do sada „osvajali“ ulagače. Treba se jasno odrediti ciljanim sektorima i poslovnim aktivnostima koje se želi, ali svakako i može, privući u Hrvatsku. I to privlačenje planirati kratkoročno i srednjoročno i dugoročno. Danas možda moramo još uvijek privlačiti sektore s niskim dodanim vrijednostima proizvoda jer imamo u nekim lokacijama samo takve kapacitete, ali se treba imati jasna vizija i kvantificiran cilj kako se s te pozicije postepeno pomicati prema višim mjestima na ljestvici dodane vrijednosti.
Ponavljam – ovo ne ovisi o jednom čovjeku, niti o jednom križaru na čelu određenog ministarstva ili agencije – ovi se ciljevi mogu postići samo u koliko je cijeli sustav okrenut prema njemu. Za privlačenje ulaganja nije dovoljna samo Agencija za investicije i konkurentnost koji će ih primiti i voditi po Hrvatskoj. Potrebna je i aktivnost Ministarstva obrazovanja da osigura radnu snagu, Ministarstva prometa i veza da osigura prometnu i telekomunikacijsku infrastrukturu, Ministarstva gospodarstva i poduzetništva da osiguraju poticajnu ulagačku klimu, Ministarstva graditeljstva itd.
Potrebno je i odustajanje od lova na imaginarne „brze pobjede“ i širenja priče o ulaganjima na provođenje javnih projekata i na plaćanje izvođača za javne projekte nazivajući njih tada ulagačima. Prestanak politiziranja ove teme zato što se mandati čine kratki za postizanje velikih rezultata je prvi korak prema ispravnom rješavanju ovog problema. Bez tog prvog koraka imaginarno je ulaziti u daljnje diskusije o potrebnim koracima i o tome što treba napraviti – to je preduvjet za sve drugo.
Tekst se nastavlja ispod oglasa