Marko Ljubić: Spašavanje Agrokora nije nacionalni, ni socijalni interes, nego udar i na nacionalni i na socijalni poredak Hrvatske

Agrokor je mutant svega lošega što smo naslijedili iz komunističkoga poretka i nema Hrvatska s takvim mutantima nikakve budućnosti. Takvi mutanti su opaka bolest, a ne nacionalni interes, jer takvi mutanti nikada nisu naučeni stvarati, nego osvajati, nikada nisu kreirali, nego uzimali i preuzimali, nikada nisu razvijali, nego suzbijali.

Agrokor nije nastao kako bi razvijao poslovanje, stvarao novi model kapitalističkoga biznisa, da bi bio suprotnost epohalnoj katastrofi zvanoj samoupravni socijalizam, niti mu je početna namjera bila uvesti kriterije tržišnoga poslovanja u Hrvatskoj. Agrokor je kao i čitav niz stvarnih ili tzv. giganata zapravo poslužio kao model ovladavanja Hrvatskom, most koji je trebao preko rijeke epohalnih promjena koje nije bilo moguće zaustaviti kao nekada silom i represijom, prevesti jednu kompletnu društvenu strukturu zatečenu u završnim godinama komunističkoga poretka, u novo doba. Zbog toga je Agrokorov cilj bio preuzimanje posredne kontrole nad državom, jer bez toga takvi mutanti ne mogu postojati niti funkcionirati, a ne razvijati biznis i poticati stvarni gospodarski razvoj.

Smiješne i opasne izjave državnih dužnosnika koji se javno zaklinju da Hrvatska neće ni lipe potrošiti ili uložiti u spašavanje Agrokora, izjave da to neće koštati ni lipe hrvatske porezne obveznike, te hrvatski narod u cjelini, su najobičnija laž, koja je bila vidljiva svakome tko ima zrno znanja o ekonomskim zakonitostima, od trenutka osnivanja Agrokora.

Jer, od samoga trenutka osnivanja na posredan način hrvatski čovjek i hrvatski državni proračun su financirali Agrokor, samo je bilo pitanje kakvim se trikovima to financiranje skrivalo i kakvim se modelima prikazivalo.

Danas isticati da hrvatski građani neće financirati Agrokor, a istodobno znati za činjenicu da je on svojim dobavljačima, među kojima je oko šest tisuća malih gospodarstava, plaćao nakon šest ili više mjeseci od preuzimanja njihove proizvodnje, roba i usluga, je – licemjerje kakvoga nema nadaleko. To je socijalistički mentalni sklop koji se pokušava podvaliti kao nacionalni interes.

A postoji nasuprot nacionalnom interesu godinama.

Od prvog trenutka trebalo je donijeti zakon kojim bi se natjeralo Todorića plaćati dobavljačima

Nacionalni bi interes bio da je država od prvoga trenutka provođenjem zakona koje je donosila natjerala Todorića i njegove kompanije plaćati na vrijeme, a najkasnije u dva mjeseca, tisućama dobavljača od čijega djelovanja i rada ovisi desetine tisuća običnih hrvatskih smrtnika i u konačnici proizvođača stvarnih vrijednosti na tržištu. Jer ti ljudi su upravo zbog toga što im država nije omogućila, a morala je kao i svugdje u svijetu omogućiti ravnopravnu tržišnu utakmicu, zapravo financirali Agrokor i planove razvoja Ivice Todorića i njegove obitelji, te menadžmenta koji je opsluživao te planove.

Ti proizvođači su kompenzirali izuzetno skupi financijski kapital koji je Todorić posuđivao od prvoga dana osnutka koncerna ulažući svu svoju imovinu, omogućujući Todoriću vožnju korporativnim biciklom koje nije smjelo stati, jer zastoj je nužno nosio pad, kompenzirajući golemu i nekonkurentnu cijenu kapitala i nepostojeću konkurentnost u klasičnom financijskom inženjeringu hrvatskim gospodarstvom, uništavajući svaki element konkurentnosti i poduzetničke slobode, pri čemu je temeljna namjera bila zauzeti i zagospodariti što većim nacionalnim resursima, radi jednoga dana očekivanoga novoga preslagivanja.

I to preslagivanje je sad pred nama.

Valja istaknuti da je za svoje planove Todorić od prvoga trenutka bio potpuno deficitaran s utemeljiteljskim ili investicijskim kapitalom, pa je poslovno biciklo koje je uz potporu domaćih banaka, zatim države iz sjene, gazilo Hrvatsku, nužno bilo oslonjeno na – financijski inženjering i usisavanje raspoloživih financijskih resursa cijele Hrvatske. Jedino tako je Agrokor mogao dostići razinu koju danas ima, a uvjet za takvu razinu i takav navodni razvoj nije bilo jačanje konkurentnosti ili poslovne izvrsnosti, razvoj stvarnih vrijednosti i osvajanje relevantnih tržišta, nego – monopolna ekspanzija, koja se zasnivala na slabostima nezrele konkurencije, te snažnoj pripomoći države, koja je svojim zakonima i sustavom poticanja, odnosno najviše nečinjenjem, silno pogodovala takvom razvoju i stvaranju običnoga postsocijalističkog monstruma. Agrokor je morao stati u trenutku kad više nije imao hrane za svoju ekspanziju, a to se moglo banalnom analizom odavno predvidjeti.

Valja istaknuti da je za ekspanziju i takvu vrst potpuno nesolidnoga širenja na područjima prije svega Srbije i Bosne i Hercegovine, Todorić imao prešutnu suglasnost i kreatora nove balkanske regije u međunarodnoj politici, te pomoć međunarodnih parapolitičkih financijskih instrumenata kao što su Europska i Svjetska banka. Kao i u svemu, političke namjere i ciljevi se također ostvaruju kanalima novca i gospodarskim osvajanjima, a Todorić s Agrokorom je bio gotovo savršen paravan za duboku integraciju različitih interesa u regiju.

Sberbanka i zauzimanje pozicija

Valja također istaknuti da banke kreditori Agrokora nikada nisu financirali njegove konkretne projekte modelom tipičnih poslovnih banaka na tržištu financijskoga kapitala, nego kao tipični lihvari i posrednici za konačne ulagače ili gospodare osvojenih resursa. Dok je Todorić imao što iscrpljivati iz Hrvatske i međunarodni financijeri su imali udio u podjeli efekata njegovoga monopola, ali, pogotovo nakon ulaska Hrvatske u Europsku uniju kad više nije bilo formalnih mogućnosti održavanja golemih nesrazmjera i državnim intervencionizmom osiguranih trgovačkih profita, Agrokor je morao – zastati. Jer, kada netko kompaniji koja sve zasniva na ekspanziji bez valjanih konkurentskih vrijednosti daje kapital od osam posto, onda on nije legalni i legitimni financijski servis i tržišni partner, nego – agent koji taj novac ulaže uvjeren da ga poslovanje u koje ulaže neće nikada moći vratiti ili oploditi, pa su ciljevi takvoga financiranja, ne bankarske zarade, nego nešto sasvim drugo.

Tu valja tražiti pojavu Sberbanka u Agrokoru. Cilj dakle nije bio financiranje gospodarskog razvoja, stvaranje nove vrijednosti, nego zauzimanje povoljnih i presudnih pozicija za trenutak zaustavljanja Agrokora, te raspodjelu osiguranih resursa.

Misli li netko da je ruska moćna banka pod potpunom kontrolom Putinove Rusije dala Todoriću tek tako novac za isplatu dugova europskih i inih financijera, ili da su mislili da je Agrokor solidna kompanija?

Nemojmo se zafrkavati.

Uz sve ostalo, iza Agrokora se krije i zloćudni regionalni politički interes, a to će se vrlo brzo vidjeti.

Agrokor je svojim postojanjem izložio Boga pitaj komu goleme nacionalne resurse, jer smije prevariti ili natjerati na otpisivanje potraživanja nekoliko tisuća domaćih proizvođača, ali to s ruskim bankarima – jednostavno ne smije ni pokušati.

Njihovi ulozi su šapa nad Hrvatskom.

Put Agrokora pod prvoga dana, put je državnoga intervencionizma u tu kompaniju.

Tehnomenadžeri

Prvi put Todorić je spašen i umiven zajedno s velikom većinom privatizacijskih umreženih tajkuna, u trenutku kad je država sredinom devedesetih godina odlučila navodno pospašavati banke, a sve radi zaštite interesa stotina tisuća hrvatskih štediša, a u biti spašavala je i maskirala duboke poremećaje i nesolidnosti u pretvorbi i privatizaciji, koja je popapala realni novac i uloge hrvatskih štediša. Jer pretvorba na Todorićev način nikada nije počivala na ulaganju vlastitoga kapitala ili vrijednosti u tvrtke koje su se kupovale ili preuzimale, nego je bit te pretvorbe zapravo bio oplođavanje svoga društvenoga položaja u zatečenom i naslijeđenom društvenom establišmentu. Taj položaj i ta cijela društvena struktura je u gotovo stopostotnom slučaju bila naslijeđena iz vremena bivšega režima, s pozicija tzv. tehnomenadžera imali su širom otvorena vrata za potpuno preuzimanja novostvorene države i svih nacionalnih resursa.

Ti legendarni tehnomenadžeri, a u biti obični birokrati i to duboko pod kontrolom obavještajnih službi bivšega režima, su zbog izuzetno lošega i ciljanoga zakona o privatizaciji, koji je kao i tisuće sličnih državnih odluka i zakona bio donesen namjerno tako da sakrije stvarne nositelje procesa, a ne da javno predstavi novu personalnu i društvenu odgovornost sudionika društvenih događaja, nesmetano od prvoga dana preuzimali Hrvatsku.

Taj koncept stvaranja složenih modela odlučivanja je i danas prisutan u svim bitnijim sustavima i podsustavima Republike Hrvatske, a predstavlja se kao efikasan iako to niti može biti, niti je zbog toga osmišljen, jer je suprotnost svim poznatim iskustvima efikasnoga upravljanja i dostignućima znanosti o upravljanju. Smisao tako složenih sustava odlučivanja je skrivanje izravne odgovornosti, a može se vidjeti na već legendarnom HAVC-u o kojemu je bilo riječi zadnjih nekoliko mjeseci.

Točno tim modelom moglo se prikriti ispod imena HDZ-a zapravo divljanje i djelovanje bivšeg crvenog establišmenta, ali i omogućiti trajni javni i medijski udar na HDZ, odnosno ostatke autentične vjerodostojnosti koji bi se tu i tamo pojavili s vremena na vrijeme. Cinizam je da su taj udar poticali preko kontroliranih medija, upravo pretvorbeni kraljevi, bivši crveni buržuji, novi vlasnici Hrvatske, ne dopuštajući nikada javnu institucionalnu i medijsku istragu o stvarnim događajima u pretvorbi.

Zašto bi netko razuman spašavao nešto što nema potvrdu tržišta ili što ne vrijedi?

Zbog socijalne motiviranosti odgovorne države?

To nisu uopće socijalni motivi, jer nitko u svijetu ne može biti relevantno socijalan, niti država može biti uspješna i prihvatljiva socijalna država, ako nema prije svega riješen sustav koji afirmira i potiče stvaranje nove vrijednosti na konkurentnom tržištu. Dijeliš li tuđe ili oteto, nisi socijalno odgovoran, nego – razbojnik. Tek iz realno stvorene vrijednosti i pod uvjetima stvarnoga poticanja razvoja,države mogu biti – socijalne države. Inače se ponašaju kao razbojnik, koji otima onome tko nešto stvara, umanjujući štete od razornoga djelovanja svojih favorita, samo da bi favoriti kao Agrokor mogli nesmetano i bez snažnoga fokusa javnosti – raditi nove štete dok ne postignu zacrtane ciljeve, što svoje, što cijelih struktura koje predstavljaju.

Lijeve parastrukture

Kad je štednja stotina tisuća Hrvata ulupana u igre s privatizacijom, a kompletna izabrana struktura iz bivšega režima preuzela najvažnije nacionalne resurse, moralo se dokapitalizirati banke, zatim ih prodati na vrlo netransparentan način, kako bi se postiglo pozicije za nastavak preuzimanja Hrvatske, ali pod skutima međunarodnih interesa, s bunkeriranim događajima iz neposredne prošlosti, pogotovo razdoblja privatizacije.

Iako je HDZ tada bio formalno na vlasti, samo kratak i površan uvid u imena najvažnijih nositelja pretvorbe vrišteći bi pokazao da je Hrvatsku preuzela struktura bivše crvene, komunističke ili tadašnje tehnomenadžerske elite, danas ju preko goleme globalističke, antifa i navodne lijeve parastrukture, drži za vrat, usput gotovo u potpunosti kontrolirajući i HDZ sitnim ili većim benefitima tisućama stranačkih aparatčika.

Kako?

Jer su prije formalnih demokratskih promjena i osamostaljenja Republike Hrvatske imali potpunu kontrolu nad svim mogućim ključnim točkama i resursima. Jedino su pripadnici naslijeđene strukture, a nova se i drugačija nije mogla stvoriti u mjesec ili godinu dana, jer je kontrola sustava za vrijeme komunizma bila iznimno duboka i nije dopuštala nikakve iskorake ili slobodne prodore na relevantne pozicije, mogli bez problema povezati postojeće financijske i upravljačke resurse u gospodarstvu, ali i tzv. duboku državu u državnim institucijama, koja je pripremala zakone i zakonska rješenja, a koju je Tuđman morao respektirati zbog srpske agresije i snažnoga međunarodnoga pritiska.

Dakle, cijena lojalnosti bivše komunističke elite za kakvu takvu potporu u stvaranju samostalne države i za obranu od srpske agresije, bila je – prepustiti im ovladavanje nacionalnim resursima, a posredno i svim bitnim polugama novostvorene države.

Ukratko, takvi sustavi, tako ostvareno preuzimanje nacionalnih resursa, moglo se trajno stabilizirati na samo dva načina. Prvi je, koristeći tajne fondove sa stotina off shore lokaliteta i višestruko prenominiranih fondova, pa i goleme konglomerate bankarskih giganata stvorene u zadnjih dvadesetak godina, napumpati kroz navodna ulaganja ostvarene tvrtke ilegalnim davno izvučenim novcima iz Hrvatske ili drugih dijelova tranzicijskog svijeta, a drugi je, državnom intervencijom.

Zadnja dopuštena državna intervencija bio je Linićev ili Kukuriku institut legendarnih predstečajnih nagodbi.

Putin i njegova država ne prepuštaju ništa slučaju

Kao članici Europske unije državne intervencije su jako, jako otežane, pa se mora potražiti drugi, legalan model spašavanja navodnoga – nacionalnoga interesa. Zanimljivo bi bilo vidjeti kad se Sberbank, jedna od dvije najveće ruske državne banke pojavljuje u Hrvatskoj i kad upumpava milijarde u Agrokor. Kladio bih se da je to u trenutku, neposredno prije ili nakon ulaska Hrvatske u EU.

Zašto?

Jer Putin i njegova država ne prepuštaju ništa slučaju, niti odluke donose bez detaljnih i studioznih analiza i obavještajnih procjena. To je pitanje koje recimo Hrvatska javnost ne zna, a nosi sobom goleme, ne samo gospodarske implikacije.

One duboko političke.

Kompanije kao Agrokor, takvi giganti na staklenim i totalno netržišnim nogama, vuku sobom permanentnu krizu i trajna su opasnost za svakoga u svojoj blizini, ali i trajni medij ili instrument duboke infiltracije stranih interesa u samo srce domicilne zemlje, pogotovo ako je u interesantnom položaju i još interesantnijem okruženju. A Hrvatska zadovolji baš sve uvjete za pojačani interes za Agrokor onima koje zanima za par milijardi – Hrvatska. Samo je pitanje trenutka koji će se ocijeniti najpovoljnijim za trajnije uređivanje i distribuciju osvojenih resursa.

Agrokor se upravo zbog toga nalazi danas u ovoj situaciji.

To će kako god stvari budu išle platiti, jer su već platili, najslabiji, dakle stotine tisuća ljudi koji se pod imenom mali dobavljači nalaze u onoj skupini kako kažu – šest tisuća dobavljača. Nisu to nikakvi dobavljači, nego ljudi, obitelji koje su u proizvode koje je Todorić nudio na svojim policama ulupali sve što su imali. Te ljude država treba zaštiti, prije svega oduzimajući vlasniku Agrokora ono što je iz njega izvukao tijekom dvadeset i nekoliko godina.