Moramo postati energetski neovisni, tankeri u Jadranu opasniji su od platformi

Eksploatacija nafte u Jadranu zaokupila je pažnju javnosti, brine ekologe i dijeli političare, a struka – naftni inženjeri i geolozi za narod.hr ustvrdili su da svakako treba istraživati i eksploatirati, a platforme na moru, ako se pridržava strogih standarda, nisu opasne za okoliš. Za Hrvatsku su daleko opasniji, tvrdi struka, tankeri koji plove Jadranom.

Istraživanje Jadrana započelo je 1968. godine seizmičkim mjerenjima, najprije u centralnom Jadranu, a prva platforma izgrađena je 1976. godine kada je  otkriveno prvo i najveće plinsko polju Ivana, ispričao je Božo Omrčen, dopredsjednik za naftno rudarstvo Hrvatske udruge naftnih inženjera i geologa (HUNIG).

U Jadranu  je ukupno 14 polja s 19 platformi i 130 bušotina. Iz nekih se vadi plin, a pojave nafte je bilo no još nije nađena u komercijalnim pridobivim rezervama, zaključio je Omrčen.

„U niti jednom slučaju nije došlo do zagađenja Jadrana, jer se vrlo pažljivo baratalo s isplakom, koja nekada ima otpadna ulja, ali ona se otpremala na kopno, gdje se sanirala“, naglasio je Omrčen.

Ugljikovodici-nafta, plin i kondenzat u ukupnoj primarnoj energiji RH, kako u proizvodnji tako i u potrošnji, sudjeluju sa 70 posto, istaknuo je Zoran Čogelja, pročelnik II Sekcije za naftno rudarstvo pri Znanstvenom vijeću za naftu i plin i dodao da kada imate toliki utjecaj ugljikovodika na primarnu energiju, bitno je da imate i rezerve. „ Na kopnu imamo rezerve i nafte i plina, dok na moru imamo samo plin“, istaknuo je.

Jadran sigurno ima geološki potencijal

Hrvatska proizvodi 75 posto potrebnog plina, a samo 25 posto nafte, a da bi bila energetski sigurna moramo imati nove rezerve koje proizlaze iz istraživanja, područja mora, Dinarida i Panonskog bazena“, pojasnio je Čogelja.

“Kada dokažete istražni potencijal, slijedi natječaj koji daje država, nakon toga istraživanje od minimalno 2 godine, u kojem istražujete i potvrđujete naftu, pa to 3 godine razrađujete. Tek nakon pet godina može se naslutiti da nešto tu ima”, pojasnio je Čogelja.

“U Jadranu to košta oko 70 do 100 milijuna eura s jednom bušotinom. Na osnovu toga se ide prema vlasti koja daje koncesiju. Uložite 1,5 milijardi i očekujete trostruku dobit. To je ogroman rizik”, istaknuo je Čogelja.

Jadran sigurno ima geološki potencijal, postoje zamke i stara mjerenja, no netko mora doći i netko mora bušiti. Hrvatska ima potencijal i može ga iskoristiti sa svojim stručnim krugom, udrugama, fakultetom, a južni Jadran je sigurno izazov, ne treba čekati ni s Dinaridima a ni zanemariti Panonski bazen, smatra Čogelja.

Pitanje ekologije

Za Hrvatsku su od jedne bušotine, daleko opasniji tankeri koji s naftom i balastnim vodama putuju prema Rijeci, Trstu, Kopru, naglasio je Josip Križ, dopredsjednik za geologiju HUNIG-a i dodao da se “zbog ekologije nikako ne smije odustati od bušenja i istraživanja Jadrana.”

Naši ljudi bušili su po cijelom svijetu i nisu imali takve havarije radi ekologije, kazao je Omrčen, a otkrića energenata te njihovo eksploatiranje postoje i u drugim dijelovima Mediterana, poput Cipra.

“Teško je naći na svijetu biser kakav je Jadran. Specifičan je, no specifično je da i ogromni brodovi putuju lukama prema Rijeci i Trstu”, naglasio je i akademik Mirko Zelić te zaključio “ako se poštuju standardi  kvalitete izrade i opremanja bušotina te platformi, onda je to sigurnije nego jedan tanker.

Takav prostor kakav mi imamo na Jadranu, kolege s talijanske strane imaju kod Pescare s dva manja polja za eksploataciju nafte, kazao je Čogelja.

“U svakom slučaju platforme nisu uz plažu, kako se to moglo čuti u javnosti”, rekla je Stefanija Novak Zoroe, dugogodišnja novinarka Ine i autorica knjige Hrvatski naftaši.

Buduće platforme bit će od obale minimalno udaljene 30 km, rekao je Čogelja, a u slučaju da bi neko ležište bilo blizu obale – s obale bi se bušilo, kao što je u Los Angelesu, u središtu grada je naftno polje, a to nitko niti ne zna, pojasnio je Omrčen.

Nenormalni troškovi eksploatacije nafte nastaju upravo zbog održavanja, kazao je Čogelja i dodao da od uloženih 100 milijuna eura 10 do 15 posto ide na zaštitu okoliša.

Najgore je ne istraživati

“Od svega je najgore ne istraživati, onda nemate ništa. Istraživati treba, inače bismo bili još u kamenom dobu”, rekao je Zvonimir Hernitz, geolog i dopredsjednik Hrvatske filatelističke akademske zajednice te podsjetio na početke istraživanja i bušenja u Panonskom bazenu, kada se razmišljalo o prestanku bušenja, jer ništa nije nađeno, no nastavnkom istraživanja, Panonski bazen je postao najveći izvor nafte i plina u Hrvatskoj.

Zašto se ne bi radile bušotine, pita se Hernitz i nastavlja da nije bilo problema s bušotinama u sjevernom Jadranu, ali je druga stvar proizvodnja zato su potrebne posebne sigurnosne mjere.

Ljudski faktor te težnja pojeftinjenju i brzini mogu dovesti do velike katastrofe, kakve su se događale i velikom British Petroleumu, kazao je Zelić i naglasio da uz vrhunske ljude, disciplinu, kvalitetnu opremu, poštivanje tehnoloških zahvata i najvažnije – nadziranje iskusnih stručnjaka, minimalne su mogućnosti da se nešto drastično dogodi.

“Moramo ići za energentima, jer ispitivanja pokazuju potencijale, a također ćemo pokrenuti i nekonvencionalna ležišta u Panonskom bazenu, za što je potrebna nova tehnologija kojom su čak Amerikanci prestigli Ruse u proizvodnji plina”, smatra Zelić.

Moramo ići za investicijama stranih kompanija, ali i dati prednost domaćoj  Ini s obzirom na njezine kapacitete, komentirao je Zelić.

Hrvatska je u 2012.  eksploatirala oko 600 tisuća kubika sirove nafte, a plina 2 milijarde kubika, u omjeru oko pola s kopna i pola s mora, rekao je Čogelja te dodao da na jednoj platformi prosječno radi od 50 do 100 ljudi.

“Na Jadranu je do konca 2013. proizvedeno 16 milijardi kubika plina, 10 je dobila Hrvatska, a 6 Italija”, pojasnio je akademik Zelić.

Nadzor eksploatacije nafte

Najbitniji u cijelom procesu eksploatacije nafte je “supervising” i tu se država mora zaštiti, smatra Zelić.

Hrvatskoj Agenciji za ugljikovodike potrebni su funkcionalnost i iskustvo stručnjaka. Agencija bi imala najodgovorniji posao pripreme koncesijskih ugovora koji bi štitili državu, vršila bi superviziju bušotina i opremanja te nadzirala cijeloživotni vijek eksploatacije polja, pojasnio je Zelić.

“Za vođenje i nadziranje rada naftno-rudarskog sektora Vlada bi trebala primijeniti “Norveški model”. U njemu tri nezavisne političke, gospodarske institucije moraju biti ravnopravne i nezavisne, tu spadaju Ministarstvo gospodarstva, nacionalna naftna kompanija i Državna agencija za ugljikovodike, a povezuje ih i kontrolira Vlada”, smatra Zelić.

Potrebno je naći ulagače i dobiti konačne odgovore koje vučemo iz 1968. kada su krenula prva seizmička mjerenja na Jadranu, naglasila je Novak Zoroe.

“Rizik je ogroman, velika je cijena i velika zarada. Uz rizik potrebna je struka i investicija, a Hrvatska može i ima energije i znanja, uz to ima i geopolitički položaj, sigurno je da ovaj prostor možemo držati pod kontrolom”, istaknuo je Čogelja.