Održivost na dugi rok i kvaliteta ključni za razvoj hrvatskog turizma

Održivost na dugi rok i kvaliteta ključni su za uspješan razvoj hrvatskog turizma, a treba stremiti i stvaranju internacionalno konkurentnih uvjeta poslovanja u turizmu, ocjena je konzultantice Sanje Čižmar ususret Svjetskom danu turizma posvećenom održivosti kao instrumentu razvoja.

Svjetski dan turizma obilježava se krajem rujna, no ove će se godine cijelog rujna odvijati brojne aktivnostima diljem svijeta (konferencije, seminari, kampanje i dr.) prema prijedlogu Svjetske turističke organizacije (UNWTO), koja je odredila za glavnu temu tog dana “Održivost kao instrument razvoja turizma”.

“Održivost turizma ovisi o odabranom poslovnom modelu. Treba se odlučiti želimo li brzi porast broja noćenja, uz sporiji rast prosječne potrošnje turista ili možda obrnuto – restrukturirati tržišta potražnje, orijentirati se na platežno sposobnije tržišne segmente, što bi značilo i sporiji rast broja noćenja, ali i brži porast turističke potrošnje. Za sada primjenjujemo prvi model”, ocjenjuje Čižmar iz tvrtke HD Consulting.

Kao stručnjakinja za turistička kretanja, Čižmar se protivi isticanju isključivo fizičkih turističkih pokazatelja (dolasci, noćenja), no kaže da se oni ipak ne mogu zanemariti, pogotovo kada je riječ o stopama rasta po vrstama smještaja.

“Dok je najkvalitetniji smještaj, hoteli, lani povećao broj noćenja za oko 5 posto u odnosu na 2015., kućanstva, koja su u pravilu još u Hrvatskoj s nižim standardom smještajne ponude i cijena te rade kraće od hotela, broj noćenja povećali su za 16 posto”, ističe Čižmar

Slični trendovi prisutni su, kaže, već dulji niz godina, i mada je u Hrvatskoj sve vidljiviji i porast kvalitete u privatnom smještaju, ipak se zbog strukture smještaja, u kojoj još nema dovoljno hotela, u Hrvatskoj ostvaruju niži prosječni prihodi po noćenju nego u konkurentskim turističkim zemljama na Mediteranu, a niža je i turistička potrošnja.

Uz to, jako visok udjel turističkog proizvoda i dalje čini sunce i more, koji u odnosu na ostale turističke proizvode (zdravstveni turizam, kultura, religija, MICE, wellness i sl.) imaju manju dodanu vrijednost i povezani su s prosječno manjom potrošnjom.

“U Hrvatskoj se stoga ostvaruje prosječni prihod po noćenju stranog turista od 165 američkih dolara, dok je to primjerice u Austriji, koja ima zakonski i kvalitativno uređeniji privatni smještaj, ta potrošnja 268 dolara, a u Italiji 244 dolara. U tim je zemljama u pitanju drugačiji poslovni model te stoga ako zaista želimo održivi turizam na dugi rok, valja ga mijenjati”, poručuje Čižmar.

Dodaje da se u praksi događa u Hrvatskoj i ‘odmicanje’ od ciljeva Strategija turizma, koja je zacrtala poboljšanje strukture smještaja do 2020. u smislu povećanja udjela hotela u ukupnim kapacitetima, a umjesto toga znatno se povećava udjel privatnog smještaja.

Podsjeća i da je tom strategijom do 2020. određeno da se ‘stvori’ oko 20 tisuća novih hotelskih kreveta, što može biti oko 200 do 250 hotela, i to smatra realnim i održivim, iako ne vjeruje da će to biti u potpunosti ostvareno do 2020.

“Sve iznad toga, i priče o nekih novih 400 do 500 hotela, bile bi izvan koncepta održivosti, pogotovo ako se u sklopu tih brojki grade samo novi, a ne i obnove postojeći, zapušteni i devastirani smještajni objekti, uključujući i bivše vojne. Zato bi uz poneki greenfield jako dobro došlo više brownfield projekata, odnosno stavljanje postojeće imovine u funkciju hotelijerstva, pri čemu se radi o imovini u državnom vlasništvu, vojnim i drugim objektima koji se nalaze na kvalitetnim i turistički atraktivnim lokacijama”, smatra Čižmar.

Uvažavanje prostornih mogućnosti uz suradnju javnog i privatnog sektora

U konceptu održivog razvoja turizma važnim drži već postojeće prostorne mogućnosti koje treba koristiti, jer se time smanjuje trošak infrastrukturnog opremanja nekog novog prostora, a i dugoročno čuva ukupno raspoloživ razvojni prostor od opasnosti prekomjerne izgradnje.

“Najkvalitetnije turističke razvojne zone u priobalju, prema našim saznanjima, planiraju se za izgradnju desetak integriranih resort projekata koji će pridonijeti podizanju današnjeg imidža Hrvatske, i ti su projekti u suglasju s održivošću. No, tempo investiranja ipak znatno zaostaje za ciljevima iz Strategije, jer je vidljivo da će 7 milijardi eura investicija do 2020. biti teško ostvarivo, budući da je u razdoblju od 2014. do 2016., dostignut kumulativni iznos od 1,3 milijarde eura investicija”, upozorava Čižmar.

To znači, objašnjava, da bi do 2020. prosječni godišnji investicijski iznos trebao iznositi 1,4 milijarde eura, a to je teško očekivati.

“Iako se investiranje u smještajne objekte intenziviralo zadnjih godina, još znatno zaostaje i investiranje u turističku infrastrukturu – u kongresne centre, golf igrališta, tematske parkove i dr., a sve je to važno za cjelogodišnji turizam, pa onda ne čudi što se i sezonalnost vrlo sporo smanjuje”, kaže Čižmar.

Hotelske investicije znače poduzetnički rizik privatnog sektora, a da bi se pokrenule moraju, biti isplative. Prije toga javni sektor treba uložiti u turističku i drugu infrastrukturu, no kako toga nedostaje, ne čudi da su u kontinentalnom dijelu zemlje hotelske investicije manje ili ih i nema, kaže Čižmar.

“Ono što se ipak događa na kontinentu je aktiviranje malog poduzetništva, skromno ali ga ima, pogotovo u ruralnom i vinskom turizmu, koji kao atraktivni proizvodi privlače turiste donoseći i isplativost ulaganja”, naglašava Čižmar.

Smatra da Hrvatska stoga nema druge opcije nego na dugi rok razvijati kvalitetni turizam, uz ulaganje u kompletan lanac vrijednosti u turizmu, a ne samo u smještajne objekte.

“Sprega destinacije i poduzetnika u takvom modelu razvoja turizma je ključ, a stvaranje izvrsnosti je moguće samo uključivanjem svih dionika, javnog i privatnog sektora, i uz naravno poboljšanje uvjeta poslovanja i smanjivanjem poreznih i drugih opterećenja za turizam”, zaključuje Čižmar.