Nepobitna je povijesna činjenica da je 25 godina od međunarodnog priznanja slobode i suverene države Hrvatske veliko dostignuće u kontekstu ne samo međunarodne afirmacije Hrvatske već i u kontekstu jačanja simbolične snage hrvatske kolektivne nacionalne svijesti. Međutim, unatoč tome što međunarodno priznanje na jedan način potvrđuje (vanjsku percepciju) od strane drugih država zasebno i objektivno postojanje kao država na svjetskoj karti, još značajniji je proces unutarnje samopercepcije (stavova o sebi kao kolektivu i poimanje vlastitog identiteta i zajednice) i postojanje jasnog referentnog političkog nacionalnog identiteta. Stoga nije ni čudo da može postojati i određeni raskorak između međunarodnog priznanja jedne države i unutarnjeg stanja samopercepcije i političke kohezije što se može očitovati kroz pomanjkanje i deficit zauzetosti i smisla za opću dobrobit (za javnu stvar), osjećaj manje vrijednosti, depolitizaciju, proširenu društvenom apatijom i odsutnost samopoštovanja.
Izrasti u političku naciju naravno ne pretpostavlja da se narodna zajednica krajnje „politizira“, već implicira da se kao narodni kolektiv i država prepoznaje i ima povjerenje u svoje institucije, mobilizira oko nacionalnih interesa, te da ima jasnu sliku o vlastitom identitetu i svojoj ulozi i mjestu u međunarodnoj zajednici. Za svaku je naciju važno određivanje i promicanje jasne i prepoznatljive geopolitičke paradigme kao skupa osnovnih strateških smjernica za vanjsku politiku i unutarnje uređenje nacionalnog prostora, koji čini našu suverenu prostornu i geopolitičku kulturu kao i zasebni „pogled na svijet“, na globalno okruženje. Bez učinkovite i konkretne geopolitičke paradigme, jedan prostor koji je formalno-pravno neovisan i suveren često postaje laki plijen i pasivni objekt drugih, tuđih geopolitičkih i geoekonomskih osvajanja i strategija kontrole. Prostor čini jednu od bitnih sastavnica i odrednica svakog narodnog identiteta, pa i hrvatskog, jer su zemljopisna konfiguracija i smještaj tog prostora često i određivali smjer povijesnih i geopolitičkih zbivanja i pripadnost zapadno-kršćanskom civilizacijskom krugu. O zreloj „političkoj naciji“ se ne može govoriti bez selekcije, izgradnje i djelovanja odanih državotvornih elita (upravnih, političkih, kulturnih i gospodarskih), kao glavni nositelji i zaštitnici ključnih nacionalnih državnih interesa. U tom smislu, Gonzalo Fernandez de la Mora, bivši španjolski ministar i politički filozof, ukazuje na unutarnje proturječnosti parlamentarnog sustava i partitokracije: unutarnji proces oligarhije, profesionalizacija politike, kriza načela neovisnosti, erozija političke klase, tajnovitost odlučivanja, etički redukcionizam, instrumentalizacija parlamentaraca, poticanje neodgovornosti vlade, politizacija administracije i raspršivanje političke moći. Širenje nacional-populizma i protusistemskih pokreta u današnjim parlamentarnim demokracijama izravne odgovor su na oligarhizaciju stranačkog sustava, a posljedica su kompromitiranja političkih stranaka zbog uskog povezivanja s financijsko-poslovnim krugovima, kao i zbog gubitka povjerenja izbornoga tijela u same stranke.
Institucije kao „učinak zajednice“
Ključno je pitanje može li se Hrvatska narodna zajednica i kao država-članica EU suočiti, kao što to ističe Étienne Balibar, s postnacionalnim tendencijama i procesom izumiranja nacije-države ili pak modelom nacionalne suverene države. Razlika između nacije i nacionaliteta/nacionalnosti jest u tome da nacionalni model i okvir proizvodi „učinak zajednice“ (na identitetskom, političkom, ekonomskom i kulturnom planu) koji omogućuje priznanje i prepoznavanje nacionalnog korpusa kroz zajedničku državnu strukturu koja iznad jezika, kulture, proizvodi dovoljno čvrste društvene referentne poveznice i točke. U tome smjeru, sociolog Ralph Dahrendorf upozorava u kontekstu dugog tijeka izgradnje i sazrijevanja demokratskih društava, problem „dekalaže” – pomaknutosti u vremenskom tijeku političkih, gospodarskih i društvenih reforma“ u postkomunističkim državama. On drži da je na području legalnih i ustavnih reforma potrebno šest mjeseci, u gospodarstvu šest godina, a u načinu života, vrednotama, mentalitetu, odnosno izgradnji modernog građanskog društva više naraštaja. Kako bih potkrijepio tezu da Hrvatska još uvijek ne čini „političku naciju“ u smislu političke kulture, poslužit ću se da teorijom ustanova sociologa Arnolda Gehlena prema kojemu je svaka institucija „određeni sustav vođenja“ koji nastaje „ideativnom sviješću“. „Ideativna svijest“ čini stvaralačku snagu koja se izražava u ostvarivanju i utemeljivanju ustanova, te je takva „ideativna svijest“ odraz određene političke kulture, a njezina je prisutnost u građanskim društvima prijeko potrebna za obnavljanje i konsolidiranje demokratskog sustava. Stupanj ideativne svijesti kod državnih elita i kod građana u smislu „svijesti o zajedničkim institucijama i povjerenja u iste institucije“ tvori ključni element politički zrele nacije. Ako Gehlenovu teoriju ustanova primijenimo na novonastale demokracije pa i na Hrvatsku dandanas, onda je razvidno kako su novonastale demokratske, parlamentarne i građanske institucije u većini slučajeva nastale „umjetnom i konstruktivističko-imitatorskom“ transpozicijom vanjskih društveno-političkih modela, a ne kao proizvod unutarnje kolektivne „ideativne svijesti“, niti kao proizvod stečenog demokratskog habitualiziranog djelovanja i držanja.
Kulturna i politička nacija
U doba gospodarske, političke i kulturološke globalizacije, model države-nacije je prevelik za rješavanje malih problema, ali i premali za rješenje velikih problema“ ističe sociolog Daniel Bell. Međutim unatoč kulturološkoj, povijesnoj i geopolitičkoj nužnosti kontinentalnog ujedinjenja Europe, nacija i europske nacije ostaju središnji političko-povijesni akteri u javnome prostoru i političkom životu. Model nacionalne države još uvijek pruža učinkovit i prikladni institucionalno-pravni okvir za smisleni život i organiziranje ljudske zajednice. Nacija unatoč političkim režimima i poredcima od monarhija preko republika svakako ostaje privilegirana razina političkog odlučivanja i povijesne egzistencije. Također je nacija, kao što to dobro zapaža Max Gallo, najbolji nivo moguće demokracije, jer unatoč sve slabijem osjećaju nacionalne pripadnosti kod političkih oligarhija u Europi koje se otuđuju od naroda, nacija još uvijek ostaje vezana i jedinstvena zbog zajedničke prošlosti, jezika, i idejne političke i socijalne filiacije i zajedničke povijesti. Nacija ne predstavlja samo apstraktnu političku ideju, već je, kao što ističe Charles Maurras, „organska i životna realnost“ (poznata Maurassova dihotomija legalna zemlja/realna zemlja), koja se, kao najširi i najstabilniji okvir za društveni i zajednički život, suprotstavlja konstruktivističkim internacionalističkim i totalitarnim utopijama.
U razdoblju učestalih prijetnji islamističkog terorizma i širenja islamofobije u Europi, kao i porasta nacional-populizma, otvoren je prostor ne samo za redukcionističke teze o traženju »žrtvenog jarca« poistovjećivanjem muslimana s islamskim terorizmom, ali i za daljnje stigmatiziranje identitetskih nacionalnih tematika, pogotovo od strane onih koji zagovaraju globalni multikulturni model. I na taj se način provlači dvosmislena teza da tobože postoje »dobar nacionalizam« građansko-političkog oblika (Renanovog tipa nacije kao „svakodnevnog plebiscita“) i drugi, »loš« etnički i kulturni nacionalizam (Herderovog zatvorenog tipa), kao da se ta dva modela moraju nužno isključivati a ne nadopunjavati. Naime, Hrvatska je danas suočena s novim nadnacionalnim europskim izazovima koji zahtijevaju društveno-politički konsenzus koji će znati skladno izmiriti i artikulirati elemente kulturne nacije i političke nacije. Kada Herder govori o nacionalnom duhu i karakteru, i o Volksgeistu (duša naroda), on ističe vrijednost nacionalnih kultura u koje su narodi ukorijenjeni, no te nacionalne kulture pretpostavljaju snažni afirmativno-konstitutivni politički identitet (a ne negativno-reaktivni identitet koji se izražava u odnosu na druge) koji će znati štititi i artikulirati tu istu specifičnu narodnu kulturu i duh s novim suvremenim geopolitičkim, društvenim i kulturnim izazovima. I zbog toga je Renanov „svakodnevni plebiscit“ važan za razvoj i sazrijevanje Herderove „narodne duše“ i nacionalne kulture. Pitanja multikulturalizma, imigracije, globalizacije, kulturne amerikanizacije još jače potiču na razmišljanje o budućnoj konfiguraciji nacionalnog identiteta i političke zajednice. U Hrvatskoj još od devedesetih godina, kad je hrvatski narod stekao državnu neovisnost i suverenost, nedostaje jasni referentni model nacionalne zajednice koji zadire ne samo u pitanja etničke, jezične i kulturne pripadnosti nego u pitanje političkog opredjeljenja i voluntarizma. Drugi aspekt nedovršenog procesa nacionalnog sazrijevanja proizlazi iz prenaglašenog isticanja emocionalno-osjećajne dimenzije domoljublja koja, ako i ostaje važan čimbenik pripadnosti na subjektivnoj razini zahtijeva transformiranje u sveobuhvatnu objektivnu kolektivnu idejno-političku razinu. Ista je razlika razvidna između kategorije „patriotizma i domoljublja“, gdje prva pripada osjećajno-emocionalnoj i kulturnoj razini, a druga doktrinarno-intelektualnoj i voluntarističkoj razini. Povjesničar Dominique Venner u djelu Za pozitivnu kritiku govori o razlici između patriota okrenutih pasivnom slavljenju prošlosti i nacionalista, politički izgrađenih i odgovornih, okrenutih prema budućnosti.
Post-nacionalne utopije i globalizam
Ono također što bi svakako trebalo podcrtati jest da i današnji pravno-ustavni model manjina simptomatično dokazuje kako je Hrvatska „zakašnjela država-nacija“, naravno ne u američkom smislu ‘failed state’, nego u sociopolitičkom smislu, a u odnosu na nacionalnu i građansku društveno-političku homogenizaciju. Prošli događaji i prosvjedi protiv ćirilice postavili su pitanje budućnosti opstanka i nastavak širenja komunitarizma kao društvenog modela u Hrvatskoj, koji je glavna poluga manjinske etnicizacije i etno-vjerske fragmentacije. Bitke za nacionalno ujedinjenje i stvaranje modernih država-nacija koje su neke europske zemlje provele u 19. stoljeću, primjerice za vrijeme ‘proljeća naroda’ u Italiji (Mazzini, Risorgimento) Hrvatska danas vodi demokratskim argumentom ulice i prosvjeda. Kako objasniti paradoks da, izuzev Velike Britanije, u kojoj je još na snazi komunitaristički i etnokonfesionalni društveni model, većina europskih demokratskih zemalja radikalno odbacuje komunitarizam (posebice Francuska, Grčka, Njemačka i skandinavske zemlje)? Te zemlje ne priznaju koncept prava manjina ni manjinu kao ustavno-političku kategoriju, dok Hrvatska, sa samo dvadeset godina državne neovisnosti, ide putem eksperimentalnoga multietničkog i kulturološkog manjinskog modela, koji na dulji rok može otvoriti put regionalističkoj i etnokonfesionalnoj fragmentaciji. U doba kada Europska unija uvodi koncept europskoga nadnacionalnog građanstva, pred Hrvatskom stoji velik i važan izazov za izgradnju modernoga homogenog nacionalnog i političkog koncepta građanstva kao najboljega sredstva za očuvanje i afirmiranje nacionalnog identiteta.
Dominantni globalistički kulturološki, društveni i geoekonomski pogon post-nacionalizma ili anacionalizam kao proces de-suverenizacije, nastoji provesti slabljenje nacionalnih identiteta ili modela država-nacija u odnosu na moć svjetskih, međunarodnih i nad-nadnacionalnih entiteta i organizacije. Postoji nekoliko čimbenika koji pridonose širenju aspekata postnacionalnog političkog i društvenog modela, uključujući ekonomske, političke i kulturne elemente. Povećanje globalizacije ekonomskih čimbenika, kao što su širenje međunarodne trgovine te važnost multinacionalnih korporacija i internacionalizacija financijskih tržišta, nadilaze značenje nacionalnih gospodarstava. Istovremeno, politička moć dijelom se prenosi od nacionalnih vlasti prema nadnacionalnim globalnim financijskim i upravljačkim subjektima. Osim toga, mediji i industrije zabave sve više se globaliziraju i stvaraju dominantne kulturološke i idejne trendove i obrasce na nadnacionalnoj razini. Pro-migracijske ideološke kozmopolitske tendencije, pro-migracijska ideologija „ukidanja granica“ (sansfrontierisme) doprinosi stvaranju postnacionalnog hibridnog globalnog identiteta i uvjerenja u koje se, osim poneke društvene manjine, danas građani u većini ne prepoznaju, jer vezanost za nacionalno građanstvo i nacionalnih identiteta često ostaje najvažniji društveni referentni okvir. Unatoč tome što post-nacionalizam ne isključuje svaki oblik nacionalnog identiteta i osjećaja pripadnosti, primjerice kod Habermasovog ustavnog patriotizma i postnacionalizma Jean-Marc Ferryja, takvi modeli još uvijek ostaju na razini konceptualnih idealističkih eksperimenata. Međutim, isto tako treba imati na umu da je suvremena tržišna neoliberalna ideologija i dinamika najjača poluga društvenog i identitetskog raslojavanja te da kao takva post-nacionalna ideologija služi kao legitimacijski diskurs za daljnju de-suverenizaciju nacionalnih zajednica i država. U tom pogledu, model nacionalne države još uvijek ostaje glavna zapreka za uspostavu globalnog unificiranog potrošačkog kapitalističkog tržišta, ali ujedno i glavni obrambeni mehanizam protiv oligarhijske svjetske vladavine.