Svaki čovjek ima pravo na život, bez obzira na svoje psihičke ili fizičke nedostatke. Usprkos odredbama Opće deklaracije o ljudskim pravima o pravu svakog čovjeka na slobodu, život i sigurnost, u današnjem društvu, takve su osobe, nažalost, marginalizirane i onemogućena su im sredstva kojima bi mogli djelovati i ostvariti svoj potencijal u društvu. Udruga U ime obitelji se zalaže za ostvarenje prava na život svakog čovjeka propisanih Općom deklaracijom.
U nastavku vam donosimo priču o Jeisonu Arsitizábalu, čovjeku koji je unatoč svom fizičkom nedostatku i onemogućavanju djelovanja u društvu, uspio pobijediti predrasude i pokazati kako snaga volje i upornost mogu biti primjer drugim ljudima da ne odustaju.
Paraliziran od rođenja
Jeison Aristizabal je rođen prije 34 godine, u Kolumbiji, u sedmeročlanoj obitelji radničke klase. Prilikom njegovog rođenja nastale su komplikacije te je Jeison jedno vrijeme ostao bez dovoljno kisika u mozgu.
Obolio je od cerebralne paralize, zbog čega mu je cijela lijeva strana paralizirana. Njegov liječnik je rekao da neće biti dobar ‘ni za što vrijedno’, nego samo za ‘čišćenje cipela’. Jeison je znao da to nije istina, isto kao i cijela njegova obitelj. Njegova majka ga je naučila da bude ustrajan i nikada ne odustaje. Znala je da ga njegov nedostatak (invalidnost) ne smije sputavati, unatoč obeshrabrujućim preprekama. Rugali su mu se u školi te je prošao bezbrojne operacije, ali je ipak išao naprijed prema svom cilju. Diplomirao je društvene komunikacije i pravo.
Za Jeisona i druge poput njega, razumljivo je pitanje: “Zašto ja?”. Ali njegovo “zašto ja?” se pretvorilo u “za koju svrhu?”. Život ima svrhu, nije lišen značenja. I Jeison to zna. “Naučio sam voziti bicikl s mnogo poteškoća. Ali Bog ima plan, jer sam s tim biciklom posjećivao djecu koja imaju nedostatke kao i ja te sam im počeo pomagati”, kaže Jeison.
Zanemarena djeca s invaliditetom
Prema Jeisonovim riječima, medicinska skrb za ljude sa invaliditetom, kao što je cerebralna paraliza, jako je loša u Kolumbiji. Ponekad je život te djece sveden na prikovanost za krevet. Za vrijeme svog odrastanja poznavao je dječaka koji je doživio ovakvu sudbinu. Taj je dječak živio u svojoj spavaćoj sobi. “Ostavili su ga doslovno u zadnjoj sobi kuće. Njegova priča me je potaknula i pokrenula”, kaže. Jeison je objavio oglas u lokalnim novinama u kojem traži invalidska kolica. I uskoro ih je taj dječak dobio. Jeisonu je, nakon ovog iskustva, itekako postalo jasno da su djeca s invaliditetom uistinu zanemarena.
70 godina Opće deklaracije o ljudskim pravima: Ona vrijedi i za Maggie, zar ne?
Srećom, današnji očekivani prosjek života djece s poteškoćama je narastao od 10-14 na 30 godina.
Djeca invalidi – prva meta eutanazije
Izazov tome je činjenica da neki političari i aktivisti u Kolumbiji guraju zakone za legalizaciju eutanazije. Iako se o tome ne govori javno, često su djeca s invaliditetom prve mete za legalizirane eutanazije. “To je kultura u kojoj se na čovjeka gleda kao da će služiti za nešto ili neće služiti ničemu”, tvrdi Jeison.
Za neke, osobe s invaliditetom ne bi trebale živjeti – one nemaju intrinzično dostojanstvo. Prema Jeisonovim riječima, na njih se gleda kao da su “odbacivi”.
To jedan začarani krug. Zemlja je siromašna, zdravstveni sustav je loš, i na djecu i odrasle s invaliditetom se ne gleda kao ljude, nego samo kao na medicinski trošak. “Kada ih zovu ‘pacijenti visokog troška’, znači da se njih vrednuje samo kao financijski teret, i to je jedna stvarnost u Kolumbiji. Zapravo, zdravstveni sustav u ovoj državi osuđuje ljude na smrt kako bi se uštedjeli novci na medicinskom tretmanu”, tvrdi Jeison.
Za Jeisona, ovo je pokazatelj da društvo misli samo na sebe, ne mari za probleme drugih, i ne razmišlja o posljedicama svoje dehumanizacije određene grupe ljudi.
Dok Kolumbija nije napredna u zdravstvenoj skrbi, s druge strane je “napredna” u politici eutanazije, zajedno sa Nizozemskom i Belgijom. A one koje su najranjiviji je najlakše eliminirati.
Eutanazija narušava pravo na život
Jeison zna da se ova situacija ne može biti prihvatljiva, da je to tragična. Potrebno je boriti se protiv nje, i kako bi se to ostvarilo, Jeison traži one koji su nadležni i koji guraju zakone da gledaju ‘izvan svojih okvira’ i razmotre što bi ovom svijetu moglo nedostajati. “Dolazimo na ovaj svijet sa svrhom i to je ono što nedostaje, priznanje da možemo učiti jedni od drugih, bez obzira na zdravstveno stanje”, tvrdi Jeison.
Članak 3. Opće deklaracije o ljudskim pravima koja je usvojena na Glavnoj skupštini UN-a prije 70 godina, navodi:
“Svatko ima pravo na život, slobodu i sigurnost.”
Legalna eutanazija narušava univerzalno pravo na život.
Na kraju, naše društvo će biti suđeno prema načinu na koji odnosimo se prema najranjivijima. Opća deklaracija o ljudskim pravima kaže da, bez obzira na životno stanje, bez obzira na to da čovjek stari, ako je potišten, ima invalidnost, ako je siromašan, ili bilo koji drugi status – ima pravo na život. Pravo čovjeka na život ne smije biti narušeno niti određeno od strane vlade. Jeison i drugi poput njega su ljudi poput svih nas. Ako mi, kao društvo, određujemo da nemaju svrhu u življenju, nećemo im samo oduzeti pravo na život. Naš svijet će također biti zakinut za blagoslove koji oni donose čovječanstvu.
Hoćete li nam se pridružiti?
Povodom 70. obljetnice Opće deklaracije o ljudskim pravima, organizacija ADF International iznova potvrđuje temeljno razumijevanje da ljudska prava počivaju na urođenom dostojanstvu svake osobe.
Pridružite nam se danas u promicanju i zaštiti Vaših temeljnih sloboda.
Dajte svoj glas potpisivanjem Ženevske izjave o ljudskim pravima na www.ImHumanRight.org
Tekst se nastavlja ispod oglasa