Akademik Rudolf: ‘Plenkovićevo tzv. Vijeće za prošlost samo je osnažilo ideološke i političke prijepore u hrvatskom društvu’

Zamisao o povijesnoj pomirbi snažno je zagovarao predsjednik Republike Hrvatske Franjo Tuđman. Usprotivili su se uvijek budni ekstremisti, posebice službeni antifašisti i stari komunisti

Plenkovićevo tzv. Vijeće za prošlost bilo je naopako sastavljeno (na izrazito političku funkciju predsjednika Povjerenstva imenovan je liječnik specijalist za bolesti štitnjače!) te je samo osnažilo ideološke i političke prijepore u hrvatskom društvu.

Akademik Davorin Rudolf: Zašto dio hrvatske ljevice prešućuje zločine komunizma?

Akademik Davorin Rudolf: Zašto u Hrvatskoj nema pomirbe i tko ju sprječava?

Kako izaći iz labirinta dvojba i neslaganja u vrjednovanju i osudi europskih totalitarizama 20. stoljeća koji potmulo i javno razdiru zajedništvo u Hrvatskoj, potiču mržnju i autokraciju, otežavaju položaj Hrvatske u međunarodnim odnosima i prijete stalnim internim političkim i idejnim podjelama i konfrontacijama?

Krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina prošloga stoljeća, u vrijeme nastanka neovisne države Hrvatske, u javnosti je javno ponuđen i razmatran prijedlog o povijesnoj pomirbi Hrvata u Hrvatskoj i inozemstvu, i Hrvata i hrvatskih Srba u Hrvatskoj. Neka vrsta hrvatskoga ekumenizma. Ta sjajna zamisao ojačala bi patriotizam, potakla okupljanje građana u osudi totalitarizama i smanjila animozitete i mržnju uzrokovanu raznim režimima, politikama i ideologijama tijekom zadnjih 80-ak godina. Nije ostvarena, premda je zamisao snažno zagovarao predsjednik Republike Hrvatske Franjo Tuđman. Usprotivili su se uvijek budni ekstremisti, posebice službeni antifašisti i stari komunisti.

Vješto su isturili tobožnju zapreku da se ne mogu zanemarivati tragični učinci Drugoga svjetskog rata, miriti zakrvljene ideologije i mrtvi pripadnici oružanih postrojba partizana i ustaša. Projekt je pod teretom te galame polako pao u zaborav.

Pomirba, naravno, ne počiva na ideološkim kompromisima i lišavanju odgovornosti državnih režima, skupina i pojedinaca za opačine počinjene još od 1918., već na dogovoru živih potomaka o prepuštanju utvrđivanja povijesnih istina znanstvenicima, stručnjacima i političarima, i međusobnom oprostu građana koji su se, stjecajem složenih povijesnih prilika, internih i međunarodnih, našli na različitim stranama i u sučeljenim rovovima. I njihovih potomaka, dakako. I konsenzusom o čuvanju i njegovanju temeljnih zajedničkih vrjednota modernoga hrvatskoga društva: neovisnosti i samostalnosti države Hrvatske, sloboda i pravne jednakosti građana, očuvanja i razvijanja demokratskih postignuća, političkoga pluralizma i tolerancije, primjerice. Velika hrvatska pomirba, stoga, ostaje razborita i plemenita prilika za rasterećenje sadašnjih i budućih naraštaja građana Hrvatske od tereta stvorenih u prošlosti. Konsenzus svih naših konsenzusa!

Prije desetak godina hrvatska je Vlada (premijer Ivo Sanader, s predsjednikom Sabora Lukom Bebićem) organizirala raspravu u širemu krugu političara i intelektualaca o zabrani uporabe znakovlja, simbola i usklika totalitarizama 20. stoljeća. Bio sam jedan od sudionika u toj raspravi organiziranoj, takav je bio moj dojam, radi donošenja zakona o njihovoj zabrani, prije svega simbola nacifašizma. Na skupu nije postignut nikakav konsenzus pa je i ta zamisao brzo pala u zaborav.

Aktualna Vlada Andrije Plenkovića sa sličnom je nakanom čini se, prije nekoliko godina osnovala Vijeće za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima od Drugog svjetskog rata do proglašenja neovisnosti Hrvatske koje je, naopako sastavljeno (na izrazito političku funkciju predsjednika Povjerenstva imenovan je liječnik specijalist za bolesti štitnjače!) nakon jednogodišnjega rada, objavilo preporuke i smjernice prvenstveno o tome kako se odnositi prema simbolima totalitarnih poredaka. Povjerenstvo nije temeljito i odlučno zalazilo u bit i osudu totalitarizama, bavilo se pretežito njihovim simbolima, odnosno perifernim pitanjima. I tu se zaplelo u pojašnjavanju tretmana „crvene petokrake zvijezde“ i pokliča Za dom spremni. Zanemarivanjem jasne i snažne osude svih velikih totalitarizama 20. stoljeća, razilaženjem u gledištima o atavizmima koji se odavna vuku ovim našim prostorima i smušenim zaključcima o prijepornim simbolima skup je samo osnažio ideološke i političke prijepore u hrvatskome društvu.

Temeljna je, dakle, zadaća istinito i jasno objasniti srž, užasne učinke i osudu triju velikih totalitarizama 20. stoljeća. Ako se u tomu složimo, brzo će se i s lakoćom riješiti pitanje uporabe njihovih simbola, znakovlja i pokliča. Postat će nevažna i minorna.

Odgovornost političke i intelektualne elite

Snažan i trajan otpor totalitarizmima važan je podjednako za međunarodnu zajednicu i za nas u državi Hrvatskoj. Veliki totalitarizmi 20. stoljeća, izazvali su, među ostalim, Drugi svjetski rat, a novija povijest Sirije, Afganistana, Iraka, Ruande, Libije, Jemena, Bosne i Hercegovine, Kosova, Venezuele i nekih drugih država kazuje da je praksa masovnoga umiranja još uvijek živa. Zbog toga su za sprječavanje, suzbijanje i veličanje svih izvora zla, posebice povijesnih fenomena 20. stoljeća fašizma, komunizma i nacizma – u svakomu društvu prvenstveno odgovorni politička i intelektualna elita, demokratska javnost, znanstvene, kulturne, sveučilišne i religijske institucije. Svrha osude totalitarizama za nas je u Hrvatskoj važna i zbog složene krvave prošlosti, nedavnoga nastanka samostalne države, geopolitičkoga položaja u kojemu se sijeku interesi važnih svjetskih igrača i, naposljetku, zbog autokratskih tendencija u ponašanju gotovo svih državnika u državama istočne Europe. Svrha je, dakle, otpor satrapiji i sprječavanje novih autoritarnih, diktatorskih i totalitarnih metoda vladanja u ponašanju bilo koje sadašnje ili buduće vlasti, organiziranih političkih (stranačkih, partijskih) snaga ili nekoga patološki ambicioznoga pojedinca. Bilo gdje i bilo kada.

In fine

Molim čitatelja neka mi dopusti na kraju ovoga traktata osvrnuti se kratko na fenomen straha. Zašto su građani, osim maloga broja hrabrih intelektualaca i disidenata, šutke podnosili teror totalitarizama? Evo jednoga od odgovora koji mi se čini posebice važan.
Nakon izlaganja Nikite Hruščova o opačinama komunizma na XX. kongresu Komunističke partije SSSR-a, 24. veljače 1956. u Moskvi, bilo je dopušteno pismeno postaviti pitanja. Tako je netko napisao: ‘A što ste vi, druže Hruščov, radili dok je Staljin činio zločine?’ Hruščov je izašao na govornicu i pročitao tekst ispisan na papiriću. Rekao je: ‘Prije negoli odgovorim, neka ustane onaj tko je ovo pitanje postavio.’ U dvorani je nastao muk. Svi su šutjeli. Hruščov je nekoliko trenutaka promatrao blijeda, okamenjena lica iznenađenih i uplašenih sudionika Kongresa i suho procijedio: ‘Eto, to vam je odgovor što sam radio u vrijeme Staljina.’

U Sjedinjenim Američkim Državama svojedobno su demokratski kongresmeni proklamirali ‘slobodu od straha’, jednu od temeljnih ljudskih sloboda. Papa Ivan Pavao II. snažno ih je podupro riječima zapisanima još u Knjizi postanka, koje se u Bibliji ponavljaju nekoliko stotina puta – ‘Ne bojte se!’ Ako se svatko od nas založi za ostvarenje slobode od straha i usprotivi totalitarizmu, onda se s velikim nadama i optimizmom može očekivati ostvarenje želje onih koji su trpjeli grozote nacističkoga totalitarizma u Auschwitzu, jednome od najstrašnijih nacističkih koncentracijskih logora u Drugome svjetskom ratu. Na ulazu u logor napisali su: ‘Never again!’ – ‘Nikada više!’

Cossigu je impresionirao Tuđmanov stav da su komunizam i fašizam jednako zlo

Francesco Cossiga, predsjednik Talijanske Republike, bio je prvi strani državnik koji je posjetio Zagreb nakon proglašenja neovisnosti Hrvatske, 17. siječnja 1992. U razgovoru u njegovu kabinetu u talijanskome Parlamentu pitao me kako iskusni i prepredeni diktator Giuseppe (Josip Broz Tito) nije uspio spriječiti slom Jugoslavije? Pojašnjavao sam, među ostalim, da su njegove diktatorske osobine nestajale sa starošću. Kreativnost, intuicija, okrutnost, lukavost, oprez. Nije mogao zaustaviti srpsku tiraniju na Kosovu. Vukao je za uši partijske vođe u dvjema najvažnijim republikama, Hrvatskoj i Srbiji, nukao ih najprije na demokraciju i reforme, a onda bi im, na nekom komunističkom sastanku, u Karađorđevu ili Beogradu, zavrnuo vratom.

Cossiga je potom dugo govorio o predsjedniku Franji Tuđmanu. Impresionirao ga je tijekom razgovora u Zagrebu tvrdnjom da su fašizam i komunizam jednako zlo. Rekao je: ‘To sam prvi put čuo od jednoga bivšega komunista!’
Kazao sam da je predsjednik Tuđman zapisao u hrvatskome Ustavu kako je ovo vrijeme odbacivanja komunističkoga sustava.

Skočio je: ‘Gdje je zapisao?’

‘U našemu Ustavu, u uvodu.’

‘Možete li mi poslati primjerak?’

Sutradan ujutro Cossigu je na njegovu stolu čekao talijanski prijevod naših ustavnih ‘Polazišta’.

Nakon nekoliko dana nazvao me. Nakon što je pročitao uvod u hrvatski Ustav oprostio je hrvatskim gusarima što su svojedobno onako brutalno robili mletačke trgovačke brodove u Jadranu!

Totalitarizmi su mrtvi!

Kraljevinu Jugoslaviju su 1941. vojno slomila i raskomadala dva totalitarizma: nacistička Njemačka i fašistička Italija. Socijalistička je Jugoslavija nestala u rasulu europskoga komunizma 20. stoljeća. Sovjetski Savez, stožerna komunistička sila, pritisnut internim reformama i brigama, nije vojno podupro opstanak Jugoslavije 1990.-1991., zadnjega komunističkog bastiona u Europi. Tako su u jednom relativno kratkom povijesnom razdoblju na području Jugoslavije, s državom, nestajali i iščezli bauci nacizma, fašizma i komunizma.

Veliki totalitarizmi koji su obilježili 20. stoljeće povijesno su mrtvi. Ekstremisti, lijevi i desni nostalgičari ne mogu ih oživjeti. Ali oni nas svojim žalom za prošlošću guraju da se natraške krećemo u 21. stoljeću! I da zanemarujemo buduće totalitarizme. Primjerice, opasnosti „potpuno neobuzdanog kapitalizma“. Jer povijest moderne epohe kazuje da je utroba koja rađa totalitarizme još uvijek plodna.

Studeni 1956.: ustanak Mađara protiv komunističkoga totalitarizma. U borbama s intervencionističkim sovjetskim postrojbama poginulo je dvije tisuće Mađara. Tijekom uličnih borbi mađarski predsjednik vlade Imre Nagy sklonio se u jugoslavensko veleposlanstvo koje je uživalo diplomatski imunitet nepovredivosti. Novoustoličena ga je vlast pozvala da napusti zgradu veleposlanstva i pismeno mu zajamčila osobnu sigurnost. Povjerovao je. Čim je izašao, ščepali su ga, izveli pred sud, osudili na smrt vješanjem i u lipnju 1958. pogubili. Prema svjedočenju Fedora Burlatskoga, insajdera u Kremlju, sovjetski lider Nikita Hruščov naložio je egzekuciju ‘kao lekciju svim ostalim vođama socijalističkih država’.

Praško proljeće u kolovozu 1968. – bunt i otpor komunističkom totalitarizmu koji su brutalno slomili sovjetski tenkovi s vojnim postrojbama država članica ondašnjega Varšavskog vojnog pakta

Prosvjedujući protiv komunističkoga totalitarizma, sovjetske vojne okupacije Čehoslovačke i nasilnoga gušenja Praškoga proljeća 1968. čehoslovački student povijesti i političke ekonomije Jan Palach se 16. siječnja 1969. na Vaclavskome trgu u Pragu polio zapaljivom tekućinom i zapalio. Posmrtno je odlikovan brončanim križem koji je uzidan na mjestu zapaljenja.

* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr

Tekst se nastavlja ispod oglasa