„S njima nisam radio, ne poznajem ih, za razliku od Karamarka i sličnih“, rekao je premijer Zoran Milanović gostujući u emisiji HRT-a ”Javna stvar”, u odgovoru na pitanje o suđenju nekadašnjim agentima jugoslavenskih tajnih službi Perkoviću i Mustaču, kojima se u Münchenu sudi za ubojstvo Stjepana Đurekovića.
U svom osebujnom stilu rekao je kako suđenje uopće ne prati i uz opasku da ne komentira odluke sudova, potvrdio svoj stav: „To me se ne tiče. Upleli su se mnogi interesi. Nemam veze ni s kakvom prljavštinom od ranije. Za sve što je tome prethodilo – vjerujem da će se naša poruka vratiti. Hrvatska ne smije biti tretirana drugačije od ostalih članica samo zato što je to tako netko ispregovarao.”
Premijer je, po običaju, u jednoj stvari u pravu, a u svima ostalima misli kako je u pravu. On vjerojatno zaista ne poznaje Perkovića i Mustača, za razliku od (možda) Karamarka, i to je sve.
No, njegova dužnost ni nije nekoga poznavati ili ne poznavati. Njegova dužnost kao predstavnika izvršne vlasti je stvarati okvir demokracije i, kad ga se jednom stvori, barem minimalno, dalje ga održavati, artikulirati i, po mogućnosti, povećavati. Hrvatska je članica EU i s njom je potpisala pristupni ugovor koji je, gle čuda, neposredno pred sam ulazak Hrvatske derogirala upravo Milanovićeva vlada. I to ni manje ni više, nego zbog dvojice ljudi za koje premijer tvrdi kako ih ne poznaje i kako uopće ne prati što se događa s njima u Münchenu.
U redu, možda je malo teško pratiti ovaj proces, s obzirom da je većina medija dugo prešućivala što se uopće događa na Višem zemaljskom sudu u Münchenu. Uostalom, ako premijer kaže kako ne prati domaći, nego samo strani nogomet, možda ne prati ni domaće medije, nego samo strane. A oni uopće ne govore i ne pišu o Perkoviću, Mustaču, udbi, tajnim službama i ostacima komunizma. Valjda zato što je većina zemalja u Europi s tim i takvim strukturama već davno raskrstila.
Premijerov ignorantski odgovor spram jednog od najvažnijih sudskih procesa koji se posljednjih godina tiču države kojom upravlja pokazatelj je njegovog odnosa prema društvu u cjelini. Pod pretpostavkom da nije lagao, svatko se mora zapitati – a kako to da Milanović ovaj proces ne prati ili ga ne zanima?
Ako ga i ne zanima što je koji dan rekao koji svjedok i koju je doskočicu upotrijebio sudac Manfred Dauster, komotno bi ga moglo zanimati koje će posljedice ostaviti presuda koju će donijeti bavarski sud. Doduše, moglo bi se dogoditi da u vrijeme izricanja te presude Milanović bude bivši premijer pa ga se ova presuda neće toliko ni doticati.
No, javni život i oblikovanje društva kroz političku prizmu ne sastoji se samo od gledanja u budućnost i uljepšavanja sadašnjosti, nego se sastoji i od činjenica dogođenih u prošlosti. Factum infectum fieri nequit, reklo bi se na premijerovom omiljenom latinskom jeziku. Ili po hrvatski: Učinjeno ne može biti neučinjeno.
A u vrijeme njegova mandata učinjeno je dosta onoga od čega osjećamo posljedice. Za početak, kao novopridošloj sankciji, Europa nam je skoro lupila sankcije zbog izglasavanja “lex Perković”, kojim se htjelo zaštititi od izručenja one koje premijer ne poznaje. Hrvatska je u zadnji čas izbjegla ustavnu krizu jer se zbog onih koje Milanović ne poznaje niti se njima bavi htjelo mijenjati Ustav. Njegova stranka, u kojoj valjda ima kakav takav utjecaj, podržavala je i podržava Mladena Bajića, nekad kao glavnog državnog odvjetnika, sada kao kandidata za suca Ustavnog suda. Bajić je, sjećamo se, opstruirao proces izručenja Perkovića i Mustača. Iako ne znamo poznaje li ih ili ne.
Milanović također ne pokazuje razumijevanje kad je u pitanju sigurnost njegovih (su)građana, na štićenje koje se obvezao prisegom. Danas su ga sestre Krmpotić “podsjetile” kako je njihov otac bezuspješno 7 puta pisao ministru Ranku Ostojiću prijavljujući prijetnje, a bezuspješno se obraćao i glavnom državnom odvjetniku Dinku Cvitanu. U strahu za vlastiti život obratio se njemačkoj policiji koja mu je istog trenutka pružila zaštitu.
Moglo bi se dalje razglabati, ali ovdje ćemo zaključiti. Premijer je u jednom u pravu – u proces su se upleli različiti interesi. U svemu drugome misli kako je u pravu. Da smo zemlja razvijene demokracije u kojoj izvršna vlast artikulira demokratske procese, svaka bi mu bila na mjestu. Ali nismo. Mi smo zemlja u kojoj obavještajno i svako drugo podzemlje djeluje prvo po principu diktature, ako ne prođe diktatura, djeluje po principu mafije, a ako ne prođe mafijaška metoda, djeluje po principu terorizma. Pred ovim stvarima zatvarati oči i reći kako ga se to ne tiče znači zatvarati oči pred artikulacijom života vlastitih građana. Koje će nekad prije zaštititi njemačka policija nego naša vlastita.
Za rješavanje ovih problema nije presudno nekoga poznavati ili ne poznavati, nego provoditi zakone i držati se, opet latinski rečeno, principa “Pacta sunt servanda” – potpisano treba poštivati.