Ministarstvo socijalne politike i mladih, ministrice Milanke Opačić, otvorilo je prije tri dana dvije nove rasprave o Obiteljskom zakonu, evo kako je najnovije poteze ministarstva analizirao i komentirao mr. Petar Marija Radelj.
1. Novosti. Ministarstvo socijalne politike i mladih objavilo je 8. travnja 2015. povratnu informaciju o prvoj i trećoj javnoj raspravi o Nacrtu obiteljskoga zakona 2015., a 9. travnja 2015. otvorilo je još dvije nove rasprave o obiteljskom zakonu. Ministarstvo se tako opredijelilo za „dijalog do iznemoglosti“ i iscrpljivanje zainteresirane javnosti da odustane ili dok ne odustane.
2. „Dijalog do iznemoglosti“. U literaturi su već opisane značajke toga načina „napredovanja“ te je takav „dijalog“ određen kao „a) nastojanje da sugovornici što više ‘raspravljaju’, a da ne dođe ni do kakva rješenja problema; b) ubijanje vremena i ubijanje sugovornika u pojam što je više moguće; c) zaustavljanje na sitnicama, po mogućnosti na tumačenju pojedinih pojmova, da se skrene pozornost s bitnih ciljeva i predmeta; d) dovođenje sugovornika do stanja nestrpljivosti, a da se ne da razlogu ili popusti ni u jednoj točki, a kamoli da se postupi zakonito i e) kad se sugovornik počne živcirati govoreći da je tako nemoguće dijalogizirati, onda optužba za ne-dijalog, nesklonost dogovoru i nesnošljivost“.[1]
3. Trakavica s nametanjem obiteljskoga zakona koji je strukturno loš i koji, uz kozmetičku doradu, preuzima tekst zakona iz 2014. koji je Ustavni sud suspendirao zbog neustavnosti – postaje povijesni presedan i neviđena izložba tvrdoglavosti, nedokazivosti i nepoučljivosti; obezvrjeđivanja cijele jedne pravne grane (obiteljskoga prava) i samoživosti protiv niza struka: pravničke, liječničke i socijalne (v. niže točku 11.).
Postupak nametanja obiteljskoga zakona 2015. godina poprima obilježja zloporabe službenoga položaja i ovlasti jedne ministrice i njezina pomoćnika. Pretvara se u uznemiravanje i povrjedu dostojanstva podređenih im državnih službenika u Ministarstvu socijalne politike i mladih stvarajući im ponižavajuće i uvrjedljivo okruženje za rad, protiv vlastite savjesti i stručnosti.
4. Samo predlažite, ionako se „ne prihvaća“. U doba elektroničke pošte, razmjena poruka je moguća, a da se razmjenitelj pri tom pravi kako ne razumije što mu se reklo i da se zapravo ne osvrće na ono što drugi govori. Pravi razgovor mutavih na telefon. Eto, upravo tako postupa hrvatsko Ministarstvo socijalne politike i mladih. Za razliku od njemakā koji se ipak mogu sporazumjeti „na mote“, znakovnim jezikom ili pisanim tekstom, stručna i zainteresirana javnost s Opačićkinim resorom ne može nikako.
Od veljače 2015. Ministarstvo je održalo jedno „javno izlaganje“ i „provelo“ čak tri javne „rasprave“ posvećene obiteljskom zakonu, a sada hrabro nastavlja s još nove dvije. Učinak dosadašnjih triju je sljedeći. Ministarstvo je odbilo baš sve prijedloge iz 15 očitovanja zainteresirane javnosti na javnu raspravu o Tezama, a iz dvije javne rasprave o Nacrtu obiteljskoga zakona 2015. izrijekom je odbilo baš sve sugestije iz 18 očitovanja, nije prihvatilo 268 konkretnih prijedloga, nije se izjasnilo o načelnim primjedbama iz 15 očitovanja, 30 je prijedloga prihvatilo i dva je prijedloga djelomično prihvatilo. Kad bi se vrjednovalo statistički, Ministarstvo se nije složilo s više od 90 % iznesenoga u raspravi o zakonskom tekstu. A ono što je prihvaćeno puke su sitnice. Ministarstvo se trudi dokazati valjanost narodne poslovice: „Zaludu je slijepu namigivat i gluhomu dovikivat.“
5. Napisali zakon od 563 članka u tri radna dana?! Otvarajući Četvrtu javnu raspravu o obiteljskom zakonu 2015., posvećenu „Nacrtu prijedloga Obiteljskog zakona“, i Petu, posvećenu „Prijedlogu iskaza o procjeni učinaka propisa za Nacrt prijedloga Obiteljskog zakona“, Ministarstvo je formalno postupilo sukladno članku 22. Zakona o procjeni učinaka propisa (NN 90/11). Problem je što je Ministarstvo formalno okončalo javnu raspravu o tezama 3. travnja 2015. kad je objavilo treću inačicu Izvješća i treću inačicu objave očitovanja sa svojim odgovorima, pa bi to, da se išta radi po zakonu, trebalo značiti da je Nacrt zakona na 306 stranica s 563 članka izrađen između 3. travnja (kad se mogao početi pisati) i 8. travnja (kad je dovršen), dakle u šest dana, od čega su dva bili državni blagdani, a jedan neradni dan, dakle u tri radna dana!?!
5.1. Sadržajno je problem potpun: Ministarstvo nije niti željelo raspravljati o tezama, niti je takvu raspravu (dvosmjerno) prihvatilo; rasprava o načelima na kojima treba počivati i sukladno kojima treba napisati zakon – nije omogućena.
Stoga, primjerice, postaje besmisleno zakonom uređivati brak, ako ga država odbija štititi.
Ženidba kao institucija se obezvrjeđuje ako je izvanbračna zajednica u cijelosti izjednačena s brakom; zakonodavac niječe dosadašnje uvriježeno shvaćanje puka, međunarodnoga i domaćega prava, pravne znanosti i sudske prakse da je obitelj životna zajednica roditelja i djece koja radi dobrobiti djece uživa posebnu zaštitu te poručuje da brak nema ama baš nikakvu društvenu vrijednost niti posebnu svrhu, a kamoli da bude povlašteno mjesto osnivanja obitelji, koju joj je ulogu odredio članak 16. stavak 1. Sveopće deklaracije o ljudskim pravima iz 1948., članak 12. europske Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda iz 1950., članak 23. Međunarodnoga sporazuma o građanskim i političkim pravima iz 1966. i članak 10. Međunarodnoga sporazuma o gospodarskim, društvenim i kulturnim pravima iz 1966.
Postaje besmislena ustavna odredba o različitosti spolova kao pretpostavci za sklapanje braka, ako Ministarstvo odbija, premda je ministrica Milanka Opačić 6. lipnja 2014. (str. 16) u Sabornici obećala da hoće, zakonom propisati što je to prirodni, prirođeni, citogenetički ili biološki spol kako bi brak mogle sklapati fiziološki raznospolne osobe, a ne i one koje su na papiru ishodile tzv. „promjenu spola“. Itd.
5.2. Najnoviji Nacrt obiteljskoga zakona koji je Ministarstvo objavilo 9. travnja 2015. ne donosi ništa dobro. Formalno je iz naslova brisan tekst „s konačnim prijedlogom zakona“, iako je očito da će zakon, ako prođe Vladu, biti guran po hitnom postupku budući da javna rasprava završava 12. svibnja 2015, a zakon treba stupiti na snagu 1. srpnja 2015. (novi članak 563.) – tu jednostavno nema vremena za dva čitanja i ozbiljnu raspravu u parlamentu.
6. Opet protiv pravila postupka. Odluku o održavanju novih javnih rasprava nije potpisala ministrica Milanka Opačić nego je 8. travnja 2015. to učinio njezin pomoćnik Hrvoje Sadarić. U tom se aktu (klasa 011-02115-0211, ur. broj 519-03-1-2/4-15-67) ponovno izvrće i skriva istina.
6.1. U točki 2. toga obrasca propisano je da treba navesti pravne izvore za provedbu savjetovanja, a Hrvoju Sadarić je to: „Plan savjetovanja Ministarstva socijalne politike i mladih o nacrtima zakona i drugih propisa za 2015. godinu“. Međutim, tim Planom, ni u jednoj dosadašnjoj inačici, nije predviđeno savjetovanje o obiteljskom zakonu u drugom tromjesečju 2015., pa ni u travnju ili svibnju 2015. Dakle, ove javne rasprave ponovno nisu unaprijed najavljene.
6.2. Uporno se taji tko iza svega stoji. U točki 3. otvaranja sljedeće faze donošenja propisa treba navesti tko su „neposredni dionici u izradi Nacrta prijedloga Obiteljskog zakona i Prijedloga iskaza o procjeni učinaka propisa“. Hrvoje Sadarić ponovno odbija to navesti te piše: „Ministarstvo socijalne politike i mladih“. Međutim, Ministarstvo jednostavno nema priznatih ni uglednih stručnjaka da bi znalo i moglo sastaviti zakon u toj pravnoj stvari, niti je ikad bez stručne pomoći sa strane sastavilo bilo koji zakon u materiji obiteljskoga prava. Hrvoje Sadarić, jedina osoba za koju javnost zna da radi na obiteljskom zakonu 2015. po struci je politolog, a ne pravnik, socijalni radnik ili obiteljskopravni stručnjak; jednostavno nema iskustva s izradom obiteljskopravnih propisa. A one koji znaju odbija bilo što poslušati.
6.2.1. Podatak o tom tko je sastavio ovaj zakon zainteresirana je javnost tražila u javnoj raspravi o Tezama: str. 24 (točka IV.), str. 34-36 (točke 15.-23.), str. 49-50 (točka 14.), upozoravajući da je suspendirani Obiteljski zakon izradila radna skupina od 14 ženskih i samo jednoga muškoga člana narušavajući time načelo ravnopravnosti spolova (str. 59, točka 5.). Tražila ga je višekratno i u javnoj raspravi o Nacrtu: str. 9 (točka 4. – Ministarstvo ga je odbilo dati neprihvaćanjem -12.); str. 23 (točka IV.); str. 32-35 (točke 15.-23.); str. 105 (Ministarstvo odbilo neprihvaćanjem broj -187.); str. 107 (Ministarstvo odbilo neprihvaćanjem broj -190.) i str. 118 (Ministarstvo odbilo neprihvaćanjem broj -215.).
6.2.2. Imena ljudi koja svojom čašću, stručnošću i savješću stoje iza predložena zakona javnost je pokušala doznati i na javnom izlaganju, ali je Hrvoje Sadarić 25. veljače 2015. odgovarao: „Nema ovdje radne skupine, ovo je [napravilo] Ministarstvo koje žele napraviti najbolji zakon koji može“ (zvučni zapis, 22:39 – 22:42 minuta). „Nije bilo radne skupine. Ministarstvo socijalne politike u svojstvu svojih kapaciteta, svojih službi iznjedrilo je ovaj prijedlog obiteljskog zakona o kojem danas raspravljamo“ (23:57 – 24:05). „Nema radne skupine, nema sastava radne skupine“ (24:12 – 24:15). „Radna skupina se formira odlukom ministrice u ovom slučaju, čak da li su vanjski ili unutarnji [članovi], formira se odlukom ministrice socijalne politike i mladih za radnu skupinu. Nema radne skupine!“ (24:23 – 24:32). „Nema ad hoc radne skupine. I nema neformalno imenovane radne skupine“ (24:35 – 24:40).
Činjenica da Sadarić tako uporno ističe kako ministrica Opačić nikomu nije povjerila da izradi ili priredi novi obiteljski zakon zapravo znači da se sve zbiva protuzakonito, kao privatni projekt Hrvoja Sadarića za koji on nema niti mandat druge potpredsjednice Vlade i kojim zlostavlja sebi podložne državne službenike u Upravi za socijalnu politiku i podršku obitelji, ali i sve sudce, odvjetnike, pravnike, socijalne radnike te milijun 1,189.613 obiteljskih domova[2] u Hrvatskoj i njihovih članova.
Također, budući da Ministarstvo uporno odbija navesti tko radi na zakonu, ispada da su ga napisali fantomi ili marionete.
6.2.3. U objedinjenom Izvješću Ministarstva o provedenim savjetovanjima o prvom Nacrtu novoga zakona od 8. travnja 2015. stoji obvezatna rubrika i jasno pitanje: „Koji su predstavnici zainteresirane javnosti bili uključeni u postupak izrade odnosno u rad stručne radne skupine za izradu nacrta?“ Odgovor Ministarstva ponovno je prkosan i nezakonit: „Nije imenovana radna skupina.“ No, javnost ne zanima postoji li formalno imenovanje ili ne; javnost ima pravo znati imenom i prezimenom koje su osobe sudjelovale u izradi isprava za javnu raspravu. Apsolutni je javni interes pristup informaciji jesu li te osobe u sukobu interesa, namještaju li možda izradom ovoga zakona sebi ili komu svojemu buduću zaradu ili drugu korist, a prije svega jesu li stručne za tako odgovoran posao izrade obiteljskoga zakona.
6.3. U točki 4. obrasca za otvaranje ovih javnih rasprava trebalo je navesti tko su „ostali dionici s kojima su provedene neformalne konzultacije u pripremnoj fazi izrade Nacrta prijedloga Obiteljskog zakona i Prijedloga iskaza o procjeni učinaka propisa“. Hrvoje Sadarić ponovno skriva bilo čije ime i deklarira samo: „Javnost i zainteresirana javnost“. Nakon što je 14. siječnja 2015. priznao da je potrošio 136.000 kuna novca poreznih obveznika na konzultante u pravno-stručnoj skupini za izradu Obiteljskoga zakona 2014., do danas odbija priopćiti ukupne troškove toga suspendiranoga zakona.
6.4. Sukladno članku 22. stavku 1. i članku 19. stavku 3. Zakona o procjeni učinaka propisa (NN 90/11) „stručni nositelj izrade propisa dužan je, ovisno o složenosti materije koja se propisom uređuje, provesti jedno ili više javnih izlaganja materije koja je predmet savjetovanja“. Međutim, otvarajući javnu raspravu 9. travnja 2015. Hrvoje Sadarić ponovno nije najavio da će se i kad održati takva izlaganja, a ona su nužna zbog onih koji se ne služe računalom. Izbjegavanjem izlaganja ili svakako njegove pravodobne najave potvrđuje se da Ministarstvu nije stalo ni do kakva stvarnoga dijaloga. Takvo izlaganje u drugom tromjesečju Ministarstvo nije predvidjelo ni Planom savjetovanja.
6.5. Hrvoje Sadarić ni ovaj put nije objavio cilj bilo kojega od savjetovanja koja je otvorio, a što je protivno članku 11. stavku 2. Zakona o pravu na pristup informacijama.
7. Vrijediti se podsjetiti. Nakon što je Ustavni sud 12. siječnja 2015. naložio obustavu primjene Obiteljskoga zakona donesenoga 6. lipnja 2014., Ministarstvo je praktički preko noći sastavilo „novi nacrt obiteljskoga zakona“ te o njemu 4. veljače 2015. otvorilo Prvu javnu raspravu, na samo 15 dana, do 19. veljače. Kad je s više strana upozoreno da se prije rasprave o nacrtu mora održati rasprava o tezama, Ministarstvo je 10. veljače otvorilo Drugu javnu raspravu, o tezama i Treću, o samom nacrtu (iako se nacrt zakona počinje pisati tek kad se dovrši rasprava o tezama za njegovu izradu). Tako su se nekoliko dana paralelno odvijale čak tri javne rasprave o istoj stvari. Dana 12. veljače jednostavno je uklonjena objava kojom je otvorena Prva javna rasprava pa su ostale „samo“ dvije iako je sve više od jedne, ali prave – suvišno. Dana 25. veljače održano je i javno izlaganje. Nakon što je na njemu upozoreno kako Prva javna rasprava nije produljena nego obrisana, a njezini rezultati se taje, Ministarstvo je prepravilo svoju objavu od 10. veljače tvrdeći da je sad Trećom javnom raspravom produljilo Prvu.
8. Rasprava o tezama nema sreće ni sa zbrajanjem. O Drugoj javnoj raspravi, o tezama za izradu (već izrađenoga) nacrta obiteljskoga zakona, Ministarstvo je do sada objavilo tri inačice izvješća o provedenom savjetovanju i tri inačice sadržaja te javne rasprave s građanima. Još nije objavilo očitovanja Vladina Ureda za zakonodavstvo niti ministarstava financija, pravosuđa, zdravstva i europskih poslova bez kojih ne može dobiti suglasnost niti utvrditi Iskaz o procjeni učinaka propisa.
Nakon što je dovršeno savjetovanje o tezama, u objavljenim izvješćima mijenjali su se podatci o broju zaprimljenih očitovanja i o njihovu autorstvu. Tako je Ministarstvo 16. ožujka 2015. izvijestilo da je u raspravu o Tezama za novi obiteljski zakon primilo ukupno četrnaest očitovanja, a 27. ožujka i 3. travnja da je zapravo primilo ukupno petnaest očitovanja. No, ti se podatci ne podudaraju s objavljenim očitovanjima jer je u inačici od 16. ožujka 2015. Ministarstvo objavilo samo jedanaest očitovanja zainteresirane javnosti (I.-VI. i VIII.-XII.; VII. očitovanje u grubo je prepričano, a XIII. i XIV., Vijeća za život i obitelj Hrvatske biskupske konferencije, nisu uvršteni). U inačici od 27. ožujka objavljeno je dvanaest očitovanja kao i u inačici od 3. travnja u kojoj je prikriveno autorstvo ukupno osam priloga u javnu raspravu.
9. Anonimno u javnoj raspravi?!? Prema izvješćima od 16. i 27. ožujka 2015., od ukupno 14, odnosno 15 očitovanja u javnu raspravu o Tezama, po dva su bila anonimna, no prema izvješću od 3. travnja anonimnih očitovanja je čak osam, iako po logici stvari u javnoj raspravi sudionici nemaju pravo na anonimnost nego imenom i prezimenom stoje iza onoga što javno iznose; ako to ne mogu ili ne žele, mogu se privatno obraćati ministarstvu, ali anonimno sudjelovanje u javnim raspravama njih pretvara u opskurne. Rečenica na dnu obrasca za očitovanje, kojom se pita suglasnost za objavu, nema zakonsko uporište i protivna je pojmu javne rasprave u kojoj javnost ima pravo zna sve što je izneseno, jer je javno. Tko ne želi sudjelovati u javnoj raspravi, ne mora, ali ne može sudjelovati i ostati anoniman, jer je time pretvara u tajnu.
10. U Izvješću o prvoj i trećoj ovogodišnjoj javnoj raspravi o obiteljskom zakonu ističe se da je Ministarstvo zaprimilo sveukupno 29 očitovanja koja se tiču Nacrta obiteljskoga zakona, no da jedno očitovanje, Vere Primorac, „nije uvaženo jer nije dostavljeno na propisanom obrascu“. Ministarstvo je ponovno postupilo arbitrarno jer ni očitovanje Mirjane Poslon nije primilo na propisanom obrascu, a svejedno se o njemu meritorno očitovalo. Ministarstvo je posve prešutjelo i da je primilo više od šesto peticija da obustavi takvo donošenje obiteljskoga zakona.
11. Ministarstvo je 8. travnja objavilo i sadržaj rasprave o meritumu: 28 očitovanja pripadnika zainteresirane javnosti i svoje odgovore koje primjedbe i prijedloge prihvaćaju, a koje ne i zašto. U raspravu su se javili: jedno tijelo državne vlasti (očitovanje broj XXII.), četiri pravne osobe s javnim ovlastima (II., III., XX., XXIV.), jedan predstavnik Crkve (XXIII.), pet udruga (I., XI.-XII., XIV.-XV. i XIX.) i 19 fizičkih osoba (IV.-X., XIII., XVI.-XVIII., XXI., XXV.-XVIII.). Na ukupno 315 prijedloga, Ministarstvo se 30 puta očitovalo „prihvaća se“, dva puta „djelomično se prihvaća“, čak 268 puta „ne prihvaća se“, dok se na 15 prijedloga propustilo izjasniti.
11.1. Apsurd je što čak 14 primjedaba pravobraniteljice za djecu (str. 111-117) Ministarstvo nije prihvatilo premda je ona sudjelovala u pisanju lanjskoga, sada suspendiranoga Obiteljskoga zakona koje je Ministarstvo preuzelo i malo jezično dotjeralo.
11.2. Nevjerojatno je da Ministarstvo otvoreno prkosi Hrvatskoj liječničkoj komori i njezinim obrazloženim navodima (str. 3-4) o tom tko bi najstručnije, najbrže i bez birokratiziranja mogao da izdavati mišljenje o stanju zdravlja štićenika s obzirom na razlog lišenja poslovne sposobnosti. Skandalozno je da se nemedicinari petljaju u raspodjelu posla među liječnicima i da tako olako i posve paušalno odbacuju argumentirane prijedloge, ne pojedinca nego krovne samouređujuće ustanove liječnika u zemlji.
11.3. Teško je pojmljivo i da Ministarstvo odbilo čak 76 prijedloga socijalnih radnika: 46 prijedloga Hrvatske komora socijalnih radnika (str. 95-105), 20 prijedloga Centra za socijalnu skrb u Zagrebu (str. 121-128), tri prijedloga Centra za socijalnu skrb u Vukovaru (str. 2-3) i sedam prijedloga Centra za socijalnu skrb u Rijeci (str. 128-131).
11.4. Nije razumljivo ni da je Ministarstvo odbilo 13 prijedloga osam odvjetnica koje se bave obiteljskim pravom (str. 104-111).
11.5. Konačno, dijalog s Crkvom je načelo na kojem počiva i Europska unija prema članku 17. Lisabonskoga Ugovora o funkcioniranju Europske unije: „Priznajući njihov identitet i specifičan doprinos, Unija održava otvoren, transparentan i redovit dijalog s Crkvama i vjerskim organizacijama.“ Kakav je dijalog Ministarstvo s Hrvatskom biskupskom konferencijom ako je Ministarstvo 16. ožujka 2015. odbilo sve načelne prijedloge i primjedbe iz ponovljenih očitovanja (ovdje, str. 56-62) i ako je 8. travnja 2015. odbilo sve prijedloge na Nacrt obiteljskoga zakona, osim da on ne stupi na snagu 1. travnja 2015. (ovdje, str. 117-121)?
11.6. Brojni „razlozi“ kojima Ministarstvo odbija prijedloge su besmisleni, neživotni i začuđujući.
12. Evo detalja o sudbini prijedloga o prvom Nacrtu obiteljskoga zakona iz 2015.
[1] Usp. Ratko Perić, Hercegovačke afere. Nade i perspektive. Uz knjigu: M. Perić, Hercegovačka afera, Mostar, 2002., u: Teološke teme, 2002.-2003., priredio Niko Ikić, Sarajevo, 2004., str. 189.
[2] Državni zavod za statistiku, Popis stanovništva 2011. Kućanstva i obitelji 3. Obitelji prema tipu i broju članova, Popis 2011.
Prilozi:
Tekst se nastavlja ispod oglasa