Hrvatski lijevo-liberalni establishment već odavno nema problem izricati o Poljskoj najobičnije laži. Dokaz tome jesu i recentni istupi nekih javnih osoba piše Goran Andrijanić.
Primijetio sam već odavno kako hrvatski lijevo-liberalni establishment nema nikakav problem izricati o Poljskoj i Poljacima najobičnije laži, ili u boljem slučaju poluistine i neke informacije izvađene iz konteksta.
Nekoliko puta tijekom svoje novinarske karijere pisao sam tekstove u kojima sam te laži i poluisitine demantirao (pisao sam ih i na ovom blogu OVDJE, OVDJE i OVDJE).
To je uvijek bila aktivnost koja je podsjećala na Sizifov posao, neka vrsta donkihotovskog jurišanja na medijske vjetrenjače postkomunističke Hrvatske. Jednostavno, lako je lagati o Poljskoj i uvijek možete proći bez posljedica zbog toga.
Kao prvo, postoji jezična barijera koja otežava provjeru činjenica.
Kao drugo, čak i kada netko provjeri te činjenice i demantira informacije, Poljska jednostavno nije dovoljno važan čimbenik u glavama kreatora i konzumenata lijevo-liberalnog establishmenta, da bi netko uhvaćen u laži o njoj predstavljao problem.
Primjeri laži izrečenih o Poljskoj
Ogledni primjer toga jest epizoda s apsurdnom optužbom progresivaca iz Možemo, upućenoj poljskoj stranci Pravo i pravda da se umiješala u izborni proces u Hrvatskoj, financirajući spotove HDZ-a.
Nakon što se pokazalo da je riječ o apsurdnoj pogrešci, nikome u Možemo nije palo na pamet da se ispričaju zbog toga što su lažno optužili cijelu jednu stranku.
Ili ona epizoda s tekstom Jutarnjeg lista u kojemu se tvrdi da liječnici koji trebaju napraviti abortus kako bi spasili život majke (što je u Poljskoj dopušteno), trebaju tražiti dozvolu tužiteljstva za to. Riječ je o potpunoj dezinformaciji koja nema ništa sa stvarnošću, a JL nikada nije tu laž povukao.
Jednostavno, u Hrvatskoj vlada nepodnošljiva lakoća laganja o Poljskoj. Laganja u svrhu promoviranja vlastitih ideoloških i politikantskih interesa.
Dokaz tome jesu i recentni istupi još nekoliko javnih osoba u Hrvatskoj.
Arijana Lekić Fridrih, osoba koja je u javnosti postala poznata nakon što se etablirala kao neprijatelj molitva na trgovima hrvatskih gradova, već nekoliko mjeseci uporno ponavlja nekoliko ozbiljnih neistina o moliteljima i navodnom “poljskom” kontekstu njihove duhovne inicijative.
Te je laži nedavno ponovila i na javnoj televiziji, i to u prestižnoj emisiji Nedjeljom u 2.
Opus Dei i Ordo Iuris
Prva laž jest da molitelje organizira i financira poljski Ordo Iuris.
Način na koji lijevi liberali doživljavaju OI dosta govori o njihovom mentalnom sklopu. Nakon što je ulogu “svemoguće” organizacija koja prožima apsolutno sve pore hrvatskog društva imao Opus Dei, sada je tu nezahvalnu rolu preuzeo OI.
Misaona metoda redukcije koju hrvatska ljevica koristi kada analizira fenomene u Crkvu proizlazi iz njihovog dubinskog nerazumijevanja kulturološke i duhovne stvarnosti zajednice katoličkih vjernika.
Oni uvijek trebaju nekog dežurnog krivca, nekog materijalističkog demijurga s kojim će objasniti sve ono što ih muči kada je Crkva u pitanju.
Jučer je to bio Opus Dei, danas je to Ordo Iuris, sutra će biti neki novi subjekt, koji će biti tumačen kao neka vrsta mafijaške organizacije koja zlostavlja sve oko sebe.
Kada sam pričao Jerzyju Kwaśniewskom, čelniku poljskog Ordo Iurisa, kako u Hrvatskoj lijevi mediji pišu da njegova organizacija stoji iza molitelja na trgovima hrvatskih gradova, lijepo smo se nasmijali. Međutim, ovo više nije smiješno.
Ne, poljski Ordo Iuris nema ama baš ništa s moliteljima na hrvatskim, a niti na poljskim trgovima.
>Lekić-Fridrih nije tek ‘aktivistica’ kako je mediji predstavljaju, već vrlo imućna žena
Ta stupidna teza (koju smo mogli čuti i na utjecajnoj Novoj TV u prilogu utjecajne novinarke), jednostavno nema veze sa stvarnošću i vjerojatno je, osim od već spomenute nesposobnosti dublje analize, krenula i od toga da se čovjek blizak OI Vice Batarelo, eksponirao na ovim molitvama (i time, kao i obično, napravio više štete nego koristi).
Muška krunica u Poljskoj
Muška krunica, kako ovdje u Poljskoj tu molitvu zovu, jest plod duhovnog rada nekoliko molitvenih zajednica. Jedna od njih zove se Wojownicy Maryi (Marijini ratnici) i ima svoj “ogranak” u Splitu. I nemaju nikakve veze s Ordo Iuris. To je zajednica koja moli u Splitu, u Zagrebu mole neke druge zajednice, koje nisu povezane s poljskima, i to znam iz prve ruke, nego ih je molitva u PL tek nadahnula.
Druga laž koju je Lekić Fridrih izrekla jest da u Splitu mole “većinom Poljaci” i da, pazite sada ovo, dobivaju “novce za to”.
Možda će vas zanimati
Arijana Lekić-Fridrih u Nedjeljom u 2: Samo 200 eura po performansu
Ove je nedjelje u emisiji Nedjeljom u 2 gostovala Arijana Lekić-Fridrih, aktivistica koja kao sjena prati molitvu muške krunice na glavnim trgovima hrvatskih gradova.
Establishment se toga plaši, pa onda se protiv toga bori lažima
Ova duhovna poljsko-hrvatska suradnja koja se događa u Marijinim ratinicma nema veze ni s kakvim institucijama ili organizacijama.
Riječ je o inicijativi vjernika, svećenika i laika, koja je čisti grassroots, gibanje od dolje, i koja je proizašla iz identičnog sensus fidei koji postoji među hrvatskim i poljskim katolicima.
Naravno, establishment se toga plaši, pa onda se protiv toga bori lažima. Prema mojim informacijama, Poljaci iz Marijinh ratnika su u Split organizirano došli samo jedanput.
Tada su unajmili autobus, koji su platili iz vlastitih džepova (znam da mnogima to može zvučati čudno, ta spremnost na žrtvu), pomolili se s Hrvatima i vratili isti dan natrag.
Ti ljudi, iskreni vjernici koji su spremni proći pola Europe kako bi se susreli sa svojom braćom sada su u Hrvatskoj postali žrtve laži koja ih prikazuje kao plaćenike.
SDP-ov političar Predrag Matić u nastupu na N1 ih uspoređuje s četnicima koji su 1990. uvezeni iz Srbije rušili Hrvatsku, istodobno ponavljajući laž o tome da su plaćeni. Ta televizijska postaja njegovu odvratnu konstrukciju ističe kao neku zgodnu šalu u naslovu teksta koji sažima Matićevo gostovanje.
Proabortivna kampanja
Treća laž koju je Lekić Fridrih izrekla u emisiji kod Aleksandra Stankovića dok ju je on promatrao napetim pogledom, ne reagirajući pri tome na niti jednu od njezinih skandaloznih izjava, jest ona o zakonu koji regulira pobačaj u Poljskoj.
Pustimo sada njezine izjave o tome kako se promjena zakona o abortusu dogodila preko noći i kako je bila povezana s moliteljima na ulicama.
To su toliko besmislene izjave da ih ne vrijedi komentirati i svatko tko malo prouči način na koji je Ustavni sud u Poljskoj donio odluku o zabrani eugeničkog pobačaja u listopadu 2020. zna da je ona izvirala iz poljskog Ustava, a ne iz političkih okolnosti.
Puno ozbiljnija laž jest ona o tome kako je “33-ogodišnja Poljakinja umrla na porodu jer liječnici nisu imali zakonsko pravo izvaditi mrtvo dijete iz njezine utrobe”.
Poljski zakon jasno regulira – svaki put kada je trudnoćom ugrožen život ili zdravlje majke – liječnik ima pravo abortirati dijete u njezinoj utrobi.
Tu je zakon jasan. I ne, ne treba – kako to tvrdi JL – imati dozvolu tužitelja za to, nego je dovoljna odluka ginekologa ili konzilija koji o tome odlučuje. Ideja da tužiteljstvo treba donositi žurne medicinske odluke apsurdna je po sebi.
Od zabrane eugeničkog pobačaja u Poljskoj dogodilo se nekoliko slučajeva smrti majki zbog komplikacija u trudnoći ili smrti djeteta u utrobi.
Naravno, proabortivni lobi uvijek je pokušao te slučajeve prikazati kao posljedice promjene zakona, iako zakon, naglašavam još jednom, dopušta abortus u takvim kritičnim slučajevima.
Liječničke pogreške prikazati kao posljedice zakona koji ograničava abortus
To ne iznenađuje, jer je riječ o staroj strategiji proabortivnog lobija. Liječničke pogreške prikazati kao posljedice zakona koji ograničava abortus. Niti u jednome od slučajeva, a istraga još traje u većini njih, nije dokazano nešto takvo.
To naravno nije smetalo Donaldu Tusku da nakon jednog od tih slučajeva vladu PiS opiše kao “serijske ubojice žena”. Riječ je o političkom parazitiranju na tragediji žena, ali takav pristup postao je već klasičan za taj tabor.
Naravno, proabortivna internacionala ponavlja te laži, i one u takvom obliku dolaze do hrvatskih aktivista i političara.
Tako je Sandra Benčić iz Možemo svojedobno izjavila kako je u Poljskoj umrla trudnica koja je nosila blizance.
Umrla je, kako je rekla, jer je jedno od blizanaca umrlo u utrobi, a liječnici nisu željeli abortirati drugo dijete, pa je majka dobila sepsu i umrla, zajedno s djetetom.
Radi se o slučaju Agnieszke iz Częstochowe. Ona je u drugoj polovici siječnja 2022. doista umrla nakon smrti blizanaca koje je nosila u utrobi. Uzrok smrti, međutim, nije bila sepsa nego COVID, što je pokazala istraga zaključena 2023.
Kada je Benčić izgovarala tu neistinu, nije još bio poznat uzrok smrti Poljakinje, ali se znalo da to nije sepsa i da nije riječ o tome da liječnici nisu željeli abortirati dijete.
Morbidne neistine
Sada Lekić Fridrih u ovom kreiranju proabortivne stvarnosti pušta još više mašti na volju pa tvrdi kako u Poljskoj liječnici čak niti mrtvu bebu ne mogu izvaditi iz utrobe majke. Da nije tragično bilo bi morbidno.
Pošto govori o smrti 33-godišnjakinje, vjerojatno je riječ o tragičnom slučaju u Nowom Targu i o Poljakinji koju su mediji prozvali Dorota i koja je imala toliko godina kada je preminula. Nije preminula na porodu, nego u petom mjesecu trudnoće i doista od sepse. Istraga o tome i dalje traje.
Naravno, dok traje, lijevi mediji pokušavaju konstruirati da je riječ o tome da liječnici nisu napravili abortus kada su trebali jer su protiv ubijanja nerođenih. Još jednom – to nije utvrđeno niti u jednome od slučajeva.
I, nadalje, jasno je da i liječnik koji je protiv abortusa ne može imati moralnih dvojbi kada trudnoća ugrožava život majke, pa niti u svjetlu katoličkog morala. Ideja da bi netko ugrožio život majke zbog svoga stajališta prema abortusu duboko je nepravedna prema liječnicima koji su za život-.
U međuvremenu, ljevičari i ostali i dalje šire po hrvatskom medijskom neistine o Poljskoj. Nekada su među tim ostalima i crkveni dužnosnici, poput biskupa riječkog Mate Uzinića koji je svojedobno rekao neistinu da su poljski biskupi protiv molitve na ulicama i nikada se nije ispričao zbog toga.
Ako netko nešto i slaže o toj “katolibanskoj” državi – pa što onda?
U tome širenju, kako vidimo, pomaže i medij financiran novcem poreznih obveznika i njegove zvijezde.
Ali, naravno da Aleksandar Stanković neće postavljati potpitanja kada mu gosti izgovaraju nebuloze o Poljskoj, jer on o Poljskoj, jednostavno, nema pojma. Kao, nažalost, niti većina drugih hrvatskih novinara.
Uostalom, ako netko nešto i slaže o toj “katolibanskoj” državi – pa što onda? Eto kakvo je stanje hrvatskih medija.
Netko je, ipak, odlučio reagirati na neistinu. Splitska zajednica Marijinih ratnika je preko svojeg odvjetnika poslala zahtjev HRT-u i Stankoviću za ispravkom informacija iznesenih u emisiji Nedjeljom u 2.
Nadam se da će ih mediji u Hrvatskoj kojima je stalo do istine i do pravilnog informiranja javnosti podržati u tome.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
