„Tvoje me ruke sazdaše, stvoriše, zašto da me sada opet raščiniš!“ (Job 10,8)
Dok sam čitala ove riječi iz sv. Pisma padne mi na pamet nedavni razgovor s jednom mladom djevojkom.
Brak više nije vrijednost kakva je bila kad su ga moji roditelji sklopili – reče mi ona.
Kako to misliš? – pitam je. Pa, moji roditelji su temperamentni i brzo se posvađaju oko gluposti, ali nikad im nije pala na pamet rastava. Danas se brakovi brzo rastavljaju. Čini mi se da su ljudi s vremenom zaboravili kako se voli. Kao da nam nešto fali.
Jesi nekad razgovarala s majkom ili ocem o svetosti braka, ljubavi, čistoći tijela, zaljubljenosti, vezama, hodanju..? – pitam je. Ne, nikad – nasmiješi se. Većinom nas roditelji samo upozoravaju. Nemoj, pazi, ne smiješ! – su riječi koje od njih dolaze o tim temama.
Pa s kim onda razgovarate? – pitam. Google nas informira, što nas zanima – nasmiješi se ona.
Koja šteta!
Djecu nam podučavaju drugi o najvažnijem, jer se mi sramimo govoriti s njima, a rodili smo ih.
Svi se mi roditelji možemo složiti oko istih lekcija koje držimo svojoj djeci vezane na opasnosti koje im prijete od večernjih izlazaka, alkohola, cigareta, prometa, tučnjave, lošeg društva, loših veza…
No, dovesti ih do toga, da sami zaključe štetnost upuštanja u nepoznato u svojoj ranijoj dobi mladenaštva, nismo svi jednako nadareni. Ili jesmo, samo ne želimo otvarati tu osjetljivu temu.
Ako želimo od svog djeteta učiniti čestita i poštena čovjeka, prvo nam je naučiti ga, da mu je vlastiti život darovan.
„Pronikni me svega, Bože, srce mi upoznaj, iskušaj me i upoznaj misli moje“ (Ps 139)
Kako to da je ljudima koji su stvoreni tako savršeno, precizno i izvanredno lijepo, lakše svoju djecu upozoravati i pričati o posljedicama ružnog ponašanja, nego o savršenosti ljubavi Boga spram čovjeka? Nije li prvo što se dogodilo bio postanak, rađanje, novi život, a ne strah od nečega? Onda bi bilo i logično da krenemo ispočetka. Pa krenimo iz početka.
„Jer ti si moje stvorio bubrege, satkao me u krilu majčinu“(Ps 139)
Dobro se sjećam svakog svog poroda i miješanja osjećaja divljenja i čuđenja nad tim majušnim bićem koje mi je Bog povjerio, onog prvog susreta s čudom života, koji nepodnošljivu bol rađanja potpuno zamjenjuje ljubavlju, možda čak najsavršenijom koju čovjek može dati na ovom svijetu.
Biti majka ovom čudu, za mene znači truditi se cijeli život objasniti mu koliko ga Bog voli, kad ga je ovako savršenim stvorio. Pokazati mu tu ljubav u prvom primanju u naručje, u prvom glasnom smijehu, svakoj tuzi i radosti, prvom i svakom koraku do danas, znači vjerovati Onome koji nam je dao tijelo i dušu, da po Njemu živimo i da se vječnosti nadamo.
No, grijeh ne trpi čedno tijelo i buni se protiv svake nade, te nam navlači sram svaki put kad se spremamo pričati s djetetom o božjim stvarima, a goni nas i zaokuplja nebitnim, u strahu da nam se nešto neželjeno ne dogodi. Tako jadno, a tako sklisko da padamo i padamo.
Svijet je ispunjen strahom od gladi, gubitka posla, malih plaća, neuspjeha…
Običajno razmišljanje je da djeci, da bi ih se imalo, nešto treba i pružiti. Pod ovim “pružiti” češće se misli na materijalno nego na ljubav, pa čekamo i čekamo najpogodniji trenutak koji se zna nekad ili nikad dogoditi. Ako se prijevremeno dogodi, crne misli tjeraju čovjeka i na ono najgore, oduzeti mu pravo na život. Samo zbog toga jer se našao na krivom mjestu u krivo vrijeme.
Svakodnevno nas sa svih strana bombardiraju dozama beznađa. Što više planove odugovlačimo, sve smo stariji i uplašeniji. U vlastitom strahu i odgajamo za strah. Bojimo se posljedica, pa mičemo svaku vrijednost koja nas ometa na putu k “uspjehu”. Jedino se ne odričemo onoga što nas gura, obeshrabruje i straši – vlastitoga grijeha.
No, imamo se potpuno pravo oduprijeti ovoj kulturi smrti.
Biti otvoren životu, znači pristajati uz božji zakon. Tko pristaje uz ovaj zakon, straha ne poznaje. Ljubav ga nosi i o ljubavi mu je i govoriti.
Učimo svoju djecu ovom zakonu!
Bog je brižljivo bdio nad dahom našeg djeteta. Pokažimo mu onda tu brižljivost u blagosti majčinog krila i sigurnosti očevog zagrljaja. I pustimo ga, nek uči pružati sigurnost.
Nema majke na svijetu koja se nije divila ovom čudu i to svakim novim porodom, kao da prvi put u životu vidi dijete. Prinesimo djetetu taj prizor, neka ga gleda našim očima. Pustimo ga, neka se čudi prstićima, zijevanju i malim grimasama koje izvodi ovo savršeno klupko. Neka se uči držati život u naručju.
Moramo moći svojoj kćeri ispričati u kakvom hramu leži njena duša. Pokazati joj da proniče u unutrašnjost svoga tijela kao kroz staklo. Da shvati istinitost božjih riječi i da Mu se divi, najprije u sebi. Pustimo je da sazna da je biser božje darežljivosti. Neka ga uči čuvati.
Ako smo pohranili onaj prvi susret sa svojim sinom, moramo mu onda moći ispričati kako je ovaj hram mjesto vrijedno svakog divljenja. Mjesto iz kojeg će se roditi plod božje i ljudske suradnje, plod ljubavi, novi život, dijete. Pustimo ga neka ga uči braniti vlastitim životom.
„Uzmem li krila zorina, pa se naselim moru na kraj. I ondje bi me ruka tvoja vodila, desnica bi me tvoja držala.“ (Ps 139)
No, prije nego dopremo do djeteta i sami moramo ostati zadivljeni ovim čudom božje ljubavi, čiji smo svakodnevno svjedoci. Vrijednost se ne uči iz knjiga. Ona je zarazna, prenosimo je iz srca. Koliko je vjerno srce, toliko smo i prenijeli djeci.
Naučiti ih voljeti Boga i život, svoj i tuđi, početak je i kraj odgoja.
Uspijemo li im prenijeti ljubav, ne trebamo se onda bojati da se neće snaći u vrijednostima braka i obitelji, koja im ovo čudo i omogućava.
Ne trebamo im prijetiti posljedicama i plašiti ih. Znat će onda točno što im je činiti, kome zahvaljivati i u koga se jutrima i noćima, svakim danom iznova uzdati.
* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stavove redakcije portala Narod.hr
Tekst se nastavlja ispod oglasa