Mnogi Španovčani i članovi njihovih obitelji uputili su prosvjedno pismo autorima, urednicima i producentima dokumentarnog filma „Ono drugo selo“, koji netočno i nejasno prikazuje povijest Španovice, sela kojega je srpsko stanovništvo u partizanskoj vojsci 1942. uništilo i srušilo te pobijalo ili protjeralo njegove stanovnike.
Jedan od potpisnika pisma je i predsjednik Hrvatskog žrtvoslovnog društva, Ante Beljo.
„Hrvatsko žrtvoslovno društvo kojega sam ja predsjednik već godinama ide na komemoracije za žrtve Španovice. Postoje istine koje se znaju – poznato je kako je uništena Španovica. Zna se da je ona sravnjena sa zemljom i da, na žalost, do dana današnjeg, nema govora o tome da bi se to selo obnovilo i da bi se u nju vratio barem jedan dio života koji je tamo postojao prije II. svjetskog rata.“ – rekao je za Narod.hr Ante Beljo i naglasio:
„Tu nije bilo nikakvih vojnih operacija, tu je bila ista operacija kakva je bila i u Zrinu – da se to selo uništi, a njegovi stanovnici poubijaju i protjeraju s namjerom da se nikada više tamo ne vrate, a da se selu promijeni čak i ime.“
„Ovim filmom pokušava se izjednačiti žrtva i počinitelj zločina – i to nije u redu. Zbog toga sam potpisao pismo. Uvijek ću prosvjedovati ako se na takav način stvari rade“ – kaže g. Beljo i dodaje kako je grupa koja je radila na tom filmu financirana iz hrvatskog državnog proračuna, što znači da se novac hrvatskih poreznih obveznika troši na iskrivljavanje istine o zločinu u Španovici.
U nastavku prenosimo prosvjedno pismo u cijelosti.
Prosvjedno pismo autorima, urednicima i producentima dokumentarnog filma „Ono drugo selo”
Danas, više nego ikada moramo progovoriti i govoriti o uništenju naših predaka iz Španovice nizom zločina genocidarnog razmjera zbog nacionalne, etničke i vjerske pripadnosti Hrvatskom narodu. Komunistički partizani nasilno su im oduzeli pravo na život, a komunistička nomenklatura je skrivala i relativizirala te strašne zločine, istrage zabranila. Komunisti su svoje neistomišljenike jednostavno označili pojmom narodni neprijatelji, te su svoj konačni i odlučni poratni boj i teror provodili po načelu “prikloniti ili ukloniti”.
Mi, preživjeli Španovčani i članovi njihovih obitelji njihov smo glas i ovim putem tražimo hitnu reviziju spornog dokumentarca „ONO DRUGO SELO” interesne grupacije u Lijepoj našoj Hrvatskoj koja na pristran, namjerno konfuzan i deluzivan način iskrivljuje stvarni tijek tragičnih događaja u kojima su na najbestijalniji način ubijane i protjerivane naše obitelji, naši španovački mučenici. Stoga ne smijemo dopustiti podmetanje mitova koji nažalost traju dulje od 70 godina.
Devastacija istine mora biti zaustavljena, mučenička smrt naših predaka obvezuje nas na ustrajnu borbu otkrivanja i upoznavanje šire javnosti sa stvarnim događajima.
U spornom dokumentarcu „ONO DRUGO SELO” zamagljenim i razvučenim kadrovima, sporim i tihim glasovima autori uratka žele se prikazati kao objektivni i umjereni promatrači, ljudi jedne i druge strane. Pri tome potpuno je izostavljena trajna mržnja ekstremnih Srba prema naseljenim Hrvatima u Španovici, pljačke i teror koji su provodili posebno za vrijeme Kraljevine Jugoslavije, zajedničko pokretanje borbe s komunistima protiv Nezavisne države Hrvatske, počinjen genocid nad Španovčanima i klevetu, kako bi prikrili i opravdali svoj zločin. Žele dokazati i izjednačiti napadače, pljačkaše i ubojice sa miroljubivim Španovčanima.
Kroz cijeli film se jednostrano i fragmentirano spominje stradanje Španovčana, što je nedopustivo.
Očekivali smo dokazive činjenice, svjedočanstva preživjelih kako to i nalaže kategorija dokumentarnog filma, kao što je:
- U Španovici je u noći od 5. do 6. listopad 1942. godine počinjen genocid i etničko čišćenje nad Hrvatima katolicima s jednim jedinim ciljem, a to je ubijanje Španovčana, a što ne ubiju, protjerivanjem. To potkrepljuje i službena naredba sa Papuka partizanima noć uoči pokolja, a koja je glasila „u Španovici ni mačka ne smije ostati živa“.
- Napad na Španovicu praćen je, prema riječima preživjelih Španovčana, pokličima:
„Španovčani al ćemo vas klati kad se Pero iz Londona vrati”„Španovice al si bila lepa, sad na kući nema nijednog crepa”, „Od Požege do Lipika neće biti katolika”, „Nosim kapu sa tri roga ne bojim se Boga”, „Paveliću sečemo ti prste što si tero Srbe da se krste”… - Za vrijeme i nakon napada ubijeno je 142 Španovčana, i to; 29 ih je poginulo pružajući otpor, 44 muškarca su zarobljena i ubijena, a 69 muškaraca, žena i djece u selu i tijekom bijega pobili su Srbi iz okolnih sela. Prema izvještajima za vrijeme napada poginulo je 12 partizana, a 44 su ranjena.
- Prema partizanskom izvješću iz Španovice su odvezli 540 kola hrane, odjeće i drugih stvari, više od 150 komada krupne stoke i oko 80 komada svinja, konja.
- Španovčani su porijeklom iz Ravne Gore, Stare Sušice i Mrkoplja i drugih mjesta Gorskog Kotara. Svoje posjede su počeli kupovati sredinom 19. stoljeća od grofa Draškovića, odnosno posredovanjem tadašnjeg upravitelja Špana (otud ime mjesta), a vrijednim radom svoje su bogatstvo povećavali. Prije napada u selu je živjelo oko 1.300 Hrvata, 50 ostalih nacionalnosti i 30 Srba, a u ostalim selima Općine Španovica još oko 400 Hrvata, koji su također pobijeni i protjerani.
- Španovčani su izgradili napredno i uredno selo sa 250 zidanih kuća, školu, crkvu, zgradu Općine, poštu, vatrogasni dom, ciglanu, trgovine, gostionicu s kuglanom. Noćni napadi i krađe od strane susjeda iz okolna 23 sela, pretežno naseljena Srbima bile su česte pa su morali svake noći sve zaključavati i čuvati, radi čega je bila osnovana HSS-ova selska straža. Tužno je da su ti isti kradljivci često svoj kruh zarađivali u Španovici, ali su ih svejedno, kako kažu u dokumentarcu, zvali Đavolje selo.
- Do završetka rata i na povratku sa Križnog puta ubijeno je ukupno 396 Španovčana. Preživjele su protjerali, crkvu minirali, groblje preorali pa dijelove nadgrobnih spomenika ugrađivali u svoje „nove staje” … kuće zapalili zajedno sa živim Španovčanima u njima. Imovina im je 1945. godine konfiscirana, zemljišne knjige spaljene, te je potom imovina podijeljena počiniteljima zločina sa obronaka okolnih brda, što je dokazivo dokumentima u hrvatskim institucijama.
- Za izvršen genocid nad Hrvatima kako u Španovici tako i u ostalim selima na tom području, opravdavaju se lažima i raznim klevetama optužuju Španovčane da su pljačkali sela naseljena Srbima, odvodili ih u logore, ubijali.
Do 1990. godine preživjeli Španovčani i mi, njihovi nasljednici nismo se smjeli zaustavljati u mjestu o kojem nam nisu smjeli niti pričati. Svaki pokušaj bi završio halabukom i prijetnjama pa otud smatramo lažno svjedočenje okupatora/sadašnjih stanovnika o neimanju pojma o porijeklu imovine koju su oteli, kao i sudbine Španovčana, pritom zaboravljajući da je oteto prokleto. I još se žale na težak život na tuđoj, krvlju natopljenoj imovini.
Ali, kako kaže Đorđe iz Grahovljana u dokumentarcu „ko se ne osveti, taj se ne posveti”.
U kadrovima se uz cestu vidi puno novih kuća koje je izgradila ili obnovila Republika Hrvatska, te nekoliko kadrova pojedinačnih napuštenih urušenih kuća koje su napustili odbjegli Srbi, koji nisu zatražili obnovu strahujući se vratiti u Hrvatsku najčešće radi zločina koje su počinili tijekom Domovinskog rata.
Moramo se zapitati da li je zbog zanemarivanog zločina Srba nad Hrvatima isti na tim prostorima ponovljen u Domovinskom ratu. Model je isti, gdje nisu ubili, prognali su, uništavali na sve načine.
Moramo pričati o dugo skrivanoj tragediji naših najmilijih, paradoksalno se suočavamo sa relativizacijom zločina i izjednačavanjem krivnje, te opetovanim lažiranjem povijesti i istine o Španovici.
Na štetu Istine, knjige i tekstovi o Španovici i gorkoj sudbini njenih žitelja objavljeni do sada u velikom dijelu iznose neistine sa ciljem da se ne „prozovu” pravi krivci za ovaj genocid, ali prema riječima autora „to je bio jedini način da se nešto objavi”. Kako doznajemo iz spornog dokumentarca, jedan od mentora tijekom pisanja knjige o Španovici je bio Gligorije Gliša Savić, borac NOB-a i ustavni sudac do 1991. godine. Recenziju su izvršili Srbi općinskog komiteta u Pakracu.
Krajnje je vrijeme da se javno utvrdi netočnost niza navoda u objavljenim knjigama, tekstovima i ostalim oblicima zapisa koji su povijesno neistiniti te da se isti prestanu koristiti kao svjedočanstvo o genocidu i ostalim zločinima u Španovici.Stoga tražimo da se uklone neistine i preispita vjerodostojnost sudionika u ovom filmu, a to su redom:
- Izjava Vesne Kesić na početku filma (3′,45″), da je Španovica „mjesto skrivenih tajni i konfliktne paralelne memorije”, jer time na perfidan način omalovažava španovačke žrtve i izjednačava agresora i žrtvu genocida.
- Vesna Kesić (u 30’18”) izjavljuje da priča (o Španovici) „nije završena jer svatko čuva neku tajnu, a te tajne postanu opasne u jednom momentu”. Mi, krvni slijednici, ovo shvaćamo kao prijetnju jednoj i jedinoj istini, kao i nama i našim pravima na povrat imovine, te zazivanje novih sukoba.
- Austrougarske vlasti nisu naselile „neke šumarske radnike” nego su Ravnogorci kupovali zemlju/šumu te ju svojim vrijednim rukama krčili i na njoj gradili svoje domove.
- Naša Španovica se naziva „vražjim gnijezdom” . Ta izjava potvrđuje zločinački karakter i mržnju srpskog življa iz okolnih sela uoči samog genocida
- Na pitanje „ima li zle krvi ili nema više”, sadašnja žiteljka Španovice, deluzivno odgovara da nema razloga „ da se ne volimo”, i da „biće to dobro opet ko što je bilo”, negirajući tragediju i ignorirajući činjenicu da i dalje živi na tuđem, njegovom krvlju natopljenom posjedu.
- Dotični Boško, koji je nakon Domovinskog rata amnestiran kao pripadnik četničkih paravojnih snaga, smatra da je Španovica stradala zbog „par budaletina”.
- Izrečenu laž da su posjedi Španovčana dodijeljeni Srbima iz Bosne osporavamo, kako smo već i naveli. To je dokazivo dokumentima u hrvatskim državnim institucijama. Imovina im je konfiscirana, zemljišne knjige su uglavnom spaljene, te je ista potom dodjeljena zločincima iz sela koja okružuju Španovicu, a ne, kako se navodi u filmu, Srbima iz Bosne.
Iz svega navedenog, odnosno laži i sablazni navedenih u spornom dokumentarcu, i koji ne ispunjava svrhu koju moraju imati dokumentarni filmovi, tražimo reviziju istog.
Pitamo se što je cilj ovakvog trošenja novca hrvatskih poreznih obveznika na uratke koji i dalje iskrivljavaju istinu o Španovici, ne imenuje ubojice i zločince odgovorne za nestanak Španovice i njenih žitelja, niti traži njihovo procesuiranje, kao ni povrat imovine preživjelim Španovčanima i njihovim nasljednicima.
Sukladno Zakonu o zaštiti podataka (GDPR) tražimo brisanje svih dosad, kao i ubuduće snimljenih kadrova sa Svete mise i objedovanja za stolovima u našoj Španovici, u kojima se preživjele Španovčane i članove njihovih obitelji prikazuje bez njihove prethodne suglasnosti.
U Španovici, 4. listopada 2020.
Tekst se nastavlja ispod oglasa