Povjesničar Ante Nazor, komentirajući za Narod.hr pravomoćnu presudu bivšim srbijanskim obavještajcima Jovici Stanišiću i Franku Simatoviću, istaknuo je činjenicu da je time potvrđeno izravno sudjelovanje u agresiji tijekom koje su počinjeni brojni ratni zločini.
Dr. Nazor, ravnatelj Hrvatskoga memorijalno-dokumantacijskog centra Domovinskog rata, najprije napominje da kao povjesničar sudske presude ne smatra glavnim izvorom za donošenje zaključaka o pojedinim događajima ili procesima, uz napomenu da je i u ovom slučaju sudsko vijeće je u nekoliko navrata donosilo različite presude.
“No ova presuda, kojom je utvrđeno da su visoki dužnosnici Službe državne sigurnosti Republike Srbije Jovica Stanišić i Franko Simatović krivi za etničko čišćenje nesrpskog stanovništva s područja u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, dodatno potvrđuje ono što je historiografija već ustanovila: da je za rat u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini odgovorna velikosrpska politika, odnosno Srbija i srbijansko vodstvo, da je cilj velikosrpske agresije bio pripojiti Srbiji dijelove Hrvatske i Bosne i Hercegovine, te da su tijekom oružane agresije na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, JNA i srpske snage počinile brojne zločine”, piše nazor u komentaru za Narod.hr.
Nazor: Već je ranije utvrđeno izravno sudjelovanje Srbije u agresiju na Hrvatsku
“Već smo pisali o tome da se izravno sudjelovanje Srbije u agresiji na Hrvatsku može utvrditi i kroz suradnju Dragana Vasiljkovića, zvanog ‘kapetan Dragan’, koji je u Golubiću kraj Knina vodio ‘Centar za obuku specijalnih jedinica’ i koji je imao važnu zapovjednu ulogu u okupaciji Gline, sa Službom državne bezbednosti Srbije, odnosno upravo s Frankom Simatovićem, primjerice, izvori iz lipnja i srpnja 1991., kaže dr. Nazor.
>Pravomoćna presuda: Stanišić i Simatović dio udruženog zločinačkog pothvata iz Beograda
“Uz to, sudjelovanje Srbije u organizaciji oružane pobune Srba u Hrvatskoj potvrđuje i izvješće o naoružavanju ‘dobrovoljačkih jedinica SAO Krajine’ u Kninu i o događajima na Banovini, koje je Franko Simatović kao zamjenik načelnika Službe državne bezbednosti Republike Srbije podnio 28. srpnja 1991. godine. Isto potvrđuje i svjedočenje Milana Babića o kontroli srbijanskog MUP-a nad policijom RSK i o tome da je prvi policajac Knina Milan Martić bio potčinjen Jovici Stanišiću, kao i izjava radikala i četničkog vojvode Vojislava Šešelja kako ga je Jovica Stanišić zadužio da prikuplja dobrovoljce u Slavoniji i kako je DB dostavljala Šešelju oružje za naoružavanje tih ljudi“, podsjeća Nazor, navodeći kao izvor knjigu Srđe Popovića, “One gorke suze posle“ (Peščanik, Beograd, 2010., str. 118-119).
Kako je moguće da su odgovorni samo za jedan zločin, pita se Nazor
Međutim, nastavlja Nazor, “s obzirom na činjenicu da je u Hrvatskoj pronađena 151 masovna grobnica i oko 1400 pojedinačnih grobnica sa žrtvama zločina JNA i srpskih snaga, nije mi jasno kako je moguće da su optuženi odgovorni samo za jedan zločin počinjen u Hrvatskoj, i to u lipnju 1992., a ne i za druge okrutne zločine koje su srpske snage počinile u Hrvatskoj 1991. godine?! Tužiteljstvo je, primjerice, u svojoj žalbi tvrdilo da se Stanišiću i Simatoviću mogu pripisati brojni drugi zločini u Hrvatskoj, primjerice: u Kijevu, Vrlici, Drnišu, Hrvatskoj Kostajnici, Saborskom, Škabrnji, Bruškoj, Dalju, Erdutu, Vukovaru …, jer su ih počinile jedinice koje su bile pod njihovom kontrolom. Uz to, primjetno je da uz predsjednika Srbije i visoke političke i vojno-policijske dužnosnike Srba iz Bosne i Hercegovine i Hrvatske, koji se
navode kao ‘sudionici udruženog zločinačkog pothvata’, nisu navedeni najviši zapovjednici JNA, koja je bila glavna vojna snaga u provedbi agresije na Hrvatsku i BiH.”
>Brammertz: ‘Postoji šansa da se odgovornost Beograda utvrdi na suđenju Stanišiću i Simatoviću‘
“Naravno da će ovakva presuda, uz činjenice koje su i prije nje bile prezentirane, hrvatskoj politici biti dodatno uporište za zaključak da se u prvoj polovici 1990-ih u Hrvatskoj nije vodio građanski, nego klasičan osvajački rat, rat za teritorij koji su JNA i srpske snage započele u ljeto 1991. radi ostvarivanja cilja velikosrpske politike da „svi Srbi žive u jednoj državi”, ističe ravnatelj Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata.
Političke i pravne konotacije
Kad je pak riječ o ogućem korištenju ove presude u novim pravnim postupcima, Nazor kaže: “Podsjetit ću da su već i presude protiv Milana Babića i Milana Martića potvrdile sudjelovanje Srbije u agresiji na Hrvatsku, te da je i Međunarodni sud Pravde u Haagu u presudi objavljenoj 3. veljače 2015. (povodom tužbe Hrvatske protiv Srbije za genocid) ustvrdio (čl. 426) „’da su politička vodstva Srbije i Srba u Hrvatskoj zajednički dijelili cilj stvaranja etnički homogene srpske države, i da je to bio kontekst u kojem su se događali zločini’. No, o tome koliko se ova presuda može iskoristiti za pokretanje novih pravnih postupaka, posebice u kontekstu sadržaja ‘Sporazuma
o punoj normalizaciji i uspostavi diplomatskih odnosa između Republike Hrvatske i Savezne Republike Jugoslavije’, potpisanog 23. kolovoza 1996., treba čuti mišljenje pravnih stručnjaka”, zaključuje Nazor.
>Nazor: ‘Temelj za bolje odnose priznanje srpskih zastupnika da je Srbija kriva za rat’
Bivšim čelnicima Službe državne sigurnosti Srbije Jovici Stanišiću i Frenkiju Simatoviću žalbeno vijeće Rezidualnog mehanizma za međunarodne kaznene sudove (MICT) u Haagu povećalo je kazne zatvora na 15 godina za zločine koje su počinile srpske snage na području bivše Jugoslavije.
