Danijela Dolenec, zamjenica gradonačelnika Tomislava Tomaševića objavila je na konferenciji za medije kako neće biti odgode odluke o ukidanju mjere roditelj odgojitelj. Unatoč tome što su sami roditelji odgojitelji, brojni stručnjaci od demografa i pravnika upozoravali da je odluka o ukidanju demografske mjere loša, pa i protuzakonita Možemo ne odustaje od svojih poteza. Dolenec je prije nekoliko dana čak ustvrdila da roditelji mogu sada upisati svoju djecu u vrtiće, iako roditelji odgojitelji brinu se za oko 6000 djece vrtiće dobi, a u vrtićima je slobodno tek 380 mjesta.
Među glavnim argumentima stranke Možemo za ukidanje mjere navodi se da je riječ o privilegiranom statusu, a ne o socijalnoj mjeri te tvrdnja da ona nije dovela do rezultata. Međutim, najnoviji popis stanovništva pokazao je da primjerice veliki broj korisnika mjere živi u gradskoj četvrti Sesvete, koja je zabilježila rast od 2000 stanovnika, dok je Zapadni dio Novog Zagreba posebice doživio demografski rast u posljednjih deset godina s porastom novih žitelja za 6000.
Kada se uz to uzme u obzir da mjeru koristi više od 5800 obitelji te više od 21.000 djece, da je čak 61 % roditelja odgojitelja dalo otkaz, a njih 40 % je u tijeku mjere rodilo barem jedno dijete, da mjera roditelj odgojitelj čini samo 4 posto godišnjeg proračuna Zagreba, da se veliki broj djece dovodi u neizvjesnost, na rub siromaštva budući da su mnogi roditelji upravo zahvaljujući toj mjeri dobili mogućnost stambenog kredita, jer je sama mjera usvojena kao stečeno pravo korisnika, postavlja se pitanje zbog čega je Možemo toliko ustrajan u ukidanju mjere.
Što je za progresivnu ljevicu društvena pravda?
Uz to treba dodati da iz Možemo nisu poručili kako bi mjera ostala na snazi ukoliko bi za nju postojalo dovoljno sredstava u gradskom proračunu, pa se čini da je ta stranka kategorički protiv mjera koje bi dovele do rasta stanovništva.
Možemo sebe naziva lijevom platformom koju čine stranke Možemo, Nova ljevica, ORaH, Zagreb je naš, Za grad te Radnička fronta koja više nije dio ove koalicije. Te stranke zastupaju u većoj ili manjoj mjeri, lijevo-liberalne stavove čija uporišta nalazimo u pokretima za društvenu pravdu, marksizmu, političkoj ekologiji.
Kada govorimo o društvenom progresu ili progresivnoj ljevici ona svoje korijene ima u Velikoj Britaniji 18. stoljeću, u whigovskoj interpretaciji povijesti prema kojoj se povijest neumoljivo kreće u smjeru napretka. Pojednostavljeno rečeno, pristaše progresivne ljevice smatraju da je kroz cijelu povijest društvena pravda samo napredovala te da će ona i u budućnosti napredovati. Progresivci tako smatraju da je borba za prava životinja važan aspekt pokreta za društvenu pravdu, a budući da su svi pokreti za društvenu pravdu bili uspješni, pokret za prava životinja će također neminovno uspjeti u svojim naumima. Isto se odnosi i naprava svih etničkih, seksualnih manjina i manjina uopće, izbjeglica, legalnih, ilegalnih i ekonomskih migranata.
Moderne verzije Marksizma i uzori Tomaševića
Iako marksizam kao društveno-ekonomska kritika društva svoje korijene ima u djelima Karla Marxa i Friedricha Engelsa u 19. stoljeću, kada je u pitanju stranka Možemo važno je osvrnuti se na suvremene ekonomiste i sociologe koji su se pod utjecajem modernih teorija odmaknuli od klasičnog marksizma.
Primjerice, Tomislav Tomašević je 2013. godine dao intervju u kojem je već nagovijestio svoj ulazak u politiku, sinergijom aktivista, think tankova i pragmatičnog političkog djelovanja. U tom intervjuu Tomašević kao jedan od ključnih pojmova važnih za njega navodi tzv. “degrowth” koji bi se na hrvatskom preveo kao “odrast”, a on ga vezuje u termin “commons” ili “zajednička dobra”. On smatra da bi zajednička dobra (građana) trebala biti izvan domene tržišta i države, odnosno u autonomnim zonama.
Pri tome se poziva na ekonomisticu Elinor Ostrom na temelju čijih je ideja nastala knjiga “Pravila za radikale Elinor Nostrom”, a koja argumentira da upravo ona nudi alate kojima se mogu postići socijalistički, odnosno marksistički ciljevi. Ona je inače dobitnica Nobelove nagrade iz ekonomije, a između ostaloga ona analizira kako izgraditi praktične institucionalne strukture za promicanje ekoloških, ravnopravnih i raznolikih društava – upravo onoga što je veliki dio Tomaševićeve agende.
Podsjetimo, upravo se Tomašević cijeli život u aktivizmu bavio tzv. “ljudskom ekologijom”, disciplinom koja proučava odnosa između ljudi i njihovog prirodnog, izgrađenog i društvenog okoliša (institucija i društvenih struktura koje utječu na čovjekovo ponašanje).
On je od 1998. godine član Zelene akcije, koja je podružnica nevladine organizacije Friends of the Earth nastale 1971. godine, a kojoj je osim ekoloških tema, prioritet borba za ekonomsku i klimatsku pravdu.
Moderne verzije marksizma i uzori Dolenec
Tzv. autonomnih zona se dotiče i Tomaševićeva zamjenica Danijela Dolenec, koja je kao predsjednica Upravnog odbora Tomaševićeve udruge Institut za političku ekologiju govorila o tome na konferenciji o Re/Organizaciji moći za sistemsku promjenu.
>Prema njemačkom veleposlanstvu Tomaševićeva udruga je njemačka politička institucija u RH!
>14 činjenica o Tomaševićevoj udruzi Institut za političku ekologiju koju je Hasanbegović spomenuo
“One su apsolutno važne za eksperimentiranje, za izgradnju otpornosti, za obnavljanje društvenog tkiva, za izgradnju neke vrste aktivističkog građanstva”, govori Dolenec, pri tome se pozivajući na analitičkog marksističkog sociologa Erika Olina Wrighta. Ona autonomne zone koristi kao sredstvo do ostvarenja “post-kapitalističkog društva” u kojem će u posebnom fokusu biti klimatske promjene, a koje će zahtijevati intervenciju velikih razmjera, koordinaciju i preraspodjelu dobara.
Autor na kojeg se Dolenec poziva bio je pobornik ideje da će se revolucija, odnosno društvena transformacija dogoditi kroz progresivno i strateško širenje prostora društvenog osnaživanja, odnosno kroz već spomenuto lobiranje za razno razne pokrete društvene pravde.
Što je točno “odrast” i kakve veze ima s Rimskim klubom?
Kako je već spomenuto, termin “degrowth” odnosno “odrast, Tomašević je spomenuo 2013. godine te ga je vezao uz “zajednička dobra”, a podrobno će ga ga 2020. godine objasniti Tomislav Medak sa Sveučilišta Coventry (gradski zastupnik Možemo u Skupštini Grada Zagreba) te Mladen Domazet i Andro Rilović iz udruge Institut za političku ekologiju.
Oni ističu kako je odrast termin koji je nastao 1971. godine u izvješću “Granice razvoja” kojeg je objavio elitni Rimski klub. Pod tim terminom okupljaju se aktivisti koji “rade na pitanjima kao što su ekološka pravda, zaštita
okoliša, protivljenje vađenju prirodnih resursa iz zemlje radi prodaje na tržištu, te infrastrukturnih i energetskih projekata uz praktičare alternativnih oblika organizacije društvene proizvodnje i potrošnje kao što su permakultura, zadruge, etičke banke, zajedničkog stanovanja, skvotanja i recikliranje, da bi se na kraju postupno konsolidirali u međunarodni društveni pokret”.
Redistribucija dobara – zbog klimatske, umjesto društvene pravde
Političko lobiranje za “odrast” imalo je svoje prvo visoko međunarodno predstavljanje Na post-odrast konferenciji održanoj u Europskom parlamentu 2018. godine. Temeljna ideja iza odrasta je da ne može postojati beskrajan rast.
na konačnom planetu. U tom kontekstu, ekonomija odrasta za svoj cilj postavlja “razvijanje društvenog sustava distribucije koji bi doveo do ekonomije obilja i ljudsko blagostanja temeljenog na dijeljenju”, što možemo navesti verzijom socijalističkog gospodarstva koje nije temeljeno na klasnim podjelama već na klimatskoj krizi koju je navodno prouzrokovao kapitalizam.
Kako autori navode: “U bogatim društvima ne radi se o višoj razini dohotka, već o nižoj razini nejednakosti što dovodi do dužeg životnog vijeka i boljeg obrazovnog postignuća (Wilkinson i Pickett, 2011.), a manji dispariteti u moći i dohotku dovode do veće zaštita okoliša (Boyce i sur., 1999; Raworth, 2017: pogl. 3). Stoga, smanjenje propusnosti nužno mora biti popraćeno monumentalnom preraspodjelom resursa i moći – uz sveobuhvatnu demokratsku kontrolu”.
Konačno, da bi odrast uspio, autori navode da bi trebalo doći do temeljne reorganizacije društvenih uloga prema načelima rodne i rasne jednakosti.
Kada se uzmu obzir pokreti za društvenu pravdu, moderne inačice marksizma, politička ekologija koji su ideološki temelji političkog programa stranke Možemo, čini se da roditelji odgojitelji, ali ni mladi u budućnosti neće moći očekivati bilo kakve natalitetne politike od ove ekstremno lijeve stranke. Ono što će se moći očekivati je, ciljana gospodarska stagnacija radi zaštite planeta Zemlje, te društveni i ekonomski eksperimenti upitne ostvarivosti i efikasnosti.
* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
Tekst se nastavlja ispod oglasa