Zadnji dan kolovoza obilježila su dva, u najmanju ruku čudna medijska istupa. Jedan u intervjuu filmskog redatelja Branka Schmidta što ga je dao Večernjem listu, a drugi u komentaru književnice Ivane Simić Bodrožić na portalu voxfeminae.net. Iako stilski i sadržajno različiti, oba članka imaju isti cilj.
Branko Schmidt
Branko Schmidt u istupima koji su prethodili ovom intervjuu, otkriva puno o svojoj životnoj filozofiji. Između ostalog, prethodno je izjavio: “Shvatio sam da imam dosta godina. Do pedesete se ima pravo kalkulirati, zaraditi nešto kad imate obitelj. Poslije pedesete nemate pravo raditi kompromise. Doživio sam veliko razočaranje projektom hrvatske države u koju sam vjerovao. Mislio sam da će nam Švicarci zavidjeti, no pokazalo se da nismo bolji ni od koga na Balkanu.”. Schmidtova tvrdnja da nismo bolji od nikoga na Balkanu niti ne zaslužuje komentar, jer je posve apsurdna. Schmidt je za vrijeme mandata predsjednika Tuđmana snimio dugometražne igrane filmove Vukovar se vraća kući (1994.), i Božić u Beču (1997.), čime je stekao glas režimskog režisera. Jednako je nastavio i promjenom vlasti, kada snima dugometražne filmove Srce nije u modi (2000.), i Kraljica noći (2001.), čime zadržava taj status, sada primjeren novoj vlasti. Tek, Put lubenica (2005.), Metastaze (2009.), te ljudožder vegetarijanac (2012), vraća ga na razinu njegove uspješnice, s početka karijere, Sokol ga nije volio iz 1988.g.
Njegova najava u intervjuu od 31.08.2015.g. “Meta mog novog filma biti će Biskupi”, te obrazloženje “Kao katolik zgrožen sam potporom crkvenih ljudi izrazima mržnje”, govori kako se Schmidt ponovno vraća svojim konformističkim počecima. Schmidt nadalje tvrdi: ”To što su inicijativu za pozdrav “ Za dom spremni” potpisala dvojica biskupa nešto je što mora duboko zabrinjavati ovo društvo, a i Katoličku crkvu u Hrvata. Kako katolik i kao čovijek koji ima sve sakramente, čija djeca imaju sve sakramente, koji beskrajno štujem papu Franju, zgrožen sam time, da iskaz netrpeljivosti, mržnje i netolerancije, nalazi potporu kod biskupa i nekih ljudi u katoličkoj crkvi. To mi je nespojivo. A nakon toga dolazi posve neočekivana izjava, “Mislim da je predsjednik Tuđman bio jedini pravi predsjednik ove države…” “Mene je njemu najviše privukla ideja pomirbe Hrvata, djece partizana i ustaša.”
Kada čitam ove izjave primjećujem kako Schmidt ponovno djeluje na valu političkog oportunizma. Sva nabrajanja njegovih sakramenata, sakramenata djece i poštovanja pape, služe kako bi čitatelju dokazao da je “pravi vjernik”, iako bi isto pravo na kritiku imao i kada ne bi posjedovao niti jedan sakrament. Ovim se Schmidt dodatno “osigurava”, što je posve nepotrebno. Ukoliko je želio biti doslijedan, onda je morao reagirati na sramotni “Lex Perković”, koji je bio neviđena blamaža, i direktno je podrivao ideju pomirbe, jer je štitio osumljičene za organizaciju likvidacije emigranata, od bilo kakvog procesuiranja. Tada se Schmidt nije oglasio, iako je takvo ponašanje vlasti bilo jedno od najsramotnijih od hrvatske samostalnosti. Tada nije najavio snimanje filma o političkim elitama, koje su u stvari svojim postupcima podržavali počinjene zločine. Za Schmidta, to nije bio iskaz “iskaz netrpeljivosti, mržnje i netolerancije.” U tom bi se slučaju mogao izložiti sankcijama političkih krugova, a na to ipak bio spreman, “bez obzira na pedesete.” Stoga, neka meta njegovog novog filma budu biskupi, to spada u Schmidtovu umjetničku slobodu, no unaprijed se može zaključiti kako će se njime vratiti u fazu neuspjelih režimskih filmova, s kojima ima bogato iskustvo i za vrijeme Tuđmana i Račana.
Ivana Simić Bodrožić
Vukovarska književnica Ivana Simić Bodrožić se na portalu Vox Feminae istoga dana 31.08.2015., obilato financiranom od strane ministarstva kulture, jer se navodno zalaže za “medijski pluralizam”, “različitost gledišta” i tome slično, u sramotnom članku pod naslovom, “Srebro od Boga, zlato od đavla”, ispod svake granice dobrog ukusa, obračunala s Blankom Vlašić.
Tako Ivana Simić Bodrožić kaže: “Dok se Bog tog popodneva bavio centimetrima i gledao kako da nategne još barem tri i tako pomogne Blanki Vlašić iz Hrvatske da dobije srebrnu medalju za skok u vis (iako je ona “znala da tu medalju nije zaslužila”, ali, prema njezinoj tvrdnji “dogodilo se čudo jer je Bog milostiv”), s druge strane, na Mediteranu, dok Bog nije gledao, Đavao je gurao djecu iz Sirije i Afganistana pod vodu i pazio da ne izrone koji centimetar više, prije nego se njihova tijela opuste i oni prestanu živjeti prije nego su počeli.”
Ovakvu monstruoznu konstrukciju, u kojoj se ismijava Blankina vjera u Boga, te se u direktnoj koleraciji s njenim uspjehom Bog optužuje kako je odgovoran za smrt nesretne djece imigranata, objašnjavajući dostatnu i nedostatnu količinu centimetara, na krajnje vulgaran i prostački način ustvari “osvećuje” Blanki za ono što joj Ivana Simić Bodrožić nikako ne može oprostiti. “Dvije tisuće trinaeste godine, Blanka Vlašić je postala, pored atletskih rezultata, poznata i po javnoj podršci građanskoj inicijativi ‘U ime obitelji’ gdje u promotivnom videu inicijative tvrdi da je jedina moguća obitelj ona u kojoj su temelj muškarac i žena. Tu nastupa skupa sa svojim ocem…” U tome je razlog ovakvog neskrivenog govora mržnje, koji se još uz sve financira novcem poreznih obveznika. No tu niti slučajno nije kraj. Potom kreće kritika Blankine pobožnosti, iako se to Ivanu Simić Bodrožić, kao što bi svakome trebalo biti jasno nimalo ne tiče: “Teško je ne primijetiti da Blanka Vlašić kao individua kreće prema dolje odričući svaki integritet svojoj osobi, vrijednost vlastitom ili bilo čijem uloženom trudu, u svakom sljedećem intervjuu, naglašavajući kako ona sama nema baš ništa sa sobom, jer sve je to Bog.” Kako bi vrijeđanje i ponižavanje Blanke Vlašić do kraja održalo isti intenzitet, Ivana Simić Bodrožić nastavlja: “Nižu se i bizarni trenuci; zahvaljuje se tako svima koji su molili za nju, a pogotovo preminuloj gospođi Klisurić, velikoj vjernici, i njezinoj vjernoj navijačici. Postavlja se pitanje kako je moguće da je više onih koji mole za Blankine centimetre, nego onih koji mole za svoje koji su krenuli put Mediterana ili su u mislima s njima.” Kako I. S. Bodrožić zna da je “više onih koji mole za Blankine centimetre”, bukačica mržnje ne objašnjava, jer za to u ovakvom članku nema potrebe. Kako bi naglasila koliko joj se gadi nacionalna heroina, i svi nacionalni simboli, I.S. Bodrožić morala se spomenuti i hrvatske zastave. Stoga I.S. Bodrožić na osobito gnusan način zaključuje: “Ne zaboravimo dodati tome i izjavu da bi “najradije noćas i spavala sa zastavom”. Otac je ovdje, i konkrentno i metaforički glavni i sveprisutan, bilo u vidu Boga koji daje i uzima centimentre, bilo u vidu Joška koji je hranitelj i branitelj obitelji pa su mu zato djeca uspješna, ili države – čiji simbol – pravokutnu šarenu plahtu mlada žena, nakon sportskog postignuća nosi sa sobom u krevet dijeleći s njom intiman čin spavanja.”
Oba članka na manje ili više suptilan način pokazuju intenciju obračuna s Katoličkom crkvom. Dok je Schmidt uspio zadržati primjeren način komunikacije, pa makar se ne slagali s njim, Ivana Simić Bodrožić potonula je na dno mračne kaljuže mržnje, podvala i netrpeljivosti, vrijeđajući svojim nekontroliranim izljevima mržnje, vjerničke osjećaje ne samo Blanke Vlašić, nego svih vjernika.