Na nekadašnji praznik propale komunističke države skupina samozvanih „antifašista“ u Šibeniku je nakratko pokušala prekinuti promociju knjige Radni logor Jasenovac autora Igora Vukića.
Međutim, uskoro su pobjegli u stilu koji bi se mogao opisati grunfizmom – bolje nečastan bijeg nego častan poraz. Nakon te propale propagandne epizode antifašističko „dejstvovanje“ se prebacilo u kontrolirani okoliš sklonih im medija. Između ostaloga u tom medijskom uratku prema šibenskim antifama s područja bivše općine Šibenik u Jasenovcu je stradalo od 28 do 148 ljudi. Osim što su u velikom rasponu to su i netočni podatci, bar sudeći prema mrežnom popisu Javne ustanove spomen-područje (JUSP) Jasenovac na kojem se s područja današnjih općina Murter, Skradin i Vodice te iz grada Šibenika nalaze ukupno 22 navodne žrtve.
Međutim, čak i ti podatci s mrežnog jasenovačkog popisa su identifikacijski krajnje upitni zbog očite manjkavosti i nepouzdanosti podataka. Ime oca nije navedeno ili je ime oca od autora popisa označeno kao nepouzdan podatak u 11 slučajeva tj. kod polovice. Primjerice, na mrežnom jasenovačkom popisu kod Dalibora Grimanija dvojba oko imena oca je Antun ili Artur. Na temelju iskustva s odbačenim potpisima za referendume to je puno veća razlika od onih koje ministarstvo istine u današnjoj Hrvatskoj ne priznaje.
Godina rođenja je nepouzdana u 7, a godina smrti u 6 slučajeva. U pet slučajeva nepouzdana su oba podatka, a zanimljivo da su čak četvorica od njih poimenično navedena u gore spomenutom uratku o šibenskim žrtvama. U većini slučajeva glavni ili jedini izvor podataka je komunistički popis iz 1964. godine, u tri slučaja to je nekakav zbornik poginulih šibenskih partizana iz doba komunističke diktature, u dva slučaja izvor je komunistički projekt Dotrščina, a kod Srđana Barbića izvor podataka je fotografija. To je znanstveni nivo tih podataka.
U tekstu o šibenskim žrtvama u Jasenovcu poimenično se navode podatci o nekim žrtvama. Prema tim podatcima „stolar-umjetnik“ Mate Čače (Vodice, 1894., otac Bariša) odveden je u Jasenovac u rujnu 1943. godine, a zaklan u Donjoj Gradini 24. svibnja 1944. godine. Prema mrežnom jasenovačkom popisu u slučaju Mate Čaće kao nepouzdani označeni su svi vitalni identifikacijski podatci tj. prezime (Čače, Ćaće), godine rođenja (1894.*, 1897.) i smrti (1941, 1944.*, 1945), ime oca (Beriša) te mjesto rođenja (Privić Luka).
Znači prema autorima popisa su praktično svi podatci nepouzdani osim Jasenovca. Prema digitalnoj inačici komunističkog popisa žrtava rata iz 1964. godine (L64) Mate Ćaće, rođen je 1897., ime oca nepoznato, ubijen je od ustaša u Jasenovcu 15. lipnja 1941. godine tj. mjesecima prije nego što je uopće uspostavljen logor u Jasenovcu. Prema podatcima iz teksta o šibenskim žrtvama iz Jasenovca Ćiro Dunkić (Šibenik, 1921., Paško) bio je podoficir jugoslavenske vojske uhićen 1941. godine i odveden u Jasenovac gdje je kako se navodi „navodno, nakon mučenja, maljem ubijen, u studenome 1941.“
Međutim, prema mrežnom jasenovačkom popisu Ćiro Dunkić je nestao, a prema digitalnoj inačici popisa komunističkog popisa žrtava rata (L64) ubijen je u neimenovanom zagrebačkom zatvoru 14. srpnja 1941. godine. Znači ne samo da prema komunističkim ranim radovima mjesto smrti Ćire Dunkića nije Jasenovac, već je i vrijeme smrti mjesecima prije nego što je uspostavljen taj sabirni i radni logor. Za liječnika Branka Kurajicu se navodi da je u srpnju 1944. godine zarobljen s grupom partizana i odveden u Jasenovac i „nakon mučenja i kasapljenja noževima, zaklan istog dana.“
Međutim, u mrežnom jasenovačkom popisu navodi se da je Kurajica ubijen 1945. godine, a to znači da nije mogao biti „zaklan istog dana“ 1944. godine. Još je drastičnija razlika prema podatcima iz digitalne inačice komunističkog popisa iz 1964. godine koju je ljubazno ustupio gospodin Roman Leljak (L64) u kojem se navodi da je Branko Kurajica ubijen u Jasenovcu početkom svibnja 1945. godine tj. desetak dana nakon što je logor prestao s radom. U to vrijeme u logoru Jasenovac već su se nalazile Titove partizanske jedinice iz Srbije. U tekstu se spominje Petra Grgas navodno je uhićena 1944. godine u Zagrebu, odvedena u Jasenovac i tamo strijeljana.
Njezino ime se uopće ne navodi na mrežnom jasenovačkom popisu, ali ni na komunističkom popisu žrtava rata iz 1964. godine (L64). Osim toga na rubu Zagreba bilo je stratište Dotrščina na kojem su prema komunističkoj historiografiji strijeljane tisuće ljudi pa nije jasno zašto bi nekoga zbog toga vodili iz Zagreba do stotinjak kilometara udaljenog Jasenovca. Rade Mrša je prema tekstu o šibenskim žrtvama strijeljan 1942. godine u Jasenovcu.
Prema mrežnom jasenovačkom popisu svi podatci kod Rade Mrše su dvojbeni čak i osobno ime koje se u napomenama navodi kao Radislav, ali i kao Ladislav. Dvojbene su i godine godina rođenja 1913., 1915. i smrti 1942., 1943. i 1944. Ta zbrka podataka je nastala jer se u digitalnoj inačici komunističkog popisu L64 Rade Mrša nalazi čak tri puta kao jasenovačka žrtva ubijena 15. lipnja 1943., 4. travnja 1944. i 15. lipnja 1944. godine. Rođen dvaput, ubijen tri ili računajući podatak iz mrežnog jasenovačkog popisa čak četiri puta. Znači u slučaju Rade Mrše ne radi se samo o pukom nagađanju već o umnažanju žrtava.
Kako se navodi u tekstu o šibenskim žrtvama Marko Juričev-Martinčev (Vodice, 1898., Tomo) bio je „… po nacionalnosti Hrvat, ali je pripadao naprednom radničkom pokretu, …“ Ovo je vrlo zanimljiva konstrukcija iz koje se može izvući zaključak da je dobar Hrvat valjda samo onaj koji to nije, znači odnarođen ili mrtav. Tijekom rata bio je dio komunističkog podzemlja u Zagrebu, uhićen je 1944. godine. Zanimljivo da ga strašni ustaše kao terorista i neprijatelja države nisu smaknuli po kratkom postupku, već je samo osuđen na dvije godine zatočeništva u Jasenovcu. Prema navodima iz teksta u travnju 1945. godine spaljen je u vagonu s drugim jasenovačkim logorašima. Prema mrežnom jasenovačkom popisu Marko Juričev je spaljen* ili ubijen u Jasenovcu 1945. godine. Osim načina smrti dvojbeno je i očevo ime pa se uz Tomo* navodi i alternativa Tone. Prema L64 Marko Juričev iz Vodica, sin Tone, stradao je u Jasenovcu 30. ožujka 1945. godine.
To nije samo u kontradikciji s podatkom da je spaljen u vagonu u travnju 1945. godine, već ukazuje na moguće potpuno drukčiji uzrok smrti tj. na druge počinitelje. Naime, saveznici su po zahtjevu titoista 30. ožujka 1945. godine na Veliki petak bombardirali logor Jasenovac. To je bio najveći napad na logor tijekom rata. Na mrežnom jasenovačkom popisu kod petorice žrtava se navodi da su stradali prilikom bombardiranja logora Jasenovac. To su Zvonimir Klein, Izidor Levi, Alfred Kraus, Vjekoslav Peraković i Josip Azaševac. Moglo bi se raspravljati na temelju kojih kriterija su se ova petorica našla na popisu žrtava ustaškog logora ako su ih ubili Titovi partizani ili njihovi saveznici, ali to nije jedini problem u ovom slučaju.
Prema mrežnom jasenovačkom popisu Zvonimir Klein tj. prema napomenama Klaine pogino je prilikom bombardiranja logora baš 30. ožujka 1945. godine. On je jedan od dvojice među gore navedenom petoricom stradalih u bombardiranjima s mrežnog jasenovačkog popisa koji se nalazi i na popisu žrtava iz logora Jasenovac objavljenog u knjizi Romana Leljaka. [1] Kod Izidora Levija (Višegrad, 1911., Salamon*) se u mrežnom jasenovačkom popisu navodi da je poginuo 24. studenoga 1944. godine prilikom bombardiranja Jasenovca. Zanimljivo da se jedan Izidor Levi sin Salamonov također nalazi na popisu žrtava objavljenom u Leljakovoj knjizi. Na popisu L64 Alfred Kraus iz Osijeka, otac Petar nalazi se dvaput s različitim godinama rođenja 1906. i 1910., ali i s dva različita nadnevka smrti 15. ožujka 1945. i 15. travnja 1945. godine. U prvom slučaju Kraus se navodi kao žrtva iz Hrvatske, a u drugom kao žrtva iz Srbije premda nema nikakve poveznice sa Srbijom. Na mrežnom jasenovačkom popisu ta „dvojica“ su reducirana na jednog koji je prema napomenama poginuo prilikom bombardiranja 5. travnja 1945. godine.
U mrežnom jasenovačkom popisu kod Vjekoslava Perakovića tj. prema napomenama Perahovića samo se navodi da je 1945. godine poginuo u logoru Jasenovac prilikom bombardiranja, ali ne navodi se nadnevak smrti. Prema mrežnom jasenovačkom popisu Josip Azaševac poginuo je 1945. godine u bombardiranju logora, ali bez dodatnih detalja. Izvor šturih podataka je druga Miletićeva knjiga o Jasenovcu. U digitalnoj inačici komunističkog popisa žrtava iz 1964. godine (L64) nema Josipa Azaševca. Iz podatka s mrežnog jasenovačkog popisa može se zaključiti da su titoisti tj. njihovi saveznici u bar tri bombardiranja logora ubijali zatočenike, a te su žrtve kasnije pripisane ustašama. Prema popisu L64 24. studenoga 1944. godine na dan jednog od bombardiranja u Jasenovcu su stradala četvorica Hrvata, a njihova imena se nalaze i na mrežnom jasenovačkom popisu. U digitalnoj inačici komunističkog popisa žrtava rata (L64) kod 16 navodnih jasenovačkih žrtava kao nadnevak smrti navodi se 30. ožujak 1945. godine, isti dan kada je bio najveći napad na logor.
Od tih 16 imena većina tj. njih 13 se nalazi na mrežnom jasenovačkom popisu. U popisu L64 nalazi se 23 jasenovačkih žrtava stradalih 5. travnja 1945. godine kada je prema podatku iz projekta Dotrščina bombardiran logor. Svi se nalaze na mrežnom jasenovačkom popisu. To znači da se najmanje 44 žrtve antifašističkih bombardiranja logora Jasenovac nalazi na mrežnom jasenovačkom popisu. Tako su partizani-antifašisti svoje zločine podvalili drugima.
Mirko Ninić je prema tekstu o šibenskim žrtvama zaklan 1941. u Jasenovcu. Kao i u ostalim gore navedenim slučajevima prema mrežnom jasenovačkom popisu problematična je godina rođenja 1899.* ili 1908. Znači velikih 9 godina razlike i uz to idu i različite inačice imena i prezimena od Milko Nilić, preko Milko Ninić do Mirko Ninić, ali uopće se ne navodi 1941. kao godina smrti već 1942. ili 1944. godina.
Ovu situaciju najbolje je opisao u tekstu upitani rođak Mirka Ninića „… sve je to škrto, ponekad i kontroverzno …“ Međutim, nedostatak podataka i kontroverzije ne mogu spriječiti samozvane antifašiste da pokušaju zaustaviti za njih bolnu istinu o Jasenovcu. Ratni Jasenovac nije bio wellness kako neki zlonamjerno karikiraju, ali niti predvorje pakla kako tvrde apologeti jasenovačkog mita. Zanimljivo da se među oko tisuću imena s popisa žrtava logora Jasenovac koji je sastavila Zemaljska komisija za utvrđivanje zločina okupatora ima nekoliko žrtava komunističkih bombardiranja logora Jasenovac, ali nema gore navedenih Šibenčana.
* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
Tekst se nastavlja ispod oglasa