Beck: Bandić i u smrti jednim okom gleda na spomenik partizanima, drugim na spomenik braniteljima

Foto: fah, narod.hr: fotomontaža: narod.hr

Tko je bez grijeha, neka baci prvi kamen – rekao je večer uoči sprovoda Pavle Kalinić, jedan od najbližih gradonačelnikovih suradnika, i tako evocirao možda najbriljantniji nastup Milana Bandića, piše Boris Beck za Večernji list, u kolumni koju djelomice prenosimo.

Bilo je to 2002. kada je zbog manje prometne nesreće pokušao pobjeći policiji, nakon čega je na presskonferenciji novinarima rekao baš to: „Tko je bez grijeha, neka prvi baci kamen.“ Riječ je o vrlo znanoj evanđeoskoj zgodi u kojoj farizeji Isusu dovode ženu uhvaćenu u preljubu, za što je kazna smrt kamenovanjem. (…)

Isus u toj situaciji izgovara tu slavnu rečenicu, na što okupljeni odustaju od kamenovanja i razilaze se. Ta je rečenica postala poslovična u situacijama u kojima se poziva na oprost – a tako je i djelovala na spomenutoj presskonferenciji: okupljeni novinari nisu nakon tog poziva bili posebno oštri prema gradonačelniku.

No biblijska situacija nije bila posve paralelna zagrebačkoj. Gradonačelnik je izgovorio Isusovu rečenicu iako je bio na mjestu grešnice, dok je žena iz evanđelja šutjela. Izgovarajući tu rečenicu, gradonačelnik se s pozicije grešnice, tj. grešnika, premjestio na poziciju Isusa, tj. moralnog i zakonodavnog autoriteta – i njome oslobodio sam sebe.

(…)

Na sprovodu je bio i sarajevski gradonačelnik Abdulah Skaka, iz grada koji je 2014. Bandiću oduzeo titulu počasnog građanina.

I tada se Bandić usporedio s Kristom: „Dvaput sam u životu padao, i još ću jednom. Sigurno ću i treći put pasti. Baš kao i Isus Krist. Past ću na 9. postaji, kao i Isus na svom križnom putu. Ali nakon tog mog trećeg pada slijedi uzlet u nebo. To vam jamčim, u to možete biti sigurni. Tek ako klečiš, možeš ustati i ići naprijed. Ja sam sâm sebi najveći neprijatelj, a kad je tako – samo nebo je granica!“ Da, bio je sam sebi najveći neprijatelj, a za prelazak nebeske granice bio je i spreman i nespreman.

Nije si dao izgraditi grobnicu, ali rezervirao je za nju mjesto, i to prilično lukavo: na početku Arkada, ali s vanjske strane; nije u Aleji velikana, da ne bi netko prigovorio, nego na ulazu u nju; i u smrti je politički ambivalentan jer jednim okom gleda spomenik poginulim partizanima, a drugim poginulim braniteljima.

Ugodno mjesto, po strani, a u središtu, u jutarnjoj sjeni i na popodnevnom suncu. (…)

Pred šutljivim i mračnim veličanstvom smrti nebitno je jesu li autobusi dovozili mnoštvo ožalošćenih, je li bilo dronova i COVID redara, jesu li se poštovale epidemiološke mjere, tko je što rekao i je li bio biskup ili predsjednik Republike.

Sva izvješća stanu u dva retka: Milan Bandić izbjegao je svemu zemaljskom kamenju, ali stao je pred strašnog suca s kojim se volio uspoređivati.

* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr/vecernji.hr