Zabrinut sam čovjek, sa zabrinutim mislima – kako glasi stih Boba Dylona – pa se u zadnje vrijeme redovno budim u gluho doba noći. I dok tako prevrćem probleme u glavi i srcu, dok je središte grada utihnulo, s tek pokojim autom ili noćnim tramvajem, u zadnje vrijeme čujem isto: negdje pjeva slavuj. Osim njega odjekuje samo bip-bip-bip signala za slijepe na semaforu, i tušti pretpotopni pljusak, a slavuj i dalje cvrkuće, dižući i spuštajući glas po samo njemu razumljivim harmonijama. I umjesto da i dalje mučim sam sebe, zaboravljam na brige i počinjem misliti na slavuja: što radi u gradu, gdje mu je gnijezdo i, kao i svi neurotici, pitam se smeta li mu kiša koja uporno lije i lije. I mogu reći da se ujutro budim bolje volje, jer znam da je tu negdje, među sumornim kućerinama, slavuj, piše Boris Beck za Večernji list.
I počinjem podsmješljivo gledati kaos na mojem raskršću: zbog neizmjernih gužvi, automobilisti se naguraju u križanje, gdje ih zatekne crveno, pa smetaju onima što im dolaze okomito, kao i tramvajima što skreću, a sve uz zvonjavu ZET-ovaca, trubljenje pa i psovke; a u meni i dalje negdje pjeva slavuj. I prolazim kraj pekare koja je ujutro pod opsadom: „Kao hijene navale“, rekla mi je jedno popodne pekarica, suočena s mahnitim sugrađanima; hvatam njezin pogled preko sagnutih glava koje vrebaju peciva, i u tom trenutku opet začujem slavuja. I prolazim pokraj postolarske radnje koja je zatvorena jer se gazda razbolio, a nema ga tko naslijediti – i taj se čas opet slavuj sjetno javio.
Nedostaje nam tišina
Tišine nam nedostaje, zato ne možemo čuti slavuja. Na mojem mobitelu poplave, pronevjere, prevare, jagode, zodijak, recepti, mačići, rakete, nesreće, reklame, ciklone, nestali, Porfirije, Let 3, ministri, poskupljenja, Rusi i NATO – jednostavno previše buke, pogotovo za moje izmučene živce, i moj je slavuj već do podneva posve zagušen. Na kraju radnog dana zabasam u obližnju crkvu u čijem polumraku tada ima uvijek istih dvadeset ljudi i, kao na onim tabloidnim portalima, doživim šok: radni dan je, a crkva bliješti, prepuna ljudi i djece.
Naravno, pripreme za pričest, to me se ne tiče, ali zastajem jer je sve puno osmijeha, ponajprije mališana, a onda i roditelja. U Japanu postoji čovjek koji je trener za smijeh, jer su se Japanci nakon tri godine pod maskama zaboravili smijati. I nama bi trebao jedan, ali ovdje se smiju, a župnik dobroćudno priča najstariju priču na svijetu – onu o Raju, Adamu, Evi i Zmiji, dok klinci gutaju svaku riječ.
Jedno mlado biće ne zna što je slavuj
Sad ćete prigovoriti da promičem indoktrinaciju nevinih umova, ali ne, želim samo posvjedočiti koliku radost pruža pričanje priče na tako veličanstvenom mjestu. Jednom sam davno pročitao u novinama članak o novopečenom ocu u Londonu kojem je dosadno bilo bauljati nedjeljom ujutro s kolicima, izvodeći potomka u šetnju, dok se nije sjetio otići u crkvu, i to svaki tjedan u drugu. Nije vjernik, ali otkrio je koliko su te zgrade veličanstvene, koliko ima krasnih umjetničkih djela u njima i koliko je glazba divna, a na kraju bi dobili čaj i kekse.
Ova će crkva već idući dan biti mračna i prazna, u njoj će biti ista posada i dosada, kako je to spretno rimovao Pero Kvesić, ali danas dječaci i djevojčice zure u zlatne mozaike, barokne slike, art deco svijećnjake i slušaju priču nad pričama – tko bi poželio nešto bolje? A kad smo već kod priče, mogu reći da sam od kćeri čuo kako jedna njezina prijateljica u školi nije znala što je to slavuj! Baš je to glupo, da od svih tih društvenih mreža, TikToka i Twittera, jedno mlado biće, baš poput službenika kineskog cara u Andersenovoj bajci, ne zna što je to slavuj i kako se glasa.
Više priče, više umjetnosti, više osmijeha, više djece, više tišine
Još mogu reći da sam tijekom pisanja ovog članka shvatio nešto što mi je bilo skriveno: onaj mladi otac ateist iz Londona smatrao je da silno profitira obilazeći crkve, ali je istina da je vjerojatno i u tim bogomoljama bila uvijek ista posada i ista dosada, i da je pojava mladića sa slatkim djetetom – a kakvo bi bilo nego slatko – izmamilo osmijehe na njihova lica, te da su čaj i keksi bili ponuđeni da se druženje produži i da se osmijesi sačuvaju što duže. Budući da je ovo ipak prostor za kolumnu, a ne lirske sastave, pokušat ću konkretizirati svoju vrludavu misao: više priče, više umjetnosti, više osmijeha, više djece, više tišine. Evo, ja sam već stišao televizor i ugasio mobitel, čekam u mraku svog prijatelja slavuja.
* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
