Francuski predsjednik Emmanuel Macron prije godinu dana, na početku pandemije, zajamčio je da će se životi spašavati “pod svaku cijenu”. S time se nevoljko složio Boris Johnson, koji je najprije mislio bolesne prepustiti sudbini, da bi se ipak poslije odlučio za lockdown, piše Boris Beck u kolumni za Večernji list koju djelomično prenosimo.
Šveđani nisu time bili oduševljeni, pa su trpjeli kritike, a Hrvati su potiho opustili situaciju preko ljeta, da si nešto zarade; zahvaljujući tome postali smo najgori u EU, da bismo ipak na kraju uletjeli u gotovo potpunu blokadu. I opet nismo načistu: otvoriti teretane i kafiće, i vratiti djecu u škole – ili uvesti još tvrđi lockdown? Zdravlje ili gospodarstvo? Neprestani pritisci ugostitelja da se olabave mjere imaju ekonomsku logiku: umiru mahom stari i bolesni, tako da njihova smrt ne izaziva nikakve štete za gospodarstvo, čak se i znatno štedi na liječenju i mirovinama. Ipak, europske države, koje inače nemaju milosti prema svojim građanima, a pogotovo umirovljenima, zaustavile su svu privrednu djelatnost.
(…)
Nesposobnost vlasti da sačuva živote i imovinu građana očitovala se i u potresima u Hrvatskoj. Iako zaštita od potresa, kao i od zaraznih bolesti, ne ulazi u uobičajen opis zaduženja ljudi na vlasti, obveza čuvanja građana od nasilne smrti ne može se zanijekati. Jednostavno, društveni ugovor ovisi o tome koliko se ljudi osjećaju sigurni. Problem je za vlast da je potrese još teže podvrgnuti nadzoru nego viruse. Vlada može – i mora – postaviti karantene na granicu, odrediti obvezno mjerenje temperature i nošenje maski, ograničiti kretanje i ponuditi cjepivo. Međutim, podvlačenje Zemljinih ploča, urušavanje podzemnih rasjeda i fluktuiranje magme izvan je njezine nadležnosti. Vlada je tek mogla – i morala – nabaviti 20 seizmografa i akcelerografa da njima prati podzemne aktivnosti.
Nijedna država ne voli podzemne aktivnosti. Nije slučajno da se velike društvene promjene nazivaju “potresima”. U svakom se društvu odvija vrlo mnogo procesa, nevidljivih i tajnih; na mnogim se mjestima skuplja potisnuta energija, i onda zna eksplodirati – u zločinima, terorističkim napadima, neredima, pobunama, revolucijama. Predvidjeti te potrese svaka bi država voljela, baš kao i ove prave. I zato je potres skandalozan za svaku vlast. On joj doslovno izmiče tlo pod nogama. Nakon društvenog potresa vlast može barem uhićivati neposlušne; nakon zemljotresa može samo bagerom raščišćavati ruševine.
U Hrvatskoj postoji čak i potpuna paralela između državnih i građevinskih struktura. Najteže su u potresima stradale stare crkve i konstrukcije iz 19. stoljeća; puno su se solidnijima pokazale one iz socijalizma; najnovije građevine, pak, reagirale su raznoliko, neke su odoljele, a neke se spljoštile. Isto je i na društvenom planu: ostaci građanskog društva, od bontona i obitelji, do vjere i demokracije, iscrpljeni su i ruinirani; socijalističke institucije, od zdravstvenog i školskog sustava, do mita, voluntarizma i jednopartijskog mentaliteta dobro se drže; doprinosi Republike Hrvatske su kako koji – neki dobri, neki traljavi. I epidemija i potres prirodne su sile, ali tretiramo ih politički. Odlučnost kojom se Vlada drži lockdowna pokazuje i odlučnost da se ostane na vlasti. Oklijevanje državnih, županijskih i gradskih vlasti da obnove stradale zgrade, i ubuduće grade čvršće, pokazuje koliko su kod nas političari neskloni bilo čemu solidnom, piše Beck za Večernji list.
* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
