Od uhićenja kardinala Alojzija Stepinca 1946. hrvatski mediji nisu toliko napali nijednog zagrebačkog biskupa kao Dražena Kutlešu, koga je papa Franjo imenovao prošli tjedan. Mračni ljudi, po mračnim portalima, pisali su nemilice da je karijerist i papin čovjek, da je protivnik Međugorja, da je u pravnom prekršaju i da mora odstupiti s čela Hrvatske biskupske konferencije, da je Kaptol ponižen i u šoku, a osim toga je i Hercegovac u Zagrebu, piše Boris Beck u kolumni za Večernji list koju djelomice prenosimo.
Kod doživotnih funkcija, kao u slučaju pape, Crkva ima blještav ritual: nakon veličanstvenog sprovoda, organizira se konklava; u velebnoj Sikstini tajno vijećaju kardinali, a svijet očekuje legendarni bijeli dim; potom slijedi obraćanje novog pontifeksa, u novoj bijeloj odjeći i crvenim cipelama; papa je mrtav, živio papa! Sve to daje osjećaj sigurnosti i urednosti u primopredaji štapa rimskog biskupa, a također daje vremena da se i novinari i vjernici pripreme na novo lice.
Novi biskup ne dolazi u slavlju, poput novog papa, nego, kako to piše u Bibliji…
No kod izbora biskupa sve je obratno – ne čeka se da biskup umre, nego mu se nasljednik izabire za života, ali procedura je tajna, a rokovi ne postoje. Kandidati se predlažu i ocjenjuju u četiri oka, preporuke i konzultacije su diskretne, sudionici obvezani na šutnju, a posebna je nezgoda što se ne zna kad će stići novi biskup. On ne dolazi u slavlju, poput novog papa, nego, kako to piše u Bibliji, kao lopov, uvijek prerano i u nezgodan čas. Papa može bilo kada bilo koga imenovati biskupom, i tada to imenovanje padne na katedralu poput ruske rakete, ostavljajući samo ruševine.
I mediji su zatečeni, jer ne znaju što se zbiva, a to neće saznati iz crkvenih priopćenja. Jer tamo i dalje govore pitijski i salomonski, srebrnim pincetama birajući riječi i slažući ih u gotičke herbarije. Trebao bi vam mikroskop da uočite da je Kutleša u izjavi nakon imenovanja spomenuo Stepinca dvaput, i starozavjetni proročki dar da u tome prepoznate najavu njegova proglašenja svetim, kao i mnogo dana kontempliranja nad Bozanićevim pozivom da se novi biskup požuri, ne bi li vam se na koncu ukazalo da možda najavljuje ostavku.
Ovako su nam potrebni vatikanolozi i kremljolozi
Ovako su nam potrebni vatikanolozi i kremljolozi – jer je Partija rado preuzela mistični govor Crkve – da nam između redaka protumače što se zbiva iza zidina, i kakve tajne potrese otkrivaju lahori što dopiru do javnosti. U nedostatku ovlaštenih tumača, uskaču mediji koji dobro znaju kako ih se može razumjeti, samo što su prešli na mračnu stranu.
Crkva je propustila priliku da se obrati javnosti na jeziku 21. stoljeća, pa su u tu prazninu uletjeli komentatori, dajući medijski prostor „dobrim poznavateljima kaptolskih prilika“, dakako anonimnima, i tako su se portali i novine ispunili tračevima i klevetama, insinuacijama i ludostima, iracionalnostima i zlobom o novom nadbiskupu. Gdje nema javnog jezika, rasprostire se privatni, neodgovoran i vulgaran, a njime vlada antipatični kaptolog, osoba bez lica i biografije.
* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
Tekst se nastavlja ispod oglasa