Kada sam prije točno trideset godina upisao jednopredmetni studij kroatistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, bilo nas je stotinu na prvoj godini, a ove je upisano pedeset studenata, piše Boris Beck za Večernji list.
Ne mogu vam opisati kakao sam bio sretan u tom trenutku. Kao i mnoge druge mlade ljude, Filozofski me privlačio kao magnet, svojim neodređenim obećanjem sveukupnog znanja. Iako pomalo nepraktičnog, mora se priznati.
Tipični student Filozofskog morao se prvo probiti kroz otpore obitelji, jer bi otac prijetio, a majka čupala kose, nastojeći svoje čedo – kojem su rezali špek i mazali med, kako je to rekao Arsen Dedić – usmjeriti prema zdravoj karijeri liječnika ili odvjetnika.
I ja sam prošao taj put, jer su roditelji bili zabrinuti da ću kao profesor ili, ne daj Bože, novinar, biti uvijek izložen milosti ili nemilosti Partije. Dok bih s nekom zdravom diplomom, recimo inženjera geodezije, imao zajamčen posao u katastru te bih bio slobodan od hirova politike.
>Beck: Otvorenje u Parizu pretenciozno i isključivo – to je svijet bez čovjeka, pa mu onda ni sveto ne treba
Studij na Filozofskom
Dakako, moji su roditelji imali pravo. Ali, ovo nije tekst o njima. Bila su to zlatna vremena socijalizma u kojima je kunsthistoričar još uvijek nešto značio. Ali, prošla su. I danas vrijedi samo STEM.
Ono što je nekad bio samo obiteljski osjećaj, da vas studij na Filozofskom osuđuje na doživotno siromaštvo i sluganstvo, danas je društvena parola: samo se STEM računa. Znanost, matematika, kemija, fizika, ekonomija, glavno da je praktično i primjenjivo. Eventualno može i logopedija i psihologija, jer uvijek će biti malo munjenih. Ali, klonimo se Filozofskog jer tamo se nalaze samo riječi, a one su prazne.
Više ni prestižna Anglistika ne može privući mlade, a manje atraktivni jezici našli su se pred slomom, dok je Indologiju upisalo točno nula studenata.
Ne pišem sve ovo zbog toga što u budućnosti neće biti profesora hrvatskog, latinskog i grčkog, jer neće biti ni djece kojoj bi predavali, nego zbog nečeg drugog.
Analitičari u večernjem televizijskom terminu
Ako pratite medije, primijetili ste da u njima postoji potreba za vanjskim stručnjacima koji bi nešto analizirali, obično politiku. Nije to na nekom visokom nivou, jer vam analitičari u večernjem televizijskom terminu ponavljaju ono što smo svi mogli ujutro pročitati na internetu. Ali, ipak postoje.
Te su analize slične šahovskim komentarima u kojima vam velemajstori pokazuju moguća kretanja figura. Ali, postoji još jedno umijeće. Koje je zaboravljeno, pa ga nitko ne traži. Tumačenje svijeta.
Kada su u srednjem vijeku u Bologni, Padovi, na Sorbonni, u Oxfordu i Cambridgeu pokrenuli prva sveučilišta, mislili su da imaju sve znanje svijeta i da ga mogu prenijeti. Naraštaji su ulazili u te kuće znanja, i izlazili iz njih, snabdjeveni smislom svega svijeta. Umnom zgradom svega poznatoga, u koju su se smisleno mogle smjestiti sve nove pojave.
Analitičar vam objašnjava značenje događaja, a tumač vam daje njihov smisao. Ako vidite razliku u tom, niste izgubljeni.
Instant-znanje
Bolonjski proces raskinuo je s tim i nudi samo instant-znanje koje se brzo usvaja, brzo
isplaćuje i koje brzo zastarijeva. Mi ga zovemo STEM.
Ono staro, solidno i trajno znanje, još uvijek postoji, i posjeduju ga filozofski fakulteti. Ali, ako ih nitko ne upiše, i ono će nestati.
Filozofski fakultet je utvrđivao ono što se netočno zvalo općom kulturom. Netočno, jer je to bila kultura malobrojnih. No, barem je bila brana prema općoj nekulturi. Današnji svijet ne treba filozofske fakultete jer se predstavlja kao besmislen, u tome je tajna.
* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
Tekst se nastavlja ispod oglasa