Povjesničar Vladimir Geiger s Hrvatskog instituta za povijest za narod.hr je pojasnio kako su nakon predaje i zarobljavanja u završnim borbama u središnjoj Hrvatskoj, te zatim u Sloveniji i izručenja na Bleiburgu, kolone ratnih zarobljenih vojnika i civila krenule su, u oružanoj pratnji pripadnika JA, na iscrpljujući povratak kroz Sloveniju, prema Hrvatskoj, i dalje u zarobljeničke logore u Jugoslaviji. „Koliko je pak provođenje zarobljenika bilo bezuvjetno i nepoštedno, svjedoče mnogobrojne masovne grobnice u Sloveniji“, ocijenio je Geiger.
„Upute Trećeg odsjeka OZN-e Prve armije podređenim divizijskim opunomoćenicima OZN-e, od 6. svibnja 1945., kada su se jedinice Jugoslavenske armije pripremale za oslobađanje Zagreba, jasno prikazuju postupak sa zarobljenicima. ‘[…] sve zarobljenike i druga lica koje brigade budu hvatale i upućivale diviziji, uzimati u postupak i prečišćavati. Ovo ne znači, da brigade treba sve zarobljenike da upućuju vama, nego one čiste na licu mesta, a ono što ostane, što se prikupi posle toga, koje brigade usled svojih vojničkih zadataka neće imati vremena da čiste, neka šalju vama. […] Stav prema zarobljenim oficirima i zarobljenicima važi prema ranijim uputstvima. Oficire čistite sve redom, osim ako za nekoga dobijete od OZN-e ili partije da ga ne treba likvidirati. Uopšte u čišćenju treba biti energičan i nemilosrdan. […]’. Upute OZN-e za likvidacije zarobljenih neprijatelja bile su jasne i nedvojbene: ‘Sve ustaše i SS-ovce likvidirati, naročito oficire. Također likvidirati i domobranske oficire, osim onih koji su prema podacima partijske organizacije ili OZNE sarađivali sa NO pokretom’“, pojasnio je Geiger.
Istaknuo je kako nakon završetka ratnih djelovanja i na području središnje Hrvatske osnovani su u svim većim mjestima zarobljenički logori.
OZN-a za Hrvatsku izvijestila je 12. svibnja 1945. Vrhovni štab JA da u Zagrebu, na Kanalu, „ima 7000 zatvorenika i zarobljenika“. Prema navodima Mjesnog komiteta KPH Zagreb, od 12. svibnja 1945. „Logori hapšenika puni su pohapšenih domobrana i drugih krivaca. Na Kanalu ima oko 10000 a na Aerodromu oko 7000 Njemaca. U Vrapče dolazi 2000 ustaša“.
Prema podacima Glavnog štaba JA za Hrvatsku upućenih Generalštabu JA o broju zarobljenika na područjima vojnih korpusnih oblasti u Hrvatskoj od 15. svibnja 1945., na području središnje Hrvatske najviše je zarobljenika u Karlovcu 5000, Prečkom 15.000 i Zagrebu 4190. Prema podacima Generalštaba JA od 18. svibnja 1945. u zarobljeničkim logorima u Zagrebu nalazi se 2.500 Nijemaca, 1.800 ustaša i 12.000 domobrana, a iz Zagreba je za Bjelovar upućeno 7.000 zarobljenih Nijemaca. Broj zarobljenika u pojedinim je logorima ubrzo postao znatan, uglavnom sprovođenjem zarobljenika iz Slovenije. Primjerice, 12. krajiška brigada JA prihvatila je i sprovela od 14. do 20. svibnja 1945. iz logora Celje u logor Samobor oko 40.000 zarobljenika.
Gegiger je istaknuo kako većina zarobljenih u završnim ratnim djelovanjima u Hrvatskoj i Sloveniji, upućena je tijekom svibnja 1945. preko Slavonije i Srijema u zarobljeničke logore u Vojvodini i Srbiji.
„Načelnik OZN-e za Jugoslaviju, A. Ranković, nezadovoljan radom OZN-e za Hrvatsku i brojem likvidiranih u Zagrebu, 15. svibnja 1945. je istaknuo:
‘[…] Za 10 dana u oslobođenom Zagrebu streljano je samo 200 bandita. […] Radite suprotno od naših naređenja jer smo rekli da radite brzo i energično i da sve svršite u prvim danima’“.
Pojasnio je da dokumenti iz različitih krajeva središnje Hrvatske svjedoče o masovnim likvidacijama provođenima od raznih postrojbi i ustanova NOV i POJ, koje se u takvom broju sigurno ne bi mogle događati bez „direktiva“ najvišeg rukovodstva ili barem njegova prešutnog odobravanja. U pojedinim pak slučajevima moguća je i nemoć struktura vlasti u zaustavljanju i sprječavanju odmazde.
„Protivnici ili pretpostavljeni protivnici nove vlasti uklanjani su po kratkom postupku ili su suđeni na sudskim procesima“, ocijenio je Geiger te dodao kako osim ratnih zločinaca“ ubijaju se ili uhićuju i osuđuju i politički protivnici, stvarni ili pretpostavljeni, na temelju paušalnih optužbi.
Mnogobrojne su presude donesene, očito samo zato, da bi se osuđeniku mogla konfiscirati imovina
Geiger je također istaknuo kako je revolucija je podrazumijevala, i tražila žrtve – na svim područjima nakon uspostave komunističke vlasti u Hrvatskoj, i drugdje u Jugoslaviji, uslijedio je val uhićenja i likvidacija. Protivnici ili pretpostavljeni protivnici komunističke vlasti, bez obzira na nacionalnu/etničku pripadnost, uklanjani su po kratkom postupku ili nakon sudskih procesa, često montiranih.
„Posebnu ulogu od potkraj 1944. i prvih mjeseci poraća 1945. u Jugoslaviji, i Hrvatskoj, imali su vojni sudovi, koji su bili nadležni za najvažnija krivična djela bez obzira je li počinitelj bio vojna ili civilna osoba, naime za ratne zločine, djela narodnih neprijatelja i krivična djela vojnih lica i ratnih zarobljenika“, ocijenio je te dodao „rukovodeći se istim ciljem izraženim u krilatici ‘Smrt fašizmu – sloboda narodu!’ vojni su sudovi kao revolucionarni organi jedinstveno ostvarivali svoju namjenu, smatrajući da treba osuditi sve ono što nanosi štetu interesima naroda i narodno-oslobodilačke borbe“.
Geiger je objasnio da su mnogobrojne presude donesene, očito samo zato, da bi se osuđeniku mogla konfiscirati imovina. Nekoga tko je bio primjerice vlasnik tvornice, tiskare ili ljekarne, trebalo je optužiti da je bio „narodni neprijatelj i pomagač okupatora“, osuditi ga i oduzeti mu imovinu. I u Zagrebu uslijedile su mnogobrojne konfiskacije imovine svih onih koji su bili neprijatelji ili su ih takvima smatrali.
„Pojave ‘čišćenja’ bilo je i u zapadnoj Europi, ali su ona uglavnom provođena sudskim i upravnim mjerama“, istaknuo je Gegiger te dodao kako dio izvansudskih likvidacija u zapadnoj Europi bila su i osvećivanja, do kojih je sporadično dolazilo u prvim danima oslobađanja pojedinih zemalja.
„No, osnova denacifikacije u demokratskoj Europi bila je da se postupci moraju utemeljiti na pravu i regularnim sudskim postupcima, te da je potrebno na sve načine izbjegavati i sprečavati osvetu. U Sovjetskom Savezu i u Jugoslaviji taj je proces bio bitno drukčiji, jer je masovna ubojstva neposredno poslije rata organizirala i izvela država, a ne osvetoljubivi pojedinci ili skupine. Osveta je u Jugoslaviji u neposrednom poraću bila na sve načine poticana od najviših struktura vlasti“, zaključio je Geiger.
Bleiburg i „križni put“ ogledni su primjer partizanske i komunističke represije i zločina odnosno „obračuna s narodnim neprijateljem“
Pod pojmom Bleiburg i „križni put“ historiografija podrazumijeva događaje krajem Drugoga svjetskog rata na jugoslavensko (slovensko) – austrijskoj granici, u svibnju 1945., posebno događaje vezane uz završne borbe, odnosno djelovanje Jugoslavenske armije koja je opkolila i zarobila vojne postrojbe Trećega Reicha i Nezavisne Države Hrvatske koje su se povlačile na liniji Celje – Slovenj Gradec – Dravograd – Bleiburg, zatim uz britansko izručivanje zarobljenika iz Austrije Jugoslavenskoj armiji, kada je neutvrđen broj pripadnika oružanih snaga, ponajprije NDH i Trećeg Reicha, ali i slovenskih domobrana, crnogorskih i srpskih četnika, kao i civila koji su bili u zbjegu, pogubljen kraj Dravograda i Maribora, u Kočevskom Rogu i u nekim drugim slovenskim mjestima te uz tzv. „marševe smrti“ odnosno „križne putove“ kojima su zarobljenici vraćani u logore u Jugoslaviji.
„Po broju ljudskih gubitaka, slučaj Bleiburg i ‘križni put’ ogledni su primjer partizanske i komunističke represije i zločina odnosno ‘obračuna s narodnim neprijateljem’ u Jugoslaviji, i Hrvatskoj, potkraj Drugoga svjetskog rata i u neposrednom poraću“, zaključio je Geiger.
Pojasnio je da u mnogobrojnoj literaturi o Bleiburgu i „križnom putu“, koja donosi različite procjene, izračune i navode, broj stradalih i žrtava kreće se u rasponu od oko 50.000 do, posebice kod hrvatskih, a i srpskih emigrantskih autora, najčešće 200.000, 250.000 poginulih i ubijenih zarobljenih ustaša, domobrana i civilnog stanovništva NDH.
„Prema izračunima/procjenama V. Žerjaviću na Bleiburgu i ‘križnom putu’ život je izgubilo najviše Hrvata 45.000 i Muslimana 4.000 odnosno Hrvata i Muslimana 45.000 do 55.000, zatim Slovenaca 8.000 do 10.000 i Srba i Crnogoraca oko 2.000“, ocijenio je te dodao kako najnovija istraživanja arhivskog gradiva i stratišta odnosno masovnih grobnica u Sloveniji upućuju da bi konačne brojke stvarnih gubitaka vezanih uz slučaj Bleiburg mogle biti i veće od navedenih izračuna ili, prema svemu sudeći, da bi brojke stvarnih gubitaka nekih nacionalnih skupina, ponajprije Slovenaca i Crnogoraca, mogle biti i znatno veće od navedenih izračuna.
„Prema nekim izračunima, primjerice K. Katalinića, stvarni gubici Hrvata (uključujući i muslimane) vezani uz Bleiburg i ‘križni put’ iznose minimalno 85.000, vjerojatno 135.500 i maksimalno 198.500 osoba. Poimenični popisi onih koji su život izgubili na Bleiburgu i ‘križnom putu’ su nesustavni i nepotpuni“, objasnio je Gegiger te dodao kako najopsežniji popis Komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava Republike Hrvatske iz 1999., donosi podatke za 13.300 osoba koje su na Bleiburgu i „križnom putu“ izgubile život.
„Prema sustavnoj usporedbi procjena, izračuna i popisa ljudskih gubitaka koje su prouzročili partizani i komunisti u Jugoslaviji tijekom Drugoga svjetskog rata i u poraću, M. Portmanna, na Bleiburgu i ‘križnom putu’ život je izgubilo oko 80.000 ratnih zarobljenika Hrvata, Bošnjaka, Srba, Crnogoraca, Slovenaca, Nijemaca, uglavnom vojnika, ali i civilnog stanovništva“, pojasnio je.
Također je istaknuo kako neki hrvatski povjesničari zastupaju staru emigrantsku tezu da su na Bleiburgu i i „križnom putu“ stradali samo ili uglavnom Hrvati, te da se u svibnju 1945. dogodio „genocid“ nad Hrvatima odnosno površno i shematski sve prikazuju kao mržnju na hrvatstvo.
„Takva stajališta i danas su prisutna, pa i gotovo prevladavajuća, u najvećem dijelu hrvatske javnosti“, ocijenio je Geiger te dodao „iako se može prihvatiti da je među stradalima bilo najviše Hrvata, ne smije se zaboraviti činjenica da su među zarobljenima te zatim ubijenima bili i mnogobrojni Nijemci, Slovenci, Srbi, Crnogorci, Bošnjaci i drugi, vojnici, ali i civili“.
„Današnji, pak, ‘hrvatski antifašisti’ iako bi se moglo reći da je često puta riječ o osobama koje se nisu odrekle propalog komunističkog svjetonazora, upinju se i dalje, unatoč i njihovim deklarativnim izjavama da osuđuju svaki zločin, prešutjeti i omalovažiti svako istraživanje Bleiburga i ‘križnoga puta’ koje ne podržava ‘antifašističku’ sliku prošlosti“, objasnio je Geiger te dodao kako ujedno, događaje i zločine koji su postali javni i neupitni, nastoje minimalizirati i iznositi njima svojstvena obrazloženja.
Tekst se nastavlja ispod oglasa