Živimo u vremenu kada je moderno pozivati druge da budu otvorena uma. Neki su potpuno zaneseni tim idealom, pa dok otvaraju svoj um uopće ne paze da im ne iscuri mozak. Na oltaru ideologije prvo što procuri je zdrav razum, piše Borislav Ristić u kolumni za Večernji list.
Jer zdrav razum ima tu nezgodnu osobinu da se čvrsto drži okvira činjenica i ne trpi ideološka iskrivljavanja stvarnosti, ali se zbog toga često i sam nađe u situaciji da bude optužen za netrpeljivost.
Riječi napisane prije stotinu godina zvuče kao reakcija na ovu zaumnu situaciju u kojoj smo se sami našli: “U trenutku kada stupite u svijet činjenica, stupate u svijet granica. Možemo se osloboditi onih zakona koji nisu urođeni ili koji su slučajni, ali se ne možemo osloboditi zakona vlastite prirode. Ne igrajte se demagoga koji prisiljava trokut da izađe iz okvira triju stranica! Ako trokut izađe iz okvira svojih triju stranica, više nije trokut!” (K. G. Chesterton)
Neki, ipak, vođeni tom logikom demagoškog pristupa svijetu, činjenice pokušavaju oblikovati prema vlastitim osjećajima i uporno pokušavaju iscrtati trokut bez njegovih triju stranica. Kao da su vođeni nekom izvrnutom logikom kako je jedini način da ukinemo obiteljsko nasilje taj da ukinemo samu obitelj. Shodno tome, nasilje nad ženama ne bi postojalo kada ne bi postojale žene, pa se rješenje toga problema traži u ukidanju i izobličavanju samog pojma žene. Jasno je da se tako pojam žene rasteže, proširuje i redefinira, a time i obezvrjeđuje.
U konvenciji se tvrdi kako rodni identitet može biti različit od spolnog identiteta. Po tome, žena može biti i onaj tko je biološki muško. Pa tu dolazimo do dvojbe: štiti li konvencija osobu ženskog spola koja se osjeća kao muško ili osobu muškog spola koja se izjašnjava kao žensko? Ona tvrdi kako rodni identitet može biti različit od spolnog identiteta. Ne kaže uzalud Orwell kako “postoje ideje koje su toliko lažne da u njih mogu vjerovati samo jako inteligentne glave”.
Tako dolazimo do onog trenutka kada se protivnicima Istanbulske konvencije uvredljivo imputira da su protiv nje, jer ju nisu pročitali, ili nisu dovoljno pametni, pa ju nisu dobro razumjeli.
Po tome ispada kako će, nakon potpisivanja konvencije, nasilnik koji je prije tukao ženu, nakon što pročita konvenciju sada od toga odustati. Naravno da neće. “U vremenu univerzalnih obmana govorenje istine postaje revolucionaran čin”, kao što reče jedna mudra glava.
Pritisnuta prigovorima, sad čujemo kako će se vlast ograditi od tih rodnih tumačenja, iako je nekoliko pravnih stručnjaka sasvim jasno reklo kako je konvencija iznad ustava i zakona, te kako bilo kakve ograde nemaju nikakvu pravnu težinu. Ispada kako je to ograda s kojom će se ograditi HDZ-ovce. Dok se oni tako ograđuju, Bernardić ih hvali zbog promoviranja rodnih opredjeljenja.
Plenkoviću je, pak, konvencija zgodno poslužila kao bijeg od briselskih kritika da smo među najgorima u provođenju reformi, pa je na Dan žena posegnuo za ratifikacijom istanbulske, da bi istoga dana poslao poruku kako ne doživljava jednu ženu. Tu sad imamo i jednog ministra koji je u medijima postao poznat zbog pozdrava “hvaljen Isus i Marija”, a koji sada, protivno stavu biskupa, zagovara ratifikaciju. Potom imamo viteza koji je dao zavjet kako će braniti Jeruzalem, a potpuno je nevidljiv u obrani istine. Konvenciju gura ministrica koja je nasilje u obitelji okitila komentarom “to vam je tako u braku”. Tako smo i dobili ovu zanimljivu situaciju da demokršćani svim vjernicima “u korizmi nude 30 srebrnjaka u zamjenu za izdaju”. Pljuska vladi zbog neprovođenja reformi na kraju je završila kao pljuska vjernicima u danima pred Veliki tjedan.
Raspirivanje ovog ideološkog sukoba došao im je, tako, kao vrijeme razotkrivanja, pa dok vode računa da ni jednom svojom izjavom ne dovode u pitanje koaliciju, dovode u pitanje svoj demokršćanski identitet. Na ovu ratifikaciju možemo gledati i kao na svojevrstan “stres test” i pripremu za novi stranački statut, gdje se okupljaju snage oko sadašnjeg i budućeg političkog tajnika.
Vođa ove vesele družine nalazi se između čekića i nakovnja. Da bi poslao poruku snage mora udariti na one koji su mu se suprotstavili, ali opet ne može toliko jako da udareni ne bi svoje nezadovoljstvo iskazali uskraćivanjem podrške potpredsjednici Dalić.
Opstala bi Vlada, ali bi vođa dobio snažnu poduku. Dakle, nakon atraktivnih požara i zimskih snjegova, došli smo do filmskih odrona. Pred tim odronom stoji jedna majka koja vapi: Molim vas, ne štitite mene ideologiziranim konvencijama koje će uništiti budućnost moje kćeri i unuke.
Kolumnu u cijelosti čitajte ovdje.