Lider HNS-a Ivan Vrdoljak tim svojim napadima na Most i inkriminiranjem suradnje SDP-a s Mostom igra ulogu glavnog razdjelnika u oporbi i to u situaciji kada je ta suradnja neophodna da bi se smijenio ministar Marić, piše Borislav Ristić za Večernji list.
Premijer Plenković je pregazio Neretvu nakon što je prethodno, u pravoj Titovoj maniri, srušio Most. Sada je na djelu spašavanje ranjenog vojnika Marića pravljenjem drvenog mostića pod okriljem noći, kako bi se i njega prebacilo preko i spasilo iz neprijateljskog obruča.
Akcijom rušenja Mosta, međutim, ostao je bez dobrog dijela vojske, pa su sada problem ruke koje bi ranjenika prenijele na drugu stranu. Ima li ih dovoljno? Kako napreduje izgradnja? Je li taj novi pontonski most dovoljno čvrst? – pitanja su koja muče hrvatsku javnost. Svi smo vidjeli taj Plenkovićev blef kad je pred kamerama samouvjereno tvrdio kako bez Mosta ima većinu za preslagivanje Vlade. Ispostavilo se, međutim, kako je njegovovo poznavanje algebre bernardićevski nesigurno i tek polovično. Kako je daljnji razvoj događaja pokazao, naime, vidimo da on ima većinu samo za smjenu Bože Petrova s mjesta predsjednika Sabora, dok većinu za preslagivanje Vlade uopće nema.
Ili, da budem precizniji – još uvijek je nema. Taj vremenski aspekt problema, temporalni rascjep između imati i još-ne-imati, između prezenta i futura, možda je najbolje objasnio predstojnik premijerova ureda, Davor Božinović onim svojim čudnim odgovorom na jednostavno pitanje ima li Plenković sada većinu: “Imat će. Ima sada i imat će kada bude potrebno.” Ako će većinu tek imati, kao što sugerira prva rečenica, onda je logično da je sada nema. Druga rečenica je tu da bi “pokrila” taj vremenski razmak između sadašnjosti i budućnosti, ali, kako to već biva, pokušaj da se nešto dodatno naglasi, obično otkriva nesigurnost i slabost – ako već nije i jasan simptom svjesnog obmanjivanja sugovornika. Stoga možemo zaključiti da je pod “ima sada” Božinović mislio na većinu za smjenu Bože Petrova, dok je u drugom dijelu rečenice referirao na većinu koju tek treba skupiti, odnosno, onu za preslagivanje Vlade. Drugim riječima, Andrej Plenković nije govorio cijelu istinu kada je tvrdio da ima većinu u Saboru za podršku svojoj Vladi.
A i kako bi drukčije bilo kad se na svoj potez odlučio nepunih 24 sata prije famozne predstave na sjednici Vlade, na kojoj je odstrijelio tri Mostova ministra zbog njihova odbijanja da priskoče upomoć teško ranjenom ministru Mariću, čime je izazvao aktualnu političku krizu. Većinu sigurno nije mogao osigurati za 24 sata, a takvu jednu opsežnu akciju nije mogao organizirati uz pomoć samo najužeg kruga ljudi. Bila je to, dakle, na svoju ruku i hazarderski donešena odluka premijera Plenkovića. Kao što vidimo, imamo inverznu situaciju, planiranje unazad, da tako kažemo: Most na Neretvi je srušen, premijer se našao na drugoj obali rijeke, a ranjenike tek treba spašavati.
Plenkovićev blef pred kamerama i opetovano obmanjivanje putem medija kako Vlada ima većinsku podršku u Saboru, sada je to jasno, bili su samo u funkciji toga da se tek osigura podrška za smjenu Petrova. Kao što znamo, ta podrška je došla, prije svega, od Vrdoljakovog HNS-a, kojemu se potom pridružio i Miletićev IDS – a potom bi, kao što ćemo vidjeti, trebao doći i Beljakov HSS. Unatoč tome što lider HNS-a tu podršku niječe i plenkovićevski blefira, ona je očevidna čim njegove izjave lišimo prozirne retorike i dodamo im malo konteksta. Najkrupnija od tih Vrdoljakovih zamračenja jest tvrdnja kako glasovanjem protiv Bože Petrova ne daje istovremeno i podršku HDZ-u – što je potpuna obmana. Prije svega, prema članku 34. Poslovnika, nakon smjene predsjednika Sabora potpredsjednik iz redova većine automatizmom počinje obnašati dužnost predsjednika Sabora dok se ne izabere novi.
Za izbor je novog predsjednika Sabora pak dovoljno je da za njega glasuje većina prisutnih a ne apsolutna većina zastupnika. Dakle, HNS-ov glas za smjenu Bože Petrova automatski je glas za izbor HDZ-ova Jandrokovića na čelo Sabora. Drugo, ako HNS želi pad Vlade i nove izbore, zbog čega ne prepuste HDZ-u i njegovoj navodnoj većini da smijene Petrova, pa kada se vidi da za to nemaju dovoljno ruku, odmah glasuju o povjerenju Vladi i raspuštanju Sabora. Time bi i smijenili Petrova (što žele) i srušili Vladu (što, kako kažu, također žele).
Međutim oni to ne čine, pa se nameće logičan zaključak, da oni ne žele srušiti Plenkovićevu Vladu, već samo smijeniti Petrova, čime izravno pomažu Plenkoviću, odnosno, kupuju mu vrijeme. Iako HNS-ovci taj zaključak pokušavaju zamračiti, očit je njihov napor da se preko užadi domognu palube broda koji su do jučer nazivali Titanikom. Svojim učešćem u rušenju Petrova i de facto postavljanjem Jandrokovića na čelo Sabora, HNS daje HDZ-u ključan alat za upravljanje krizom, jer sad Jandroković određuje kad će i koju temu staviti na dnevni red Sabora, čime se kupuje vrijeme za preslagivanje nove većine nakon lokalnih izbora.
Ovaj potez je ključan, jer se zbog lokalnih izbora, u situaciji kada smjenu ministra Marića i nove izbore želi gotovo ⅔ glasača, ne žele izložiti bojkotu od strane vlastitog biračkog tijela. Taj potez je jednak onom koje je šef Plenkovićeva ureda Božinović brahiološki sažeo u pitijski iskaz “Imat će; ima sada i imat će kad bude potrebno.” Plenković nema većinu i uzda se da će dio oporbe odigrati ovu utakmicu za njega. Da bi se ova slabo prikrivena koalicija dijela oporbe na čelu s HNS-om s HDZ-om zamutila i prikrila stvorena je jaka medijska kampanja o suradnji Mosta i SDP-a, kao i o Petrovu kao najvećem uzroku političke nestabilnosti i glavnom mračnjaku u ovoj situaciji. Ovu političku krizu je, kao što smo vidjeli, izazvao premijer, a ne Božo Petrov i Most, jer ministri u demokraciji imaju pravo na Vladi glasovati i protiv, a da zbog toga ne budu istog trena smijenjeni. Cilj te kampanje je, prije svega, izvršiti pritisak na Petrova da prije glasovanja o povjerenju Mariću stavi na dnevni red glasovanje o povjerenju sebi. U tu svrhu se poziva i razne pravne stručnjake da nam objasne kako je upravo takav redoslijed jedino zakonit i ispravan. Međutim, istina je da Petrova nikakav zakon ne obvezuje na to; dapače, po Poslovniku on ima autonomno pravo da sam određuje redoslijed tema koje će staviti na dnevni red u Saboru.
Lider HNS-a Ivan Vrdoljak tim svojim napadima na Most i inkriminiranjem suradnje SDP-a s Mostom igra ulogu glavnog razdjelnika u oporbi, i to u situaciji kada je ta suradnja neophodna da bi se smijenio ministar Marić. S druge strane, očito je da Vrdoljak ovu situaciju koristi kako bi ponizio SDP i pokupio njihove glasova na izborima, te se nametnuo kao novi vođa ljevice u Hrvatskoj. Tu ambiciju i ponižavanje partnera iz SDP-a dobro ilustrira sastanak koji su lideri oporbe održali u bivšem Hypo centru. Prvo su se sastali Vrdoljak i Miletić, pa im se naknadno priključio lider SDP-a Bernardić. Kada je Bernardić na društvenim mrežama objavio sliku njih trojice, odmah je u medije pušten i sadržaj sastanka, prema kojem su Miletić i Vrdoljak oštro kritizirali Bernardića zbog suradnje s Mostom. Napad je najbolja obrana.
Na taj način se radi spin i izvrću se teze kako bi ostali skriveni pravi motivi napada i kleptokratska suradnja HNS-a i IDS-a s HDZ-om. Treba naglasiti kako predsjednik HSS-a nije bio na tom sastanku, iako i on nedvojbeno ima iste ambicije uskočiti na Plenkovićev Titanik kao i HNS i IDS. Naime, Beljaku je problem upuštati se u tu priču i učestvovati u napadima na SDP iz jednostavnog razloga što je kandidat za gradonačelnika Samobora ispred HSS-a i SDP-a, pa bi ostao bez podrške ako bi ranije otkrio svoje namjere. No, njegova podrška u ovom trenutku, prema Plenkovićevom planu, nije niti potrebna, jer će biti dovoljno samo da HNS i IDS podignu ruke za smjenu Petrova u Saboru, a preslagivanje Vlade je ionako planirano nakon lokalnih izbora. Sad je samo cilj dobiti zraka do lokalnih izbora, a to se postiže medijskom kampanjom napada na Petrova i zbrajanjem ruku za njegovu smjenu. Naravno, ovaj kooperativni dio oporbe slijeva ima svojih političkih uvjeta prema Plenkoviću i HDZ-u, koji se u dobroj mjeri poklapaju sa željama i planovima samog Plenkovića. Taj dio nagodbe između HNS-a i HDZ-a je, vjerojatno nesvjesno, dobro ilustrirao SDP-ov Gordan Maras, kada je rekao kako on nikad ne bi stavio potpis ispod Hasanbegovićevog.
Ukratko, Vrdoljakov uvjet za suradnju s Plenkovićem je odlazak Hasanbegovića. Njemu je to potrebno kako bi mogao pred bazom pravdati suradnju – eto, on spašava Hrvatsku od desnog ekstremizma. Plenkoviću je potrebno kako bi se oslobodio glavne opasnosti koja prijeti njegovom političkom autoritetu u stranci – izgurati Hasanbegovića iz HDZ-a, računa on, znači baciti ga na političku marginu. I jednima i drugima, pak, Hasanbegović predstavlja prijetnju zbog toga što on reprezentira beskompromisan politički zahtjev za lustracijom i otvaranjem komunističkh arhiva.
Vjerujem da je u ovoj pravoj poplavi medijskih spinova i pravog-pravcatog karnevala opsjena, poluistina i nedorečenosti, koji su nas zapljusnuli nakon Plenkovićevog rušenja Mosta i forsiranja Neretve, ovdje spomenuti slijed zaključaka dosta pouzdan vodič u ovom aktualnom političkom zamračenju u koje smo upali. Ono što možemo očekivati, ako Plenkoviću ovaj politički blef prođe, jest da za opoziv Marića neće biti skupljeno 76 zastupničkih ruku – vjerojatno dio oporbenjaka neće doći u srijedu u Sabor – dok će se glavna bitka voditi oko stavljanja na dnevni red smjene Petrova, čime treba kupiti vrijeme uoči lokalnih izbora, nakon kojih će se ići na preslagivanje K-plus Vlade, koja čak može biti i manjinska. Kakva god ta vlada bila, neće biti stabilna.
Stoga već na jesen treba očekivati nove izbore. Unatoč tome što se svi pozivaju na stabilnost, ona sada nije bitna. Stabilnost je bitna samo onda kada želite na odgovoran način upravljati državom i provesti opsežne reforme. Ovakvi iznenadni lomovi i neprincipijelne koalicije nastaju drugim povodima. Stoga je bitno rasvjetliti uzroke ovog desanta. Za čije se interese formiraju ovakve neprincipijelne koalicije? Zašto je najednom zastavnik Vrdoljak sveprisutan u medijima i na televizijskim ekranima? Zašto nam se istina skriva pod izgovorom političke stabilnosti? Kakav to strah pokreće našu medijsku i političku elitu? Jer se u cijeloj ovoj priči, čini se kako je STRAH njihov najveći motivator!