Na Malu Gospu 1943. zvona crkve u Zrinu su zadnji puta zvonila i zadnji puta je održana procesija kod crkve Svete Marije, a 10. rujna 1943. Zrin je izbrisan s lica zemlje.
Povodom obljetnice partizanskog masakra u mjestu Zrin odlučili smo razgovarati s uglednim publicistom i povijesnim istraživačem Damirom Borovčakom, inače i autorom knjiga “Zrin 70. godina poslije komunističkog genocida” (Sisačka biskupija, 2013.), “Zrin 1943. – svjedoci komunističkog zločina” (Sisačka biskupija, 2016.), “Izgradnja župne spomen-crkve Našašća svetog Križa u Zrinu” (Sisačka biskupija, 2019.).
Narod.hr: Što je najvažnije iz povijesti Zrina?
Damir Borovčak: Utvrda Zrin spominje se u 13. stoljeću kad su vladali Babonići, a mjesto Zrin nalazi se u popisu župa iz 1334. g., kao i franjevački samostan. Od 1347. godine Zrin je u posjedu knezova iz obitelji Šubić, koji su po gradu prozvani Zrinski. Ta je plemićka loza u više naraštaja dala vrlo zaslužne vitezove za srednjovjekovnu obranu od turskih osvajača i opstanak Hrvatske. Najpoznatiji je Nikola IV. Šubić Zrinski, rođen 1508. godine u Zrinu, koji je već u 21 godini sa svojom vojskom branio Europu pred Bečom, a u Sigetu je zadužio i zadivio cijeli tadašnji kršćanski svijet. Poslije junačke smrti Nikole IV. Zrinskog pod Sigetom, grad Zrin ostao je još samo kratko vrijeme u posjedu plemstva Zrinskih, jer su ga 1577. napali i osvojili Turci.
U Zrinu je postojao franjevački samostan, groblje i crkva Sv. Marije Magdalene iz 14. stoljeća. U njoj je bio pokopan Nikola III., otac velejunaka Nikole Šubića Zrinskog, poginulog u sigetskom boju. Od te moćne utvrde ostale su samo ruševine, a mjesto je poharano. No tvrđava još uvijek svjedoči o iznimnoj veličini i važnosti srednjovjekovnog grada u kojem se rađala i stolovala plemićka loza Šubića Zrinskih, koji su tijekom više naraštaja nesebično branili Hrvatsku.
Narod.hr: Možete li javnosti približiti povijesna zbivanja u mjestu Zrin tijekom Drugog svjetskog rata i poraća?
Damir Borovčak: Od početka Drugog svjetskog rata, Zrin se nalazio u neprijateljskom okruženju. Zrin je prije svog potpunog razaranja, samo do ožujka 1943. bio napadnut čak 36 puta, a do tada na poljima oko Zrina bilo je zarobljeno čak 46 Zrinjana, od kojih se većina nije vratila svojoj kući. Ipak se mora živjeti, obrađuju se polja i odlazi u šume po ogrijev. No mnogi se muževi nikada više nisu vratili svojim obiteljima, i prije fatalnog 9. rujna 1943. kad je Zrin zbrisan s lica zemlje.
Najkrvaviji zločin u Zrinu dogodio se na blagdan Male Gospe 9. i 10. rujna 1943. godine kad su partizani i srbočetnici u genocidnom pohodu pobili više od trećine Hrvata Zrina, zapalili cijelo naselje i župnu crkvu Našašća Svetoga Križa. Do kraja Drugog svjetskog rata istrijebili su sve preostale muškarce, i stare i mlade, preživjelo ih je svega njih 16 starijih od 18 godina. Zrin je prije Drugog svjetskog rata bio jako gospodarsko mjesto i brojio je preko osam stotina žitelja. Poslije Drugog svjetskog rata sudskom presudom komunističkog suda, preživjelim Zrinjanima su oteli svu zemlju i ostatke kuća i okućnice, te zabranili povratak u njihov rodni Zrin. Preživjele žene i djecu komunističke su vlasti poslije rata raselili u Slavoniju. Na ostatke ostataka njihove imovine naseljeni su Srbi, susjedi iz okolnih sela. Ova nepravda nije ispravljena sve do danas.
Narod.hr: Koje je stanovništvo prevladavalo prije Drugog svjetskog rata, a koje nakon?
Damir Borovčak: Mjesto Zrin prije početka Drugog svjetskog rata imalo je oko 850 duša u 143 obitelji, sve Hrvati katolici. Od početka Drugog svjetskog rata do 30. ožujka 1943. Zrin je napadnut 36 puta iz okolnih mjesta naseljenih Vlasima i Srbima. Partizani su mjesto zauzeli 9. rujna 1943. godine, poubijali stanovništvo, opljačkali kuće uz pomoć okolnog vlaško-srpskog stanovništva i spalili Zrin do temelja. Iz Zrina je za vrijeme i poslije Drugog svjetskog rata poubijano ukupno 291 osoba.
Komunističko-srpski genocid Zrina preživjelo je svega 16 muškaraca starijih od 18 godina. Žene i djeca prisilno su odseljeni u Slavoniju u sela Slatinik, Drenje, Gašinci i Lapovci, pokraj Đakova. Godine 1946. sva je pokretna i nepokretna imovina Zrinjana oteta i konfiscirana. Iako je Zrin u Hrvatskoj, iako su u njemu živjeli samo Hrvati, po komunističkoj presudi iz 1946. g. nijedan Zrinjanin nije se smio vratiti na svoje ognjište. Do sada Zrinjanima i njihovim potomcima, imovina po gruntovnim česticama vlasništva zemljišta njihovih poubijanih očeva i djedova, još uvijek nije vraćena. Sada Zrin ima nekoliko stanovnika, to su pravoslavci koji se smatraju Srbima.
Narod.hr: Što je s Hrvatima koji su tamo živjeli i kakva je situacija danas?
Damir Borovčak: Hrvati koji su uspjeli izbjeći iz Zrina od komunističkog ubijanja, dijelom su naselili Slavonska sela, a raselili su se i širom svijeta, velikim dijelom izbjegli su u Australiju.
U Zrinu su u posljednjih nekoliko godina jedino nešto promijenila Crkva i poduzetni pojedinci. Sisačka biskupija je uspjela uz veliku muku dobiti povrat dijela svog zemljišta te o svom trošku izgraditi spomen-crkvu i tako ponovno materijalno uspostaviti župu Našašća Svetoga Križa, gdje se vjernici mogu okupljati, pronalaziti utjehu i nadu u bolju budućnost.
Od pojedinaca pozornost se osvrće na one koji su otkupili okućnice na kojima su podigli ili obnovili kuće.
Među njima se od nedavno ističe Branka Ćubelić, porijeklom Zrinjanka iz obitelji Dembić, a od 2014. godine povratnica iz Australije. Kao uspješna poduzetnica, zaslužna je za pokretanje kulturne, gospodarske i turističke inicijative za obnovu mjesta Zrin. Započela je otkupljivati vlastitu djedovinu, kao najefikasniji način suprotstavljanja opstrukciji vlasti oko povrata imovine. I tako je gđa Ćubelić, uz malo riječi, a puno više djela, pokazala svoje domoljublje i rodoljublje.
> 9. rujna 1943. Zrin: Partizanski masakr i protjerivanje – nepravda koja još nije ispravljena
Na njezinu inicijativu, po prvi puta nakon više stoljeća zavihorila je Zrinom zastava s grbom i bojama plemića Zrinskih, koju je za te potrebe izradio heraldičar mr. Ante Brešić pl. Mikulić. Uz nju su vihorile ostale hrvatske državne, povijesne, narodne zastave, kao i udruga hrvatskih branitelja.
Branka Ćubelić, kao ponosna potomkinja Zrina, čija je obitelj na vlastitoj koži osjetila tešku sudbinu progonstva u Drenje i iseljeništva u Australiju, izjavila je: „Ovakav događaj obilježava godišnjicu smrti moje obitelji i 291 Zrinjana koji su bili pobijeni samo zato sto su bili Hrvati i nisu htjeli biti komunisti. Na ovaj dan mi molimo za njihove duše i dajemo počast tim žrtvama koje su partizani pobili. Zrin je plemenito mjesto koje ima posebno značenje u hrvatskoj povijesti. Tu je oltar obrane domovine, tu je rođen ban Nikola Šubić Zrinski koji je branio Europu od Osmanlija. Osobno kupujem nazad moju djedovinu sa nadom da obnovim mjesto i pokrenem elitni turizam u Zrinu, da se ne zaboravi na naše plemstvo i plemenite Zrinjane”.
Gđa Ćubelić, hrabra je i poduzetna žena, svojom je novom osobnom iskaznicom postala prva Zrinjanka koja se službeno i zakonski vratila na adresu svojih predaka.
Narod.hr: Što se događalo na tome području tijekom Domovinskog rata?
Damir Borovčak: Možemo kratko odgovoriti – isto ono što se dogodilo i u Drugom svjetskom ratu. Umjesto partizana, četnici pod okriljem JNA masakriraju sve što je ostalo od Hrvata u Pounju. Protjerivanja, premlaćivanja, silovanja i ubijanja svom su se silinom ponovila u Pounju u srpnju 1991. godine. U četničkom obruču našla su se sela uzduž prometnice Dvor na Uni – Hrvatska Kostajnica: Zamlača, Banska Struga, Unčani, Golubovac, Divuša, Kozibrod i Kuljani. Na pet opkoljenih hrvatskih sela koja su branili mještani i hrvatska policija uslijedili su svakodnevni minobacački i pješački napadi sa Zrinske gore, iz Dvora, Volinje te s bosanske strane Une. Operaciju „Žaoka“ u Banovini vodio je tzv. kapetan Dragan (Vasiljković).
Srpski su mediji opći napad najavljivali za 27. srpnja, na obljetnicu srpskog ustanka 1941. godine, što ukazuje na uvijek isto umobolje srpskih napadača. Pješački napad na Bansku Strugu iz Dvora predvodio je oklopljeni kamion sa dva protuavionska topa, a ispred vozila tjeran je živi štit od 38 starijih Hrvata.
> Partizanski masakr nad Hrvatima Brčkog i okolice – 1.188 ubijenih, silovanja, likvidacije i mučenja
Srpski napadači tjerali su zarobljene hrvatske civile ispred oklopnog vozila s uzdignutim rukama. S vozila su iz topova i strojnica pucali preko živog štita na hrvatske obrambene položaje na ulazu u Strugu. Iza oklopnog vozila slijedila je četnička rulja. Branitelji nisu mogli pucati u napadače zbog civila u živom štitu, već su se počeli povlačiti u središte sela. Napadači su bez borbe zauzeli prednji dio Banske Struge i odmah počeli pljačkati i paliti kuće. Usputno zarobljene policajce, civile i ranjenike počeli su mučiti i ubijati.
Još su 9 civila natjerali u živi štit u kojem je tada bilo 46 Hrvata. Prema iskazu preživjelih iz živog štita, ulice i dvorišta Banske Struge doslovce su bili prekriveni truplima zaklanih i ubijenih Hrvata. Domaći pričuvni policajac iz Struge, Mile Blažević Čađo, i mladi prometni policajac Željko Filipović iz Dugog Sela, odlučili su se žrtvovati kako bi zaustavili napad i spasili civile. S potpornog zida iznad ceste bacili su improvizirane eksplozivne naprave na oklopno vozilo.
> General Prkačin: ‘Podržati vampire Broza Tita znači mrcvariti duh hrvatskih žrtava’
Svojim su životima spasili mještane Struge od daljnjeg pokolja. Kasnije se umiješala srpska JNA te su tada civili i branitelji bili primorani povući se iz Pounja. Uslijedilo je rušenje doslovno svih zgrada u hrvatskom vlasništvu te razaranje katoličkih crkvi na tim prostorima.
Ukupno je dvanaest hrvatskih policajaca i dvadeset civila izgubilo život u obrani Pounja tijekom operacije „Žaoka“ u srpnju 1991. godine. Deset policajaca poginulo je u obrani Banske Struge i njihova imena nalaze se na spomen-ploči na mjestu tragedije: Mile Blažević – Čađo, Mile Pušić, Davor Vukas, Branko Vuk, Ivica Perić, Žarko Gundić, Željko Filipović, Mladen Halapa, Zoran Šaronja i Goran Fadljević.
Banska Struga nedaleko je Zrina, tako se 1991. ponovila povijest junačke obrane i stradanja Hrvata u Pounju. Skandalozna je vijest ovih dana da je u Strugi Banskoj na muralu na mjestu pogibije, u čelo Mile Blaževića – Čađe ucrtan srpski grb sa 4 slova C. Čini se da povijesno još uvijek nismo završili obračun sa zločincima.
Tekst se nastavlja ispod oglasa