Portal Hrvatskog kulturnog vijeća objavio je intervju s Damirom Borovčakom, diplomiranim inženjerom strojarstva, povratnikom u veljači 1991. iz Kanade, ratnim tajnikom za iseljeništvo HDZ-a, pomoćnikom ministra iseljeništva, ratnim humanitarnim djelatnikom, novinskim izvjestiteljem, urednikom i voditeljem radio emisija, urednikom knjiga drugih autora, nakladnikom, tekstopiscem, povijesnim istraživačem, predavačem, publicistom i autorom 13 knjiga.
Iz intervjua donosimo najzanimljivije dijelove, za početak, odgovor na pitanje što ga motivira da i dalje aktivno piše.
“Motivira me zapuštena hrvatska povijesna istina i baština, zbog čijeg nepoznavanja neki izmišljeni antifašisti i dandanas jaše po hrvatskoj kralježnici sa svim negativnim posljedicama. Ne dopustiti istini dospjeti u javnost, na taj su se način Hrvati držali u pokornosti u dvije jugotamnice, a to se s istim ciljem nastavlja sve do danas. Dapače, u medijski prostor vrlo lako prodiru svi mrzitelji Hrvatske i njihove podvale, zagovornici nikad prežaljenog bratstva i jedinstva, odnosno partizansko-komunističkih ideologija i nezamislivih privilegija.”
Nakon niza predstavljanja u Hrvatskoj i Hercegovini nedavno ste u Beču s članovima Udruge Macelj 1945. predstavili Vašu monografija „Macelj 1945.“ Kako je publika u Beču reagirala na tu knjigu?
U Beč smo išli prvenstveno iz razloga jer je to glavni grad Austrije, zemlje na čiji su se teritorij sklonili hrvatski izbjeglice u svibnju 1945. Zato su i najbitniji izvodi monografije uz engleski i slovenski, prevedeni i na njemački jezik. Ostalo samo po sebi dovoljno govore fotografije. U Beču je odaziv publike bio vrlo dobar, stajalo se u krcatoj dvorani. Kao i na svim dosadašnjim predstavljanjima monografiju prikazujem projekcijom sadržaja i tumačenjem fotografija i dokumenata. U tom vremenu publika niti ne trepne očima. Kad prikaz završi nastane muk i konsternacija, tako je bilo i u Beču. Ljudi uopće ne mogu pojmiti gdje su živjeli, kakvi su se zločini u skrovitosti noći događali, kako su grozomorno ljudi nestajali, ubijani bez ikakvih razloga tog krvavog svibnja i lipnja 1945. i još dugo poslije.
Jedna mlada liječnica, vrlo dokazana u jednoj bolnici u Beču, rekla je poslije predstavljanja svom ocu: “Ja sam liječnica i znam da se komunističko zlo događalo, ali nisam mogla pojmiti da je bilo toliko strašno, kao što sam imala to danas prilike vidjeti i čuti.” Publika je svojom kupnjom monografije u Beču pokazala, da to nisu samo obični “gastarbeiteri” već inteligentni ljudi koji su bili prisiljeni otići, nažalost sada iz samobitne Hrvatske, zbog gospodarskog vođenja zemlje i politike onih, koji su potekli iz komunističkog odgoja ili su izravni potomci te zločinačke ideologije.
Pronađene hrvatske žrtve iz Hude jame pokopane su na groblju Dobrava kraj Teznog, uz visoki državni protokol, s predsjednicom RH, predsjednikom Vlade i Sabora. Što mislite o toj inicijativi? Ne bi li bilo bolje da se žrtve pokopaju u svehrvatskom grobu u Udbini?
Ne slažem se s time da se hrvatske žrtve pokapaju u stranoj zemlji. Ako se doista može utvrditi da se radi o Hrvatima, treba ih pokopati u Hrvatskoj! To je jedini način na koji im Hrvatska može odati dostojnu sućut i poštovanje, kao stradalim pripadnicima hrvatskog naroda. Mjesto postoji, to je Udbina, – svehrvatski grob, o kojem je toliko puta govorio biskup Mile Bogović i nudio kriptu za ukop.
Hrvatski se političari često zaklinju u demokraciju. Zašto ne usvajaju dosege demokracije onih nacija koje su demokraciju usvojile na višim civilizacijskim razinama? Zašto svaki američki vojnik, onaj na strani Konfederacije ili na strani Unionista iz vremena američkog građanskog rata (1861. – 1865.) ima danas isto vojno i građansko poštovanje? Zašto Amerikanci svoje pronađene mrtve vojnike bilo gdje u svijetu, iz svih ratova na svim prostorima izvan Amerike, nastoje pronaći i pokopati u domovini? Postoji samo jedan ispravan motiv: Čovjek koji koji je položio svoj život za svoj narod, za svoju zemlju, za svoju naciju, za svoju državu – zavrjeđuje svako poštovanje, građansko, vojno i državno. A to se poštovanje živih može iskazati prema njegovom mrtvom tijelu time da se pokopa u svojoj domovini i u tlu gdje je i ponikao.
Znači li činjenica da službena Hrvatska nije istaknula zahtjev da se žrtve Hude jame pokopaju u Hrvatskoj zapravo nebrigu hrvatske države o vlastitim žrtvama?
Naravno! U ožujku 2009. odmah poslije otkrića masovne grobnice iz 1945. tadašnja potpredsjednica hrvatske vlade Jadranka Kosor posjetila je napušteni rudnik ugljena Barbarin Rov. “Ono što sam ja prije sedam godina vidjela u Hudoj jami, bilo je potresno, šokantno, upozoravajuće”, izjavila je Jadranka Kosor prije koji dan, uoči pokopa u Teznom. Odmah poslije tih otkrića Jadranka Kosor postala je predsjednica Vlade RH i to je bila sve do prosinca 2011. U tom vremenu moglo se od strane Vlade RH puno učiniti, no zaboravili su se ti šokantni prizori žrtava, zbog potrebne pomoći oko istraživanja žrtava sa hrvatske strane do koje nije ni došlo, već se problem prepustio Slovencima. Više manje tu je sve jasno – brigo moja pređi na drugoga, jer to Kosoričinoj politici tada nije odgovaralo.
Nedavno je izašla i Vaša druga knjiga o Zrinu, koja nosi naslov Zrin 1943. – svjedoci komunističkog zločina? Možete li reči nešto o toj knjizi i predstavljanjima. Imaju li Macelj i Zrin kakve uzajamne veze?
Prije tri godine izašla je knjiga Zrin – 70 godina poslije komunističkog genocida (2013.) te sada nova knjiga Zrin 1943. – svjedoci komunističkog zločina (2016.). Poslije predstavljanja u rujnu u Sisku, prije tri tjedna knjiga Zrin 1943. – svjedoci komunističkog zločina je predstavljena u Zagrebu. To je svjedočanstvo o razotkrivenom strašnom zločinu partizana 9. rujna 1943. u Zrinu kojim se novopronađenim dokumentima pisanih zapovijedi partizanskog napada izdanom 8. septembra 1943. te izvještajem o rezultatima tog napada od 12. septembra 1943., nepobitno utvrđuje činjenica koju potvrđuju i još preživjeli svjedoci iz tog vremena, tada djeca a danas starci. Naime, Zrin je bio katoličko mjesto sa hrvatskim stanovništvom, dvije katoličke crkve, okruženo vlaško-srpskim selima i zato je trebao nestati s lica zemlje. Partizanski izvještaj posve jasno govori o žestini napada, pljački kuća i imovine u Zrinu, prije paljenja cijelog mjesta. Od tada do danas je Zrin katolička župa, jedina u Hrvatskoj bez ijednog župljana. Stanovnici Zrina koji nisu poubijani u tom napadu i kasnije, protjerani su, prisilno raseljeni, sva im je konfiscirana imovina, pradjedovska zemlja im do danas nije vraćena, već je upisana na Srbe.
Ujedno kao paralela pljačke u Zrinu, u knjizi je dokumentirano opisan slučaj montirane sudske presude iz lipnja 1945. obitelji Josipa Sallopeka, najbogatijeg ljekarnika tog vremena u Zagrebu. “Oslobodioci” Zagreba su mu sudili, oduzeli svu imovinu, “oslobodili” ga života strijeljanjem, obitelj mu poslali na dugogodišnju robiju, u njegovu vilu na Gvozdu u Zagrebu uselili su se zaslužni partizanski komesari, koji su kasnije rasprodavali umjetnine obitelji Sallopek. Dakle, Zrin i Macelj su povezani prikazom zločina koji su činili partizani, komunisti, OZN-a, za vrijeme i poslije Drugog svjetskog rata, a u pozadini svega je bila otimačina i pljačka imovine, stanova, vila… Zato su padale glave posve nedužnih ljudi. Dakle, to je bio taj njihov razvikani “antifašizam”, koji je kao pojam posve proskribiran. Rado ističem, ako je netko bio istinski antifašist onda je to bio vlč. Miroslav Bulešić, kojega su komunisti zaklali u Istri 1947.g., i to zbog toga što se istinski odupirao fašizaciji Istre od talijanskih fašista. Ubila ga je komunistička ideologija jer su svećenici proglašeni narodnim neprijateljima.
Može li se u Hrvatskoj uopće govoriti o demokraciji dok god Josip Broz Tito, čiji autorski rukopis stoji iza svih navedenih žrtava, ima najljepši trg u Zagrebu?
Ne može! U vrijeme Drugog svjetskog rata Hrvati su suprotstavljeni, jedni su lojalni Hrvatskoj državi, drugi su lojalni partizanskoj revoluciji na zasadama ruske boljševističke revolucije. Gine se na obje strane, sve vrijeme od 1941. – 1945. Najstrašnije je ipak ono što se događa poslije završetka Drugog svjetskog rata. Samoproglašeni maršal JB Tito upozorava svoje zapovjednike da će vrlo malo vremena biti na raspolaganju za konačni obračun sa “narodnim neprijateljima”, da će se raditi samo o nekoliko dana ili možda čak i sati za konačni obračun, čitaj – osvetu nad zarobljenicima. Postoji dokument, takva je zapovijed izdana iz Vrhovnog štaba JA. Tadašnji Vjesnik je zabilježio da je Tito u Varaždinu 20. svibnja 1945. izjavio “da u Varaždin nije došao službeno, niti da govori o politici, već da obiđe jedinice Jugoslavenske armije, koje u okolici obavljaju važne zadaće na konačnom obračunu sa hrvatskim smradom”. Tito je u Ljubljani 28. svibnja izjavio: “likvidirali smo dvjesto tisuća bandita, a još toliko smo ih zarobili. Stigla ih je ruka naše pravde.” Opširniji podaci postoje u monografija Macelj 1945. (str. 12 i 13).
U takvim okolnostima, poslije rata (!) dolazi do najvećeg pokolja hrvatskog naroda i razoružane vojske NDH, od Bleiburga, preko Slovenije i Hrvatske, sve do Srbije i Bosne i Hercegovine, sve do kuda su sezali osvetnički krvavi Križni putevi. U Sloveniji su ipak najstrašnije i najmnogobrojnije jame, protutenkovski rovovi, okna rudnika, sve napunjeno hrvatskim žrtvama. Apsurdno, sada tek 70-tak godina poslije masovnih komunističkih ubojstava pronalazimo i pokapamo te žrtve, a nikako da se oslobodimo i konačno povijesno stavimo JB Tita na listu zločinaca, iako se pokapaju žrtve njegovog režima. Dakle, kad se riješi pitanje trga tog zločinca, a kada-tada sigurno hoće, tek tada će biti prelomljeno u smislu početka dekomunizma hrvatskog društva.
Cijeli intervju pročitajte na stranicama HKV-a.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
