Petrinjac Branko Šubić trči od Dubrovnika do Knina u čast braniteljima. To je posljednja trasa koju je prešao tijekom petogodišnjeg projekta
“Živa na termometru posljednja dva dana na dubrovačkom području pokazuje gotovo 40°C, dok je temperatura asfalta užarenih 55°C, pravi je to pakao”, tim riječima opisuje svoj ultramaraton 59-godišnji Petrinjac Branko Šubić.
On je, naime, u 11 dana odlučio prijeći 513 kilometara od Dubrovnika, iz kojeg je krenuo 27. srpnja, pa sve do Knina u koji će stići 5. kolovoza na ceremoniju obilježavanja Oluje, te pretrčati dionicu od Gline do Petrinje kako bi u svoj grad stigao 6. kolovoza kada se obilježava Dan oslobođenja Petrinje, prenosi RTL.
Branko je 2015. pokrenuo projekt s motom “Da se ne zaboravi” kojim se htio zahvaliti braniteljima. Neparnim godinama je trčao, a parnima se fizički pripremao. Ideja je bila, objašnjava, odraditi etapne maratone te na taj način proći cijelu Hrvatsku kroz tri trase – od Vukovara do Petrinje, od Knina do Petrinje te od Dubrovnika do Knina pa od Gline do Petrinje.
“Prvu godinu sam samo pješačio od Vukovara do Petrinje 265 kilometara. Zapravo nije to bila šetnja nego više nešto na granici trčanja”, priča Branko.
Potrošio 256 boca vode od Vukovara do Petrinje
Na toj prvoj trasi Branko je naišao na probleme. Bilo je to, kaže, očekivano, a na to su ga upozorili i ultramaratonci s kojima se savjetovao.
“Kada sam krenuo iz Vukovara, od samog umora, četvrti dan sam prvi put jeo, spavao, a trošio sam preko 4-5 tisuća kalorija. Nisam ništa unosio što je bio šok za organizam. Već drugi ili treći dan sam skoro odustao. Taj tjedan je bio najtopliji tjedan uopće u zadnjih 40 godina i to se može provjeriti. Fotograf koji je bio sa mnom kupio je termometar i temperatura je išla preko 50°C”, prisjeća se Branko.
“Na toj trasi sam u pet dana koliko mi je trebalo da dođem do Petrinje potrošio 256 boca vode, što za zalijevanje, a što za piće”, dodaje.
Hodajući kroz Slavoniju sreo je, kaže, puno ljudi koji su mu izrazili podršku.
“S obzirom na to da je Slavonija specifična, široke su ulice, dvorišta su odmaknuta, ljudi, pa čak djeca i bake su me znali dočekati, kao i neki kolege, biciklisti. Bilo je to lijepo”, tvrdi Branko.
Istu atmosferu, priča, doživio je i prije koji dan u Metkoviću. Branka su tamo dočekali brojni domaćini, ljudi su ga zaustavljali i zvali ga u svoje kuće nudeći mu hranu i piće. Slično se ponovilo u mjestima uz Neretvu.
Od Knina do Petrinje za šest dana
Na ovogodišnjem maratonu, kaže Branko, konfiguracija terena je najteža od svih do sada. Pred njim je preko 4,500 metara uspona, isto toliko spusta, a penjat će se i na 800 metara nadmorske visine.
Konfiguracija terena nije mu išla na ruku ni 2019. na drugoj trasi od Knina do Petrinje, dugačkoj 260 kilometara. Krenuo je s kninske tvrđave, a do Petrinje je došao za šest dana.
“Za tu trasu od Knina do Petrinje sam se pripremao drugačije. Koristio sam hranu pametnije, unosio sam više tekućine, tako da sam se nakon tog drugog ultramaratona vratio s gotovo istom kilažom s kojom sam počeo trčati od Knina”, priča Branko.
Za svaku trasu se, kaže, morao pripremati sam, od pronalaska smještaja u mjestima u kojima će noćiti, do organizacije prijevoza i sastanaka s gradonačelnicima i predstavnicima braniteljskih udruga u mjestima kroz koja prolazi. Nadalje objašnjava da je svaki dan na trasi pomno isplaniran.
“Počinjem trčati u šest ujutro i onda trčim šest do devet sati, dok ne stignem do grada gdje tu večer noćim. Prvi dan, od Dubrovnika do granice s BiH sam pretrčao 62 kilometra, drugi dan od Metkovića do Ploča 56 kilometara, od Ploča do Zagvozda 61 kilometar… Imam, recimo dvije trase ispod 40 kilometara i to šesti i sedmi dan, a to će dobro doći da se tijelo rekuperira”, priča Branko.
‘Mlađi mi kažu da se to ne usude raditi’
Godine ga, kaže kroz smijeh, ne sprječavaju da pretrči tolike kilometre.
“Meni vrhunski sportaši mlađi od mene kažu da se ne usude to raditi. Kolega mi je trčao Plitvički maraton, ali kaže da ne zna što bi ga sutra natjeralo da se digne i radi isto, a mlađi je i u kondiciji. Moje godine, tih 59, mislim da sam za te dužine malo iskusniji, da sam u glavi spremniji”, priča Branko.
“Kada gledam na to što radim iz sjedeće pozicije, onda stvarno moraš biti luđak da toliko trčiš”, dodaje. No, kaže, dok trči nije sam. S njim su svake godine fotograf i novinar, pa tako i ove.
“Oni me prate, idu iza mene u službenom vozilom s rotacijom i snimaju i bilježe sve što se događa. Putem prijavljujem sve policijskim upravama, tako da imam i policijsku pratnju”, govori Branko.
Podrška predsjednika Zorana Milanovića
S obzirom na to da trči po cesti, pitam ga ljute li se vozači kada ga moraju zaobilaziti, a on kaže da uvijek ima ljudi koji se cijeli život nešto ljute.
“Puno je više onih koji prepoznaju ovo što radim”, dodaje. Tome u prilog govori i činjenica da je pokrovitelj njegovog projekta i predsjednik države Zoran Milanović, koji je sredinom travnja primio Šubića u službeni posjet.
“S predsjednikom, ne bih vjerovao, nisam pričao o politici. To ni u jednom trenutku nije bila tema razgovora. Pričali smo o sportu jer se on bavio sportom. Njegov sin se bavi hrvanjem, a i ja sam se bavio time dok se nisam ozlijedio. Ni u jednom trenutku nisam osjetio na njemu da mu je dosadno, da ne želi nešto slušati. Ugodan razgovor je to bio u kojem je on meni rekao da će me on i general Mareković osobno dočekati u Petrinji 6. kolovoza. Vidjet ćemo”, priča Branko.
Kaže kako je do predsjednika došao jer je tražio ljude koji su htjeli podržati njegovu priču.
“Tražio sam podršku od sportaša, pa su se tako odazvali olimpijci, poput Petrinjca Vlade Lisjaka, prošle godine se odazvao Zlatko Dalić, a za ovu godinu sam htio otići u malo druge vode pa su mi podršku pružili Zaprešić Boysi”, govori Branko.
“Bojan Šalamon Shalla me je saslušao jer je njemu moj projekt bila jedna sasvim nova stvar. Nakon razgovora je rekao da će pričati s dečkima iz benda. Nakon jednog izvjesnog vremena mi se javio i rekao da im se sviđa to što radim i da ćemo se čuti oko Božića”, govori.
Suradnja sa Zaprešić Boysima
No, 29.12. Petrinju je pogodio razorni potres zbog kojeg je susret sa Zaprešić Boysima došao u pitanje.
“Bili smo u stanu u Sisku kada se dogodio potres. Stan je na trećem katu u zgradi i nije bilo ugodno. U tom prvom trenutku s obzirom na potres u Zagrebu imao sam dojam i rekao sam supruzi ‘Zagreba nema nakon ovog’, ali kad smo shvatili da je to kod nas…. Posljedice se vide posvuda”, prisjeća se Branko.
Kaže kako je nakon toga htio odustati od svega, projekta, ali i suradnje sa Zaprešić Boysima. No, ipak nije. Nazvao ih je i rekao da se moraju naći.
Prezentirao im je svoje materijale, a oni su mu rekli da imaju tekst i pjesmu i da će on biti u spotu. Njihova suradnja rezultirala je pjesmom “Jedina”.
“Ja sam im se poklopio kao takav i to je nešto što su oni htjeli. Osobno je ispalo lijepo, a vidim da su i oni zadovoljni”, kaže Branko.
I oni mu, veli, nešto spremaju 6. kolovoza. Doček, pitam ga.
“Zasigurno je neko iznenađenje u pitanju”, zaključuje.
Tekst se nastavlja ispod oglasa