Predsjednik Republike Ivo Josipović u svojim redovima ima 90-godišnjeg savjetnika Budimira Lončara koji nikad nije niti skrivao da ne može prežaliti raspad Jugoslavije i uspostavu samostalne Hrvatske, a ostat će zapamćen po uvođenju embarga na naoružavanje Hrvatske tijekom srbijanske agresije ’91.godine.
Budimir Lončar je predsjednik Savjeta Predsjednika RH za vanjsku politiku i međunarodne odnose, a svoju je diplomatsku karijeru započeo u New Yorku 1950. godine.
Rođen je 1925. godine u mjestu Preko na otoku Ugljanu. Sa 17 godina otišao je u partizane. Dakle, članom SKOJ-a postaje 1943., a početkom 1945. primljen je u članstvo SKJ. Surađivao je s OZNA-om do 1950. kada postaje generalni konzul SFRJ u New Yorku.
Mediji su pisali, a analitičari isticali kako je Budimir Lončar povezan s masovnim partizanskim zločinima počinjenima u Širokom Brijegu 7. veljače 1945., a do tih su podataka došli na temelju proučavanja arhivske građe i navoda objavljenim u različitim partizanskim publikacijama. U to je vrijeme Lončar, kako su mediji naveli prema izjavama nekolicine svjedoka, bio jedan od bliskih suradnika Dušana-Dule Koraća, političkog komesara 26. Dalmatinske divizije, i osobe koja je nadgledajući pokolj na Širokom Brijegu bila lakše ranjena.
Povezuju ga i s otmicom hrvatskog emigranta i nekadašnjeg šefa Ustaške nadzorne službe u NDH Drage Jileka. Naime, OZN-a je otela Jileka 16. ožujka 1949. godine u Rimu kada je, prema pisanjima medija, „karijera Budimir Lončara naglo krenula uzlaznom putanjom“- Lončar je promaknut u šefa OZN-e u Zadru te bio polaznik Više škole UDB-e u FNRJ.
Suradnik Drage Jileka i emigrant u Rimu je u intervjuu za Globus od 13. siječnja 1995. kazao: „Kad o ovome govorim, onda mogu reći da je jedan od trojice oznaša koji su oteli Jileka bio Budimir Lončar, poslije ministar vanjski poslova bivše Jugoslavije.”
Bio je veleposlanik Jugoslavije u Indoneziji, Maleziji, Singapuru i Zapadnoj Njemačkoj. Od 1979. do 1983. bio je veleposlanik u SAD-u, a potom je osam godina u Beogradu vodio diplomatsko-obavještajnu službu, da bi 1987. postao ministar vanjskih poslova SFRJ, a ujedno i posljenji (do 1991.).
Krajem 1988. godine Lončar je u Beogradu Zoranu Matijašu uručio posebno priznanje. Naime, Matijaš je tijekom mirnih demonstracija australskih Hrvata u Sydneyu pucao i teško ranio australskog Hrvata Joea Tokića.
Predviđajući raspad Jugoslavije, odnosno Lončar je u privatnom razgovoru s Aloisom Mockom, bivšim austrijskim vicekancelarom i ministrom vanjskih poslova kazao, a što je objavljeno u Mockovoj biografiji kazao: “Situacija je u Jugoslaviji beznadna. Želim otići iz toga kaosa.”
Lončar je od Vijeća sigurnost UN-a osobno zatražio uvođenje zabrane uvoza oružja za sve repulike bivše Jugoslavije.
Lončar je tvrdio da je embargo za Hrvatsku dobra stvar jer će to spriječiti naoružavanje JNA – međutim, tada, mjesec i pol dana prije pada Vukovara, Hrvatska je bila gotovo bez oružja, a JNA koja se pretvorila u srpsku vojsku – po naoružanju peta vojska Europe.
Engleska povjesničarka Carol Hodge to je i napisala u svojoj knjizi “Britain and the Balkans” (Britanija i Balkan), navodi da se početkom devedesetih upravo Budimir Lončar otvoreno zalagao za embargo na uvoz naoružanja, čime je tek proglašena Republika Hrvatska bila ostavljena na milost i nemilost u to vrijeme četvrtoj najjačoj vojnoj sili Europe. Upravo na Lončarov prijedlog, tada je uveden embargo na isporuku naoružanja kao jedna od glavnih poluga politike međunarodne zajednice na onemogućavanju svakog značajnijeg pokušaja u obrani Republike Hrvatske i BiH.
Lončara je prozvao i Andrija Hebrang, tijekom promocije svoje knjige “Zločini u srpsko crnogorskoj agresiji na Republiku Hrvatsku”: „Budimir Lončar je tražio embargo na uvoz oružja Hrvatskoj. Nama su Kinezi bili obećali da će staviti veto na tu odluku ako Budimir Lončar kao jugoslavenski predstavnik u Vijeću sigurnosti UN-a ne bude inzistirao na embargu, ako se on kao Hrvat izjasni protiv toga, no on to nije učinio“.
Povjesničar s Instituta “Ivo Pilar” Zlatko Hasanbegović komentirao je početkom godine za narod.hr četvrtu epizodu serijala “Svjedoci vremena” koja je bila prikazivana tada na HRT, konkretnije izjavu Budimira Lončara kako je tužan što se Jugoslavija nije mirno raspala, odnosno jer je došlo do rata.
“Za Lončara je ključna njegova odgovornost. On nema što žaliti budući da je bio istaknuti dužnosnik, tadašnji ministar vanjskih poslova. Dakle, on osobno i savezna vlada Ante Markovića snose odgovornost za način na koji se raspala Jugoslavija. Tim više što je Veljko Kadijević bio ministar obrane u vladi u kojoj je bio i Budimir Lončar”, kazao je tada Hasanbegović.
“Ta činjenica govori o cijelom kontekstu i odgovornosti Budimira Lončara. Nema što žaliti, nego prosuđivati historiografski svoju konkretnu ulogu i odgovornost. U tom događaju i on snosi odgovornost za uzurpaciju Jugoslavenske narodne armije od strane srpskoga vodstva u to vrijeme, što je onda dovelo do ratnog raspada u Jugoslaviji”, ocijenio je Hasanbegović.
“Činjenica da je na čelu ustanove osoba koja je također vršila istu dužnost za vrijeme nedemokratske totalitarne vladavine bizarna je situacija koju rijetko možemo naći bilo gdje u postkomunističkoj Europi, što dovoljno govori o kontinuitetu struktura vlasti koji je neprekinut od socijalizma do danas”, istaknuo je Hasanbegović.
Budimir Lončar je od 2000. bio je savjetnik predsjednika Stjepan Mesića i to u oba mandata, a danas je savjetnik Ivi Josipoviću, član je organizacije European leadership network (Europska mreža lidera), predsjednik Diplomatskog vijeća Visoke škole međunarodnih odnosa i diplomacije Dag Hammarskjöld te predsjednik Savjetodavnog odbora Ifimesa (Međunarodnog instituta za proučavanje Bliskog istoka i Balkana).
Tekst se nastavlja ispod oglasa