Razgovor s Damirom Banićem, hrvatskim dragovoljcem, pripadnikom HOS-a i kandidatom Udruge dragovoljaca HOS-a za mjesto ministra Hrvatskih branitelja, objavljen na stranicama dragovoljac.com donosimo u cijelosti.
Za početak, reci našim čitateljima nešto više o sebi
Živim u Splitu, u lipnju punim 44. godinu života. Oženjen sam, imam 2 kćeri, 2 psa i 2 mačke, volim i ljude i životinje. Trener sam Tajlandskog boksa, igram sjedeću odbojku, obrađujem vinograd – proizvodim vino vrhunske kvalitete za kućne potrebe. Ronim, lovim ribu, igram odbojku na pijesku. Kao grafički dizajner radim pripremu za tisak amblema, kalendara, vizit karti i slično, ljudima i organizacijama s kojima sam povezan – besplatno.
U svojstvu educiranog sportskog menadžera vodim nogometnu ekipu udruge kroz različite sustave natjecanja, izvršavam zadaće koje mi pripadaju kao dopredsjedniku Hrvatskog saveza sjedeće odbojke, tajnika ronilačkog kluba i predsjednika kickboxing kluba. U svojstvu projektnog menadžera pomažem udruzi u planiranju i provedbi projekata, jedan od najznačajnijih je izgradnja i podizanje spomenika poginuloj braći suborcima iz IX bojne HOS-a.
Ti si dragovoljac Domovinskog rata, pripadnik jedne od najhrabrijih i najčasnijih jedinica, HOS-a. Kada si se uključio u obranu Domovine i što te je motiviralo da to uradiš medju prvima?
Početak rata me zatekao pri služenju vojnog roka u JNA. Kako je vrijeme odmicalo, stvarala mi se sve jasnija slika o razvoju situacije.
Hrpe rezervista JNA su se počele slijevati u vojarnu sa svojim svjedočanstvima o borbenim djelovanjima protiv Ustaša (doslovce tako). Mediji su također prenosili pristranu sliku događaja, ali imali smo srećom mali radio prijemnik koji je hvatao radio Zagreb.
Na primjer: Radio Zagreb objavi kako je taj dan „na Vukovar palo 2.000 projektila, da gine civilno stanovništvo..“. Srpski mediji isti događaj prikazuju na način: „Ustaše su po tko zna koji put opet provocirale jedinice JNA, na što je armija bila prisiljena odgovoriti.“
Svjedočio sam jedne noći kad je bila uzbuna. Sletio je avion kakvog do tada nisam vidio u sustavu zrakoplovstva JNA. To je bio veliki transportni avion pun naoružanja za Hrvatske branitelje kojeg su prisilno spustili u Batajnicu.
Sve navedene i niz drugih okolnosti otvorile su mi oči. Premda jako mlad, bio sam svjestan situacije kako je u tijeku organizirana oružana agresija na moju Domovinu.
Po povratku prijavio sam se u redove Hrvatske ratne mornarice u Splitu (u rujnu 1991.) i prošao liječnički pregled želeći što prije poći na bojišnicu. Bio sam mlad, jak i gnjevan. Međutim, ostao sam demoraliziran odgovorima: „Treba čekati“ ili „Nema oružja“ i slično.
Potom sam se dao u potjeru za nabavkom oružja, i svi savjeti su vodili ka HOS-u.
Međutim, ni u HOS-u me ne šalju na bojišnicu već u kamp za obuku, da kao netom obučeni vojnik vodim obuku dragovoljcima HOS-a u kampu za izobrazbu, a ni u HOS-u nije bilo potrebnog oružja. Prvi kompletirani vod otišao je u obranu Dubrovnika ali po nalogu zapovjedništva, bez mene – morao sam ostati za daljnju obuku. Taj vod i dubrovački branitelji su 6.12.1991. obranili SRĐ.
U drugom odlasku istog ojačanog voda HOS-a, 25.12.1991. odlazim u obranu grada Dubrovnika na bojišnicu „Belvedere“.
Svima je bio potreban period prilagodbe na mirnodopsko stanje nakon što je rat završio. Kako si se ti nosio s tim?
Nakon teškog ranjavanja 28.7.1992. na zadarskoj bojišnici uslijedila je jedna vrsta agonije. Ne mogu više pomoći obrani Domovine, već Domovina mora pomagati meni.
Po oporavku (izrade potkoljene proteze u Njemačkoj), a na poziv ratnog zapovjednika IX bojne HOS-a, priključio sam se u obranu Škabrnje u svojstvu vozača dostavnog vozila, a na posljetku i zapovjednika logistike. To su bile presudne okolnosti kad sam ponovno došao u priliku pomoći u obrani Domovine i dati doprinos u okviru svojih mogućnosti.
Nakon toga sam počeo studirati, oženio se, došla su i djeca. Završio sam tečaj za ronjenje i počeo uživati u blagodatima podmorja.. i pod morem je lijepa naša, samo tako lijepa i bogata.
Tako redom, brojne aktivnosti.. da ih opet ne navodim.
Kada se danas, nakon skoro četvrt stoljeća okreneš iza sebe, što smatraš hrvatskim najvećim uspjehom a što neuspjehom?
Najveći hrvatski uspjeh su definitivno rezultati sportaša planetarnih dimenzija. Hrvatska je danas u prvom redu prepoznatljiva po sportašima; Kostelić, Balić, Ivanišević, Vlašić, Brkljačić.. i brojni drugi. Oni su ponos nacije, i samo u euforijama nakon velikih sportskih rezultata može se osjetiti dio onog zajedništva i ljubavi prema Domovini, sličan onomu iz razdoblja obrane Domovine od oružane agresije JNA.
Neuspjeh: Gospodarski slom koji uzroči sve veće siromaštvo naroda, a utemeljeno na pljački tijekom privatizacije, odnosno korištenju „rupa“ u Zakonu o trgovačkim društvima.
Udruga dragovoljaca HOS-a kandidirala te je za mjesto ministra hrvatskih branitelja. Reci nam koji bi bili tvoji prvi potezi kada bi došao na to mjesto?
U prvom redu upoznati se s organizacijskom strukturom, kadrovima i infrastrukturom. Nakon toga izvršiti uvid u tekuće projekte i programe te eventualna dugovanja ministarstva prema drugim subjektima.
Što se po tebi treba sve mijenjati u Ministarstvu branitelja kako bi braniteljima bilo bolje?
Treba pojačati aktivnosti ka produženju životnog vijeka branitelja. Činjenica da branitelji umiru u prosjeku s nepunih 51 godinu je prvi signal za uzbunu.
Za kraj, imaš li neku poruku za naše čitatelje?
Volite Hrvatsku, takva je kakva je – ojađena napaćena, ali ako moramo opet podnijeti žrtvu, budimo spremni na to. Neka svatko od sebe pruži koliko može, u onom obliku i resoru za kojeg je kompetentan. Zadržite djecu da ne odlaze iz Domovine, nemojmo prodavati djedovinu..
Tekst se nastavlja ispod oglasa