U petak je premijer Andrej Plenković, zajedno s predstavnicima Vlade položio vijence kod zajedničke grobnice u Maclju obilježivši tako 75. obljetnicu hrvatskog Križnog puta.
No, o ovom odavanju počasti i dolasku premijera i Vlade nije bila obaviještena udruga Macelj 1945. koja sve ove godine brine za obilježavanje toga stradanja i odavanje dostojne počasti ubijenima. Udruga je više godina pozivala vladajuće na obilježavanje ovog stradanja, a ove godine zatražila je i pokroviteljstvo Hrvatskog sabora nad ovim događaja, no vladajući na to nisu odgovorili.
O svemu tome razgovaramo s Damirom Borovčakom, dopredsjednikom udruge Macelj 1945. i predsjednikom povjerenstva za nakladu i promidžbu udruge.
> Titovi zločini u Zagorju: Počela iskapanja na području Maceljske gore, u općini Đurmanec
Narod.hr: Udruga Macelj 1945. tražila je od Vlade pokroviteljstvo povodom 75. godina od maceljskih zločina. Kakav odgovor ste dobili?
Damir Borovčak: Udruga Macelj 1945. je ozbiljan sastav ljudskog intelektualnog, radnog i domoljubnog potencijala, koja se trudi već više od 15 godina predočiti strašnu zločinačku istinu hrvatskom narodu. Kad kažemo hrvatskom narodu to se naravno odnosi i na sve one koji naš narod predvode, zastupaju i u naše ime politički odlučuju, a zbog komunističke indoktrinacije i manipulacije nisu bili dovoljno upoznati s tim grozomornim zločinom u Macelju. Tako smo u proteklom desetljeću imali značajne događaje u smislu nakladničke i promidžbene djelatnosti, izdanja dokumentarnih filmova, monografije Macelj 1945. na hrvatskom i engleskom jeziku, ponovljena su izdanja svjedoka događaja Frana Živičnjaka. Na ta smo događanja redovito pozivali sve predstavnike hrvatskih vlasti od samih početka osnivanja, pa sve do danas. Dakle, mijenjali su se predsjednici države, predsjednici Hrvatskog sabora, predsjednici Hrvatske vlade i svi su redovito dobivali pozive na sve značajne događaje, posebice na godišnje spomen mise u Macelju. Međutim njihov odaziv nikada nije uslijedio, već je sve ostajalo na razini tzv. izaslanika, koji pak nemaju onu političku i medijsku težinu, koju imaju prvi ljudi na vlasti u RH. Tako je to išlo iz godine u godinu.
Prije godinu dana marno smo započeli pripreme za 75. obljetnicu komunističkih zločina u Macelju. U tom smislu zaključili smo da bi bilo savjesno od strane naše Udruge Macelj 1945. zatražiti pokroviteljstvo Hrvatskog sabora. To smo učinili službenim dopisom Predsjedništvu Hrvatskog sabora prošle godine sredinom prosinca. Kako nije bilo odgovora u očekivanom vremenu od nekoliko tjedana, ponovili smo isti elektroničkom poštom. Nažalost, do danas nismo primili ni pozitivan ni negativan odgovor.
Narod.hr: Udruga Macelj 1945. godinama organizira komemoraciju za žrtve maceljskih zločina. Jeste li i prije tražili pokroviteljstvo od Vlade i kakve ste odgovore dobivali?
Damir Borovčak: Dakle, u kontinuitetu svih tih minulih godina, od 22. listopada 2005. kada se u Hrvatskoj, a možda i u širim razmjerima dogodio najveći ikada zabilježen pokop, u jednom danu dostojanstveno su pokopane 1.163 ekshumirane žrtve komunističkih zločina, tražili smo nazočnost predsjednika najviših državnih vlasti države Hrvatske. Kasnije smo se redovito svake godine u tjednu 4. i 5. lipnja kada je pobijeno katoličko svećenstvo, njih 21, prisjećali svih tih strašnih okolnosti stradanja hrvatskog naroda poslije tzv. “oslobođenja” koje provela komunistička vlast poslije Drugog svjetskog rata. Za te spomen-mise nismo tražili nikakva pokroviteljstva, smatrali smo da predstavnici hrvatskih vlasti imaju svoju savjest katoličkog naroda kojega predstavljaju, od kojeg su izabrani, kojeg zastupaju i predvode. Ali smo redovito pozivali sve, pa i vrhovne dužnosnike lokalne i državne vlasti u nekoliko minulih mandata. No kakav je bio odaziv na neki način simbolično prikazuje slika s obilježavanja 60. obljetnice, kada su pripremljena uzvanička mjesta na tom događaju misne proslave maceljskih žrtava ostala prazna. Bilo je to na neki način groteskno, ali i simbolično za buduće događaje na Macelju, povezanih sa strašnom istinom zatiranja ili ignoriranja zločina koji su se dogodili u maceljskim šumama mjesec dana poslije završetka Drugog svjetskog rata. Dakle, kad je rat stao u cijeloj Europi, ovdje u Hrvatskoj još se mjesecima pa i godinama zvjerski ubijalo, osvećivalo nad zarobljenim bespomoćnim ljudima, bilo da su oni bili dio razvojačene vojske koja je bila nota bene zaštićena po Ženevskoj konvenciji, civila ili, ovdje na prijelazu iz Slovenije u Hrvatsku, prikupljenog i zarobljenog svećenstva. Sama ta činjenica o zarobljenim svećenicima, u jednoj lipanjskoj noći skupno pogubljenima i kao otpad ubačenih u zajedničku jamu, prikazuje svu mržnju i ludilo tog režima koji je javno proklamirao kako je vjera “opijum za narod” da bi svećenike kao duhovne pastire hrvatskog naroda sistematski likvidirali i istrebljivali, a još dugo godina poslije rata zatvarali i mučili! Dakle, sva lažna današnja prikazivanja tzv. antifašista i njihovih humanih i pravednih vrijednosti je čista farsa i zločinačko licemjerstvo. Sama težina i okolnosti tih zločina kojih smo se sjećali svake godine ovdje na Macelju, ali i u Zagrebu i drugdje po Hrvatskoj gdje smo predstavljali tu strašnu istinu, nismo tražili nikakva pokroviteljstva, već smo smatrali to svojom katoličkom i domoljubnom dužnosti, misleći naivno kako će jednoć i hrvatska vlast ponikla iz hrvatskog naroda konačno progledati tragičnu povijesno prešućenu istinu hrvatskog naroda poslije ostvarene slobode i u Stepinčevoj “krvavoj kupelji” stečenoj državi. No, nakon tri europske deklaracije o totalitarnim režimima i, posebice, komunističkom režimu, koji je za sobom ostavio čak i više žrtava u Europi od prethodnih fašističkog i nacističkog, u godini kada se navršava tričetvrt stoljeća od tih zločinačkih događaja, dakle povodom 75. obljetnice, smatrali smo potrebnim zbog jačanja memorije i glasa naroda, zatražiti pokroviteljstvo Hrvatskog sabora kao tijela koje bi trebalo predstavljati savjest i svijest hrvatskog naroda. Na to smo, nažalost, doživjeli birokratsku ogluhu i to je ono što žalosti i zabrinjava. Zar je toliko dugo potrebno da istina konačno dobije legitimitet i pravo na javni proglas, deklaraciju i objavu?
Od predstavnika vlasti Republike Hrvatske, iako su bili pozvani, nitko se nije odazvao. Njihova su mjesta ostala prazna, foto: Damir Borovčak
Narod.hr: Jeste li bili obaviješteni da će predsjednik i predstavnici Vlade u petak doći odati počast ubijenima na Maclju?
Damir Borovčak: S obzirom da je Udruga Macelj 1945., kao skup dragovoljnih volontera, godinama promicala, nosila i organizirala događaje o maceljskoj tragediji, zalagala se u javnom, medijskom i političkom prostoru za pravo na istinu, sa svojim izdanjima filmova i monografija pokazala i dokazala svoj značaj i kontinuitet u cijelom prošlom vremenu, nadali smo se da će doći vrijeme kad ćemo predstavnicima državne i narodne vlasti moći ukazati na neke značajne činjenice i okolnosti u svezi počinjenih zločina na Macelju. U tom smo smislu naša izdanja redovito slali i uručivali najvišim predstavnicima hrvatskih vlasti, kako bi ih potaknuli i upoznali s činjenicama vezanim uz zločine u Macelju. Možemo potvrditi da su sadašnji predsjednik i predstavnici Vlade, kao i predsjednik i zastupnici Hrvatskog sabora, pa čak i svi hrvatski europarlamentarci, zaprimali u prethodnom vremenu, naša izdanja. Naravno treba imati u vidu da su predsjednik i predstavnici Vlade zaprimali naše dopise i zamolbe za prijem, dakle njihov protokol sasvim sigurno je trebao znati, kao i oni sami, za postojanje i rad Udruge Macelj 1945. u posljednjih 15 godina. Kako onda tumačiti činjenicu da su stigli prošli petak na Macelj, odati počast nedužno ubijenima, a da nisu pozvali predstavnike Udruge Macelj 1945.?
Naime, ne radi se ovdje o nikakvom povrijeđenom ponosu, već o onome što jedino članovi Udruge mogu relevantno pokazati i tumačiti na samom stratištu Lepa Bukva ili udaljenijem Ilovcu. Potrebno je bilo pokazati sadašnji izgled i stanje samog stratišta, logističkog mjesta zločina u Lepoj Bukvi koje je prozvano “Titovo lovište”, rastumačiti i to pokazati na samom terenu. Konačno protumačiti potrebu Zakona o spomen-području Macelj, koji i u ovom mandatu Vlade i Sabora nažalost nije ugledao svijetlo dana, iako je od članova Udruge Macelj 1945. prijedlog na vrijeme i marno pripremljen te je još na polovici mandata poslan predsjedniku Vlade na daljnji postupak usvajanja. Također, trebalo je pokazati i nedostatnu spomen-sobu, koja je privremeno smještena u samim prostorima spomen-crkve na Macelju. Na sve to se trebalo jučer na Macelju ukazati predsjednicima hrvatske Vlade i Sabora, no, nažalost, ta je jedinstvena prilika nepovratno propuštena, jer to nije imao tko relevantno učiniti. Prateće izaslanstvo lokalne vlasti vjerojatno nije moglo utjecati na protokol, ali smo mi, članovi Udruge Macelj 1945., mogli iskoristiti tu jedinstvenu prigodu i pardonirati predsjednike hrvatske Vlade i Sabora te ukazati na ono što je u interesu istine i budućnosti, što se ne smije propustiti vidjeti na Macelju, kad su se već po prvi puta tako iznenadno pojavili tu na mjestu zločina. Smatramo da je to ipak najvažnije i puno važnije, od poziva koji je uslijedio na kavu u Đurmanec te ispraznog dodvoravanja bilo kojeg pojedinca.