“Moramo prije svega dati sigurnost mladim obiteljima i mladim osobama u hrvatskom društvu. Često me pitaju otkud novac. S kolegicom sam napravio istraživanje i vidjeli smo da nam za to treba 3-4 % državnog proračuna, to je na razini 4 do 5 milijardi kuna godišnje. Čak sam išao na razgovor u Ministarstvo financija. Svi su me uvjeravali da 10 % proračuna, to je oko 12 milijardi kuna, može se preusmjeriti negdje, a neće se ni osjetiti. To primjerice kaže pomoćnik ministra financija. Po ministarstvima postoji čitav niz izdvajanja za materijalne troškove”, istaknuo je demograf s Prirodoslovno-matematičkog fakulteta Stjepan Šterc gostujući u HRT-ovoj emisiji govoreći o demografskom stanju u Hrvatskoj i pronatalitetnoj politici.
Šterc je naveo kako je preduvjet pronatalitetne politike društvena, pravna, financijska i stambena sigurnost, što se može postići s 4-5 milijardi kuna godišnje.
Mjere Nacionalne populacijske politike prihvaćene 2006. nisu dale nikakvih rezultata, kao ni Nacionalni program demografskog razvitka koji je aklamacijom prihvaćen 1997. u Hrvatskome saboru.
U Hrvatskoj je prisutna depopulacija, a potraje li izumiranje stanovništva dulje, pogotovo kod malih populacija, neizvjesnost revitalizacije jest očekivana.
Iseljavanje iz Hrvatske nakon Drugoga svjetskog rata nisu uvjetovali samo gospodarski razlozi u okviru socijalističko-komunističkoga društva i gospodarstva nego i politički, te tako utvrdili približavanje Hrvatske izumiranju, a pokazalo se kasnije i sveopćoj demografskoj destrukciji koju je izazvala agresija na Hrvatsku. Upravo je ovo iseljavanje i depopulacija ukupnoga stanovništva u prvim poslijeratnim popisima (utjecaj ratova) zaustavilo standardni demografski razvoj Hrvatske po teoriji demografske tranzicije, navode Stjepan Šterc i Monika Komušanac s Prirodoslovno-matematičkog fakulteta u spomenutom istraživanju ‘Neizvjesna demografska budućnost hrvatske – Izumiranje i supstitucija stanovništva ili populacijska revitalizacija‘.
Ključna i radikalna promjena u sljedećem međupopisnom razdoblju od 1981. do 1991. godine dogodila se s prirodnim prirastom, koji je smanjen u odnosu na prethodno međupopisno razdoblje za čak 57 %. Sve je to bila posljedica prethodno navedenog, ali i čitavoga niza ostalih neposrednih i posrednih čimbenika tadašnjega stagnirajućeg društva i gospodarstva i nepovoljnog statusa Hrvatske u okviru bivše zajednice.
U sljedećem međupopisnom razdoblju od 1991. do 2001. godine dogodile su se najradikalnije promjene, dijelom kao nastavak očekivanih procesa iz prethodnog razdoblja, a najviše kao posljedica agresije na Hrvatsku.
Svi su trendovi i pokazatelji iz prethodnoga međupopisnog razdoblja upućivali na izumiranje ukupnoga stanovništva u Hrvatskoj od 2001. do 2011. godine, pa su se prvi rezultati popisa stanovništva s nestrpljenjem očekivali. Hrvatska ima oko 150 000 stanovnika manje nego 2001. godine, a po prirodnom padu u istom razdoblju mogla je imati oko 100 000 manje.
Stanovništvo Hrvatske zapravo je već na pragu izrazito duboke starosti dobnoga sastava. Supstitucija stanovništva u ovom je razdoblju najveća je opasnost za opstanak Hrvatske.
Nakon Drugoga svjetskog rata više je stanovništva uselilo u Hrvatsku iz ostalih dijelova bivše Jugoslavije nego što se iz Hrvatske iselilo u istom smjeru, ukupno je stanovništvo poraslo manje nego što je trebalo po prirodnom prirastu i vanjska je migracija (iseljeni iz Hrvatske u inozemstvo izvan teritorija bivše zajednice) imala negativnu bilancu. Proces je pokazivao tzv. puzajuću supstituciju: jedni su se iseljavali izvan Hrvatske i istodobno izvan bivše zajednice, a drugi su se useljavali u nju s vanjskog teritorija, ali s teritorija u okviru bivše Jugoslavije. Takvim je useljavanjima u Hrvatskoj, ali i nekim drugim nedemografskim razlozima, stalno povećavan apsolutni broj Srba i relativan udio “Jugoslavena” u ukupnom stanovništvu Hrvatske. Puzajuća supstitucija stanovništva u Hrvatskoj prekinuta je agresijom na početku devedesetih, navode Šterc i Komušanac u svojem istraživanju.
Nakon razdoblja izumiranja stanovništva od 1991. do 2001. i njegova nastavka od 2001. do 2011. godine (iako su optimisti i svi oni koji ne istražuju demografsku sliku Hrvatske očekivali moguću vrlo slabu regeneraciju stanovništva imigracijom od 2001. do 2011. godine), izrazito velik prirodni pad, izrazito duboka starost ukupnoga stanovništva i pojava negativne vanjske migracijske bilance potvrđuju uvjete za novo razdoblje puzajuće supstitucije stanovništva Hrvatske. Dodatno to potenciraju gospodarska recesija, velika nezaposlenost, nestabilnost društva i svih sustava u njemu. Uz sva ta nepovoljna kretanja ne postoji selektivna useljenička politika (Nacionalni program demografskog razvitka, 1997.) i izostala je svaka ozbiljnija populacijska koncepcija.
Hrvatska jednostavno mora planiranje razvoja i obnove stanovništva shvatiti kao primarni interes, navode demografi.
Postoje u osnovi samo dva modela potencijalne revitalizacije i njihove derivacije nižeg reda veličine i značenja postavljene prema demografskim resursima i potencijalima Hrvatske u zemlji i inozemstvu.
Prvi je model moguć uz stimulativnu populacijsku politiku, koja se temelji na ukupnom ili stalnom stanovništvu u zemlji, a drugi posrednom imigracijskom revitalizacijom.
Naknadom za svako rođeno dijete do povećanje rodnosti
Statistički podatci potvrđuju da od oko 1 150 000 žena u fertilnom razdoblju danas njih 3,8 % u godini rodi, a za početak obnove ili revitalizacije ukupnoga stanovništva rodnost bi trebalo povećati na 4,8 %.
Zato treba radikalizirati pristup revitalizaciji ukupne populacije stimuliranjem povećanja rodnosti, dajući naknadu za svako rođeno dijete, s obzirom na to da on počinje djelovati odmah, njegovi su rezultati izravni, ne treba čekati duže razdoblje primjene i zapravo je najjednostavniji ako slijedimo iskustva i promišljanja i u drugim zemljama ističe se u istraživanju.
Usprkos velikim problemima s punjenjem hrvatskoga državnog proračuna i njegovim stalnim deficitom, vrlo složenoj i teškoj gospodarskoj situaciji, velikoj nezaposlenosti te nizu drugih nepovoljnih okolnosti, navedeni model lako je razraditi i kvantificirati prema ciljanoj rodnosti od 55 000 u godini.
Prihvaćajući njemački revitalizacijski model (Sanderson, 2011.), ali s različitim parametrima, za ciljanu rodnost u Hrvatskoj kojom bi se izbjegla depopulacija, izumiranje, starenje ukupne populacije i supstitucija stanovništva mora se donijeti strateška odluka o izdvajanju dijela proračunskih sredstava za tu namjenu u visini od 1,6 do 3,2 %.
“Uspoređujući visinu tog izdvajanja s nekim drugim strateškim financiranjem iz proračuna, a s obzirom na značenje revitalizacije ukupnoga stanovništva za Hrvatsku, smatramo da bi tu odluku Vlada Hrvatske zbog općeg interesa i budućnosti zemlje nužno trebala donijeti. Time bi se omogućilo da svako rođeno dijete dobije 5000 do 10 000 eura, što smatramo bitnom egzistencijalnom i potencijalnom mjerom koja jedino može donijeti izravne i relativno brze rezultate”, ističu hrvatski znanstvenici.
Drugi revitalizacijski model trebao bi biti vezan uz dijasporu i potencijalni fertilni kontingent ženske populacije koja čini po procjenama čak 72,7 % istoga domicilnog kontingenta. Međutim, ovaj model morao bi biti vezan i uz povratak u Hrvatsku i uz povećanje rodnosti povratničke populacije, procjenjuju Stjepan šterc i Monika Komušanac.
Stimulirala bi se na isti način kao po prethodnom modelu rodnost povratnika uz njihov ostanak u Hrvatskoj u dužem razdoblju, koje se može definirati za razdoblje od 10 godina. Pretpostavka je da bi se na taj način rodnost potencijalno mogla povećati za dodatnih 10 000, čime bi se dostigla rodnost ukupnoga stanovništva Hrvatske s početka 1980-ih godina i time pokrenula revitalizacija ukupnoga stanovništva te zaustavili svi negativni trendovi i pokazatelji. Uz iste parametre stimuliranja iz prethodnoga modela od 5000 do 10 000 eura, iz proračuna bi se dodatno izdvojilo još između 0,31 i 0,62 % sredstava.
Kombinacijom standardnoga i imigracijsko-povratničkoga revitalizacijskog modela, uz prihvaćanje strateškoga značenja demografske problematike za opstanak hrvatske države i naroda, postigli bi se relativno brzo planirani i za gospodarski i opći razvoj potrebni rezultati, bez posebnih aktivnosti raznih tijela i institucija, usporavanja skupoga, velikog i tromog administrativnog sustava i silnih sterilnih rasprava o potrebnosti postupanja. Treba samo shvatiti strateško značenje projekta i donijeti odluku u korist opstanka i razvitka Republike Hrvatske, zaključuju Stjepan šterc i Monika Komušanac s Prirodoslovno-matematičkog fakulteta u svojem istraživanju ‘Neizvjesna demografska budućnost hrvatske – Izumiranje i supstitucija stanovništva ili populacijska revitalizacija‘.
Tekst se nastavlja ispod oglasa