Na prošlogodišnjim travanjskim izborima u Crnoj Gori nakon više od trideset godina vladavine poražen je Milo Đukanović, a njegov je nasljednik postao Jakov Milatović iz stranke „Europa sad“. Njegov pad zapravo je započeo u kolovozu 2020. kad je DPS izgubio parlamentarne izbore. Milatovićeva pobjeda na predsjedničkim izborima bila je i uvod u pobjedu na parlamentarnim izborima u lipnju 2023. kad je novi predsjednik vlade Crne Gore postao Milojko Spajić, bivši ministar financija u Vladi Zdravka Krivokapića, piše Davor Dijanović za HKV.
>Dijanović: Poljoprivrednici prosvjeduju protiv organiziranog zla
Milatović je bio ministar gospodarstva u istoj vladi za koju se kaže da je formirana u manastiru Ostrog dok je još bio živ mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije Radović. Milatović se na izborima kandidirao umjesto Spajića kojemu je to onemogućeno zbog dvojnoga srpskog državljanstva.
Dio analitičara već je prošle godine isticao da je Milatović rezervna opcija Beograda i Srpske pravoslavne crkve nakon što je u prvome krugu izgubio bivši četnički vojvoda Andrija Mandić. Milatovićeva pobjeda proslavljena je i u Beogradu i u Banjoj Luci, a i u Crnoj Gori slavila se uz srbijanske zastave i tri prsta. Andrija Mandić je u međuvremenu postao predsjednik crnogorske skupštine i de facto djeluje kao visoki predstavnik „srpskog sveta“ za Crnu Goru.
Milatović je vjernik Srpske pravoslavne crkve. Međutim, istodobno je riječ o kandidatu koji je pri dolasku na vlasti imao vrlo jasnu potporu američkog veleposlanstva. Osim toga, njegova pobjeda ne bi bila moguća i bez glasova nacionalnih Crnogoraca. Onih kojima je dosta kriminalne Đukanovićeve vladavine. Kad je bio ministar u vladi Milatović je proveo reformu kojom su plaće porasle za nekoliko stotina eura (veliko je pitanje koliko će to dugoročno biti održivo) i to je predstavljalo snažan impuls za njegovu pobjedu na izborima.
Prikriveni igrač Beograda?
Milatović zasigurno nije istureni igrač Beograda kao što je to Andrija Mandić. No oni „žešći“ Crnogorci smatraju ga latentnim igračem Beograda. Naravno da on ne će vući kao poteze kao što bi bio crnogorski izlazak iz NATO-a, povlačenje priznanja Kosova ili kontriranje zapadnim politikama glede rezolucije o Srebrenici, no postoje ozbiljne da se bez puno pompe i vike radi na ponovnom utapanju Crne Gore u tzv. srpski svet i da se to ne događa i bez njegove suglasnosti.
U srbijanskim medijima posljednje tri godine vlada umjereno zadovoljstvo sa stanjem u Crnoj Gori. Velikosrpski analitičari ističu, doduše, da maksimalistički ciljevi nisu ispunjeni (izlazak Crne Gore iz NATO-a i povlačenje priznanja Kosova), ali da je ukupna politička klima mnogo povoljnija za Srbe. Osnažena je uloga Srpske pravoslavne crkve (na čelu mitropolije je Joanikije koji Crnu Goru ne smatra državom, nego pokrajinskom oznakom Velike Srbije), a većina mainstream medija je u srpskom vlasništvu.
Prosrpskim snagama u Crnoj Gori ne dopušta se „talasanje“ prema Rusiji, ali ako će provoditi prozapadnu politiku nije isključeno da će im se – kao kompenzacija za Kosovo – dopustiti upravljanje Crnom Gorom.
Veliku ulogu igra SPC
U ponovnoj srbizaciji Crne Gore – gdje živi značajan postotak Srba, ali i ljudi podijeljena identiteta – veliku ulogu igra Srpska pravoslavna Crkva. Jedan od vodećih crnogorskih književnika Milorad Popović svojedobno je u razgovoru za Globus filigranski opisao pravu prirodu SPC-a u toj zemlji, što se može preslikati i na Hrvatsku: „SPC je najmračniji dio srpskoga političkog i nacionalnog bitka. U Crnoj Gori ona je prije paravojna, parapolitička i parakulturna institucija negoli duhovna i vjerska u onom iskonskom kršćanskom smislu i poslanju.
Njihova jedina misija u Crnoj Gori jest da propagiraju srpstvo odnosno velikosrpstvo, negiraju ne samo državnost nego i etničku, kulturnu, društvenu i svaku drugu posebnost Crnogoraca. Njihov je cilj i poslanje da odbijaju, ponižavaju, negiraju i degradiraju svaku naznaku bilo kakve crnogorske posebnosti. Crna Gora je za njih ili povijesni srpski termin ili tek geografski, a najviše što mogu podnijeti kao folklorni. Ovo je jedinstven primjer u pravoslavnom svijetu da ju jedna pravoslavna Crkva ne poštuje i odbacuje svjetovnu vlast u zemlji u kojoj djeluje“.
>Dijanović: Bruxelles želi prevariti i uništiti poljoprivrednike
Ponovno srpska kolonija?
Popović je nedavno dao intervju za matičin Vijenac u kojemu je vrlo plastično opisao današnju političku situaciju u Crnoj Gori: „Danas u Crnoj Gori vladaju Aleksandar Vučić, Bezbednosno-informativna agencija (BIA) i Srpska pravoslavna crkva. Na djelu je treća okupacija Crne Gore u posljednjih stotinu godina. Prvo je 1918. godine izvršena klasična vojna okupacija.
Potom je krajem 1980-ih izvršena antibirokratska revolucija, a nakon neuspjelog državnog udara tri godine kasnije uslijedile su litije, tzv. Moleban revolucija, koja je uspostavila novu velikosrpsku dominaciju, koja istina, zbog vanjskopolitičkih okolnosti i činjenice da je Crna Gora u NATO-u, ne vrši tako masovnu represiju kao 1918, već pojedinačno ciljaju, sudski procesuiraju i hapse protivnike režima, intelektualce, sveučilišne profesore, bivše državne dužnosnike iz sfere sigurnosti i pravosuđa. Nakon tog revolucionarnog prevrata koji je na izborima 2020. godine učinjen uz aktivno sudjelovanje Srbije i Rusije, jedan od presuđenih učesnika u pokušaju državnog udara, Andrija Mandić, postao je predsjednik parlamenta, a specijalni tužioci koji su otkrili zavjeru koja je bila planirala krvavi građanski rat, Katnić i Čađenović su u zatvoru.
Hibridno-obavještajni rat
Po oprobanim staljinističkim metodama optuženi su da su članovi zločinačke kriminalne organizacije. Pritom Čađenovića drže u zatvoru 17 mjeseci, bez optuženice! Rusi i Srbi su posebno kivni na Katnića, koji je najavio štrajk glađu u zatvoru, jer je kao bivši obavještajac razotkrio zavjeru koja je trebala spriječiti ulazak Crne Gore u NATO. Idući koraci ovise o unutrašnjim odnosima, ali i vanjskopolitičkoj situaciji. Crna Gora je 2017. godine ušla u NATO, a zapadni saveznici nisu shvatili da se vodi hibridno-obavještajni rat posve ispod radara Europljana. Kulturni, obrazovni i medijski sustav gotovo u potpunosti kontrolira Beograd. U vlastitoj se zemlji nacionalni Crnogorac ne može zaposliti ni kao portir ako se ne identificira kao Srbin, što označava snažnu asimilaciju i dominaciju Srba u svim područjima. Crna je Gora srbijanska kolonija u punome smislu te riječi“.
Hrvatska mora pozorno pratiti političke procese u Crnoj Gori
Jasno je da i Hrvatska mora pozorno pratiti političke procese u Crnoj Gori s obzirom na to da su povijesni nasrtaji na Hrvatsku, konkretno Dubrovnik, dolazili iz tog pravca. Od početka 19. st. do kraja 20. st.
I kad je na vlasti u Crnoj Gori bio Milo Đukanović, koji se u jednom trenutku diferencirao od Beograda Hrvatima u toj državi nije bilo lako. Bili su izloženi procesima montenegrizacije. Tu su postojala i nastojanja da se čitava briljantna kulturna i umjetnička baština bokeljskih Hrvata proglasi djelom Crnogoraca što je notorna povijesna neistina. Ta baština jest baština Crne Gore, no ona je i hrvatska kulturna baština. Najveći, naime, dio tamošnje kulturne baštine djelo je Hrvata. Zatiranje hrvatskog imena u Boki i proglašavanje njihove baštine naslijeđem neke neimenovane etnije, etnički neizdiferenciranih katolika, „Južnih Slovena“ ili „Slovena“, predstavlja čisto nasilje nad hrvatskim narodom u Boki. „Svaki kamen Boke kotorske dovoljno jasno o kazuje visoku kulturnu razinu hrvatskog življa, ujedno je najbolji dokaz tko je zapravo, autohtoni element Boke kotorske“, rekao je svojedobno bl. Alojzije Stepinac.
Hrvati podijeljeni u dvije stranke
Hrvatski politički utjecaj u Crnoj Gori posljednjih se godina nastojalo suzbiti tako što su tamošnji Hrvati podijeljeni na dvije stranke. To je i uspjelo na parlamentarnim izborima 2020.
Kad su u pitanju odnosi Hrvatske i Crne Gore, njih opterećuje povijesno naslijeđe iz devedesetih godina. Crna Gora je zajedno sa Srbijom sudjelovala u agresiji na Republiku Hrvatsku što se danas često zanemaruje i prešućuje. Crna odbija vratiti ukradeno za vrijeme agresije. Konkretno, riječ je o ukradenom brodu „Jadran“ koji se od 1990. godine nalazi u Tivtu. Ne samo da Crna Gora ne želi vratiti ovaj brod, nego za kraj ljeta planiraju diplomatsku regatu koju će predvoditi upravo „Jadran“. To je smišljena provokacija. Bez primjera je u povijesti da jedna država članica NATO-a koristi ukradeni brod druge države članice. No s obzirom na to da je, prema Popoviću, Crna Gora ponovno postala srpskom kolonijom, to je samo još jedna manifestacija „kulture“ tzv. srpskog sveta koji ponovno upravlja Crnom Gorom.
>Dijanović: Katolička Crkva jasno nas uči da postoje djela koja se nikada ne smiju činiti
* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
Tekst se nastavlja ispod oglasa