Dijanović: Unatoč izazovima, Tuđmanovo djelo i dalje živi – njegovo djelo je Hrvatska

Kritičari dr. Franje Tuđmana nerijetko su mu spočitavali anakrone narative i promišljanja.

Dvadeset i tri godine nakon njegove smrti slijed povijesnih događanja u mnogočemu mu je dao za pravo, piše Davor Dijanović za HKV.

Tamo, krajem Tuđmanova života, isticala se njegova tobožnja paranoja glede moguće obnove Jugoslavije. Prema nekim svjedočenjima zadnja rečenica koju je izgovorio bila je „samo nikad više u Jugoslaviju!. Još za njegova života u Ustav je stavljena odredba o zabrani obnove balkanskih asocijacija. Povijest je Tuđmanu, koji je bio jako dobro svjestan one Shakespearove da „djela neprirodna – rastrojstva neprirodan rađaju“ – dala za pravo.

Već 2000. svjedočimo svojevrsnoj geopolitičkoj i kulturološkoj regresiji u vidu geostrateškog projekta „Zapadni Balkan“ odnosno kasnije „Jugosfera“. Hrvatsku se ponovno nastoji politički, kulturološki i sigurnosno reintegrirati u prostor bivše Jugoslavije, a sve je to, praktički do ulaska u Europsku uniju, pa i kasnije, bilo praćeno negiranjem hrvatskoga jezičnog identiteta, rehabilitacijom jugoslavenstva i drugim postupcima kojima se dezavuiralo postignuća od 1990. do Tuđmanove smrti.

Bila je to tzv. detuđmanizacija kao sinonim za dekroatizaciju. I danas Tuđmanovo ime izaziva prijepore, i to baš zato što je to, među ostalim, i rasprava o staroj dihotomiji: hrvatstvo-jugoslavenstvo, odnosno, kako je to još davno formulirao Ante Starčević, riječ je o pitanju bi li k slavstvu ili ka hrvatstvu.

Jadran-Baltik

Kao kontrapunkt Balkanu Tuđman je isticao hrvatsku pripadnost Srednjoj Europi i Sredozemlju kroz 14 stoljeća,

odnosno isticao je pripadnost Europi između Jadrana i Baltika. Danas vidimo da ideja povezivanja Srednje Europe ponovno jača kroz inicijativu Jadran-Baltik-Crno more, tj. kroz Inicijativu triju mora. To povezivanje zemalja srednjoistočne Europe, koje je i Tuđman zagovarao, posebno dobiva na važnosti ovih mjeseci kad svjedočimo agresiji Ruske Federacije na Ukrajinu.

I u razdoblju između dva svjetska rata, ideja Međumorja, kao svojevrsna preteča ideje Triju mora, imala je i sigurnosne aspekte. Ona je trebala povezati države srednjoistočne Europe, a s ciljem suprotstavljanja s jedne strane ruskom (sovjetskom), a druge njemačkom utjecaju. Geopolitički realitet ni danas nije mnogo drugačiji.

Zanimljivo je da je Tuđman 1998. u razgovoru za časopis „MI“ istaknuo da svjedočimo padu ruske moći – to je razdoblje Jeljcina, a prije pojave Putina -, ali da će ona ponovno postati euroazijska sila o kojoj će se morati voditi računa i da će Zapad biti na svoj način ponovno od Rusije ugrožen. Na neki način Tuđman je anticipirao ono što se i dogodilo.

Zagovarao otvaranje prema Europi

Dio kritičara i danas Tuđmanu predbacuje tobožnja protueuropska nadahnuća. Međutim, u vrijeme Jugoslavije baš je Tuđman bio među prvim intelektualcima koji su zagovarali otvaranje prema Europi. Tako je 1968. u studiji „Europa u

procijepu između Istoka i Zapada” napisao da bi „europska zajednica, u obliku saveza europskih država, mogla bi biti najpovoljniji okvir za stvarno oživotvorenje ideje koegzistencije u današnjem svijetu”.

Pokojni akademik Dubravko Jelčić 2009. je objavio knjigu „Dr. Franjo Tuđman: Hrvatska, Europa, Europska unija“ koja daje pregled njegovih stajališta o europskom povezivanju. Tuđman je smatrao da europska politika može biti svrhovita samo ako stvarno dovede do stvaranja europske zajednice koja će se moći osloboditi tutorstva s jedne strane SAD-a, a s druge tadašnjeg SSSR-a i postati samostalni čimbenik u međunarodnom životu. Ova su promišljanja potpuno u skladu s današnjom idejom strateške autonomije Europske unije.

Tuđman je mnogo puta istaknuo kako je Hrvatska dala povijesti Europe velike kulturne prinose i kako ne treba nasjedati na floskule o približavanju Europi. Dakle, iako je bio zagovornik europskih integracija nije nužno izjednačavao Europu i Europsku uniju. Kad je Unija 1997. predstavila regionalni pristup prema državama zapadnog Balkana, Tuđman je smatrao da je to protivno hrvatskim interesima i nije želio na toj osnovi nastaviti pregovore. Nakon toga su se krenule raspredati priče o njegovoj tobožnjoj protueuropskoj orijentaciji iako se samo radilo o državniku koji je u međunarodnim odnosima bio zastupnik realizma te je smatrao da ni jedan narod ne može odustati od vlastitih ciljeva i interesa jer bi to značilo odustati od života.

Dok je Tuđman još krajem šezdesetih duboko promišljao o europskim asocijacijama, mnogi kasniji domaći kritičari njegove „protueuropske“ politike bili su strastveni zagovornici afroazijskih paralela i meridijana u okviru politike Nesvrstanih i suštinski su vodili protueuropsku i protuzapadnu politiku. Dovoljno se prisjetiti narativa o tzv. trulom Zapadu.

Suverenizam-globalizam

Posljednjih su godina iznimno aktualne rasprave o sukobu tzv. federalista/globalista, koji žele još dublje europske integracije, i suverenista koji žele da države ostanu osnovni subjekti europske politike. Tuđman je 1981. u knjizi Nacionalno pitanje u suvremenoj Europi rekao da bi integracijski procesi, kojima je cilj ujedinjenje Europe, bili osuđeni na propast kada bi bili protiv oživotvorenja prava naroda na samoodređenje.

U istoj je knjizi na jednome mjestu napisao da sva povijesna iskustva potvrđuju tezu da se budući europski savez „ne može graditi na zamjeni ili nijekanju nacionalnih država, već jedino na suradnji dobrovoljno sjedinjenih europskih naroda, koji samo dio svoje suverenosti prenose na savez, koliko u europskom, isto toliko i u vlastitu interesu, baš zato da bi se mogli suvereno i slobodno razvijati“.

I danas, kad svjedočimo spomenutom sukobu federalista i suverenista, Tuđmanova su promišljanja iznimno svježa i aktualna. Na žalost, u razdoblju stvaranja hrvatske države dominantni narativ je na tzv. liberalnom Zapadu bio dosta drugačiji. Tada svjedočimo Fukuyaminoj tezi o kraju povijesti, a neki su autori predviđali smrt nacionalnih država. Nakon marksističkih narativa o odumiranju države tada su bili aktualni oni „liberalni“ koji su također išli u sličnome pravcu iako su, treba podsjetiti, upravo rani liberali 19. st. stvarali nacionalne države.

U takvoj atmosferi Jugoslavija je kod brojnih zapadnih intelektualaca bila percipirana kao uzor multietničkog suživota i jedan akademski model moguće europske sretne budućnosti. U okolnostima kad se stvarala Europska unija, mnogim EU glavešinama nije bila osobito bliska ideja stvaranja novih država na području bivše Jugoslavije jer je to u njihovim glavama značilo praksu protivnu integracijskoj. Na žalost, oni nisu razumjeli ono što je Tuđman stalno ponavljao, a to je da se svijet sve više globalizira, ali se istodobno i usporedno sve snažnije individualizira, pa tzv. mali narodi traže mjesto koje im pripada. To su tzv. velike ideje i mali narodi.

Posljednjih godina, posebno nakon Brexita, narativi se dosta mijenjaju. Vidimo da sada Ukrajina, za razliku od Hrvatske uživa potporu Zapada. Čak je i Fukuyama nedavno rekao da će liberalizam preživjeti samo ako ne odustane od ideje nacije.

Veliki čovjek hrvatske povijesti

Franjo Tuđman nije se ni od kud stvorio 1989. pa postao predsjednik HDZ-a odnosno kasnije prvi predsjednik moderne hrvatske države. On je na tome projektu radio desetljećima pri čemu je i sam prolazio kroz razvojne faze u odnosu prema ideji jugoslavenstva. Pad Berlinskog zida dočekao je spreman i povukao je Kairosa za čuperak kad se su stvorile okolnosti za stvaranje samostalne države.

Kao povjesničar dobro je razumijevao povijesne procese, znao je povezivati uzroke i posljedice i bio je svjestan one Šufflayeve misli da nema te ideje budućnosti koja bi u narodnim redovima mogla imati snagu prošlosti. Preuzeo je odgovornost u jednim od najtežih razdoblja hrvatske povijesti, nakon taktiziranja s konfederacijom krenuo je u projekt potpunog osamostaljenja, stvorio je s braniteljima samostalnu Hrvatsku i time si podignuo spomenik trajniji od mjedi. Bilo je pogrješaka, taktičkih, a možda i ponekih strateških, no Tuđman je stvaranje države shvaćao kao proces, a ne jednokratan način.

Protekom vremena Tuđmanova veličina raste, a tupi oštrica njegovih kritičara od kojih će mnogi ostati sporedne fusnote hrvatske povijesti.

Jedan od najvećih američkih i svjetskih diplomata, stari lisac Henry Kissinger, svojedobno je u jednom pismu Tuđmanu rekao da kao i svi veliki ljudi za života ne će dočekati pravilno tumačenje svojih zasluga za narod, ali da će to učiniti buduća pokoljenja. Poručio je da će on biti veliki čovjek hrvatske povijesti.

A kad već govorimo o narodu, treba podsjetiti da je upravo Tuđman često apostrofirao da je važno očuvati jedinstvo hrvatskog naroda. Rekao je da potpunoga jedinstva nažalost nikada neće biti – nije ga bilo ni među Dvanaestoricom: jedan ga je izdao, drugi zatajio, ali da je bitno u cjelini sačuvati jedinstvo hrvatskog naroda radi očuvanja onoga što smo postigli žrtvama u ratu.

Unatoč svim izazovima Tuđmanovo djelo i dalje živi. Njegovo je djelo Hrvatska, sa svim svojim dobrim i lošim stranama, a na budućim je naraštajima da gradimo bolju, prosperitetniju i pravedniju hrvatsku državu.

* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.