„Vrijeme zapadne hegemonije svijetom je već odavno iza nas. Europska unija nestaje, a svijet se postrojava oko dva velika pola: Sjedinjenih Država s jedne strane i Kine i Rusije s druge.“ Upravo su to riječi francuskog predsjednika Macrona nakon summita G7 u kolovozu 2019. Dok u intervjuu za La Republice Macrone (27.03.2020.) iznosi sljedeću slutnju: „Zar se Europska unija, eurozona, svela na monetarnu instituciju (…)?“ S druge strane kancelarka Angela Merkel u svom obraćanju naciji (18.03.2020.) niti jednom rječju nije spomenula Europsku uniju”, piše doc. dr. sc. Tado Jurić za portal Geopolitika.news.
I. EU kao zajednica NE-solidarnosti
Svjetska povijest prepuna je nestalih naroda, država i carstava. Samo u 20. stoljeću su propala tri velika, Rusko i Osmansko i Austro-Ugarska Monarhija.
Današnjem čovjeku postmodernizma se pak čini kako propadaju uvijek „drugi“. Većina je uvjerena da će vječno opstati njihovi narodi i države. No to je iluzija koju su mnogi imali i prije nas, a imat će i poslije nas. Kada se ruše monarhije, carstva i države, one vuku u ponor za sobom i svoje elite. Tragedija je uvijek u tome što elite nikada nisu svjesne da njihov sustav propada i nestaje (D. Šakanović 2017.). Pogledajmo tek nedavni primjer komunističke elite ili pogledajmo današnje „elite“.
Jedina iluzija opstojnosti i lažne stabilnosti su institucije, baš kao i uvijek do sada u povijesti. Europski suverenisti već odavno tvrde kako EU počiva samo na „monetarnoj uniji“. Iznenađujuće, krajem ožujka 2020., Macron koristi gotovo iste tonove. Naime, nedostatak solidarnosti i ekonomskog intervencionizma u suzbijanju krize izazvane pandemijom Covid-19 ali i migrantske krize očito pokazuje velike slabosti EU. A mnoge članice navodi i na preispitivanje svog položaja unutar EU. „Vrijeme zapadne hegemonije svijetom je već odavno iza nas. Europska unija nestaje, a svijet se postrojava oko dva velika pola: Sjedinjenih Država s jedne strane i Kine i Rusije s druge.“ Upravo su to riječi francuskog predsjednika Macrona nakon summita G7 u kolovozu 2019. Dok u intervjuu za La Republice Macrone (27.03.2020.) iznosi sljedeću slutnju: „Zar se Europska unija, eurozona, svela na monetarnu instituciju (…)?“ S druge strane kancelarka Angela Merkel u svom obraćanju naciji (18.03.2020.) niti jednom rječju nije spomenula Europsku uniju. Jedinstvo EU je zaista dovedeno u pitanje (N. Babić, EU je obična monetarna unija“ (Logicno.com, 29.03.20.).
Slutnje dolaze i od strane bivšeg njemačkog ministra vanjskih poslova Sigmara Gabriela koji pak izražava bojazan da bi se Europska unija mogla raspasti ukoliko ne bude solidarnosti u borbi s pandemijom koronavirusa.
„Ako nećemo biti spremni dijeliti blagostanje, onda ne znam što će biti od Europe” (…) “Zabrinut sam da bi se Europa nakon ove krize mogla raspasti“ (Večernji.hr., 28.03.20.).
Italija je naročito kritična prema Francuskoj i Njemačkoj, nakon što su u početku odbijale dostaviti maske za lice i drugu opremu kao pomoć u rješavanju epidemije koronavirusa. Pomoć je poslala – Kina.
Dakako, svako ratno razdoblje je bilo karakteristično po manjku solidarnosti među nacijama, no nitko nije očekivao kako će se ono u ovom omjeru osjetiti u ujedinjenoj Europskoj Uniji. Zaraženi i umrli broje se na nacionalnoj osnovi, nitko više ne broji umrle Europljane. Uvedena je granična kontrola, pa čak je i slobodno kretanje dovedeno u pitanje. Općenito gledano, mnogo stupova EU, uključujući Pakt o stabilnosti, glavni instrument za pacifiziranje jugoistoka Europe, nisu uspjeli. Zemlje kandidatkinje poput BiH i Srbije vide kako su Europskoj uniji, kad nastupi kriza, potpuno nebitne.
Nekima se pak čini da EU ne može propasti, i da će vječno opstati narodi koji su se „ujedinili“ u „zajednicu solidnosti“. Ali to je iluzija jer nikada ne vidimo one propale političke zajednice. Kada se ruše države, nestaju i njihove elite. Krah Austro-Ugarske uništio je živote stotinama tisuća državnih činovnika, vojnika učitelja, doktora … Svima onima koji su neraskidivo bili vezani za sustav propale države. Nestali su njihovi načini života, njihovi poslovi, njihova kultura. Jednako se ponovilo raspadom Sovjetskog Saveza, ili propašću Osmanskog Carstva ili Jugoslavije. Tragedija je u tome što su rijetki svjesni da njihov sustav propada i nestaje. (D. Šakanović 2017.)
Upravo zbog ovakve politike EU koju je pokazala tijekom migrantske krize, nepokazivanja interesa za problem iseljavanja iz njezine periferije i sebičnog držanja tijekom krize koronavirusa, danas je sve više vidljivo kako EU nije nikakva zajednica zajedničkih vrijednost i solidarnosti kako se željela i želi prikazivati. Ona je i prije aktualne krize bila uvijek zapravo više sličnija interesnoj zajednici i zajednici profita. Na kraju, radi profita je i propustila poduzeti učinkovite mjere u borbi protiv koronoavirusa (u smislu zaustavljanja svih zrakoplova iz Kine). Europska unija, tj. EZ, nije nikada marila za svoju periferiju a za Jugoistočnu Europu još manje. To smo jasno vidjeli i tijekom Domovinskog rata.
II. Prvo su nam uzeli tvrtke pa novac pa ljude
„Istočna Europa daje više zapadu nego što dobiva natrag“, naslov je kolumne koju je u Financial Timesu objavila rumunjska europarlamentarka Clotilde Armand (ožujak 2020.).
„Veliki dio europskog bogatstva prelazi iz siromašnih zemalja u bogatije – ne obrnuto“. „Europska periferija daje mlade, obrazovane i sposobne radnike koje su školovali porezni obveznici iz zemljama iseljavanja. I za to ne dobiva apsolutno ništa“ (D. Majetić, 2020, Glas Slavonije).
Na tome tragu Michael Bloomberg govori o tome da je zapadni kapital kolonizirao Istočnu Europu. Odnosno Zapadni dio EU je kolonizirao Istočni i Jugoistočni dio EU. T. Pikettyi (2019.) iznosi podatke da je između 2010. i 2016. godišnji odljev profita iz Bugarske, Rumunjske i Hrvatske iznosio 4.7% BDP, iz Poljske 7.2%, Mađarske, 7.6%, Češke i 4.2%, iz Slovačke. Pikettyi također navodi kako je svaka od ovih zemalja dobila puno manje sredstava iz proračuna i fondova EU-a nego što je posredno i neposredno dala. Kada se tome pridodaju podaci da je više od 20% stanovništva već napustilo Latviju, Litvu, Bugarsku, Rumunjsku, Poljsku, Hrvatsku, i da je taj trend za sada nezaustavljiv, dobivamo cjelovitiju sliku demografskog, gospodarskog i političkog pustošenja po postkomunističkim zemljama EU-a i izvan nje (D. Majetić, 2020, Glas Slavonije). Prvo su nam uzimali tvrtke pa novac pa ljude.
Tezu da EU jezgra isušuje svoju periferiju danas je lakše nego ikada dokazati. Kako to kod nas izgleda, vidi se prema činjenici da je Hrvatska poklonila Njemačkoj jedan cijeli svoj državni proračun u posljednjih nekoliko godina. Naime, po svakom punoljetnom građaninu koji napusti zemlju, Hrvatska gubi između 50 i 150 tisuća eura (ovisno radi li se o kvalificiranom ili visoko kvalificiranom radniku). Dok Njemačka dobiva još i više – trostruko više, budući je obrazovanje radnika u Njemačkoj oko tri puta skuplje. Radi se o milijardama gubitka koje nijedan EU-Fond ne može financijski nadomjestiti. Tako je Hrvatska „poklonila“ Njemačkoj jedan cijeli svoj državni proračun u obliku novca za obrazovanje kvalificiranih radnika – više od 18 milijardi eura!
A kako vidimo, problem ne pogađa samo Hrvatsku, nego cijelu Jugoistočnu Europu koja je iseljavanjem izgubila 20% populacija u posljednjih 15-ak godina. Primjerice, Bosna i Hercegovina bi kroz narednih pet godina uslijed intenzivnog iseljavanja mogla pasti na ispod dva milijuna građana. Sve naše analize pokazuju kako je broj građana u BiH manji za milijun od službenih podataka. A na temelju trendova i podataka Eurostata procjenjujemo kako će iseljavanje iz BiH i Srbije u idućih pet godina, svake godine iznositi iznad 100.000 građana godišnje. Cijela Jugoistočna Europa se ubrzano prazni. Njemačka je usisala kompletnu radnu snagu Istočne Europe i svih zemalja u okruženju. Prema Štercu (2018.) nas je pretvorila ovdje svoju vikendicu u mirnodopskim prilikama i svoj štit u slučaju pokretanja masovnih ilegalnih migracija iz Azije i Afrike.
III. Suvremena seoba naroda (u Europu)
Procesi dugog trajanja usmjereni su na pomicanje hrvatskog naroda i hrvatskog (socijalnog) kapitala iz BiH i Hrvatske prema srednjoj Europi.
Teorija strukturalizma smatra kako međunarodne migracije nisu interesno neutralne i ne događaju se slučajno nego se proizvode. One nisu slučajan društveni fenomen. Mali narodi Jugoistočne Europe su u globalizacijskim procesima više izloženi moćnim migracijskim silnicama nego što na njih mogu utjecati, a ulaskom u EU, čija je temeljna vrijednost mobilnost radne snage, njihova pozicija je po tom pitanju još više oslabljela. Hrvati su od EU očekivali blagostanje, a ne slom svih sustava koji prijeti uslijed nezapamćenog iseljavanja.
Prema Štercu, na širem se području Jugoistočne Europe zadnje desetljeće stvaraju pretpostavke za supstituciju ovih prostora. Umjesto relativno malobrojne domicilne populacije bi na strateški važnom i civilizacijski vrijednom prostoru, supstitucijom, tim prostorom mogli ovladati „drugi“. Proces je tek na početku i primarno je vezan uz radnu snagu i vlasništvo nad nekretninama i tvrtkama. Budući se odvija u uvjetima nepostojeće selektivne politike i izostanka svake ozbiljnije populacijske koncepcije, izgledno je njegovo ubrzanje i intenziviranje. Šterc ističe da se danas demografskom politikom osvajaju prostori. Izbjegavaju se ratovi, ali se stanovništvom kontroliraju pojedini prostori. Kroz migracije se osvaja prostor novim načinima. A stanovništvo koje u jednom prostoru nestaje počinje se popunjavati nekim novim stanovništvom, htjeli mi to ili ne.
Velika pokretanja stanovništva, kao ona koja su rušila brojna carstva, tijekom povijesti (Rimsko carstvo primjerice) su uvijek kontrolirana i upravljana. A danas se demografskom politikom još češće osvajaju prostori nego prije. Izbjegavaju se ratovi, ali se stanovništvom kontroliraju pojedini prostori. Kroz migracije se osvaja prostor novim načinima. „Znamo da su seobe stanovništva rušile carstva te kad poprime velike brojeve, nije ih moguće zaustaviti (Šterc 2013.).“
„Svako izazivanje velikih, milijunskih migracija može postati moćno oružje osvajanja. Supstitucija stanovništva je svakako najgora stvar za Hrvatsku. Stanovništvo koje u jednom prostoru nestaje počinje se popunjavati nekim novim stanovništvom, htjeli mi to ili ne“ (Šterc, 2013.).
U ovom kontekstu postavlja i pitanje, može li se preko 3/4 svjetskog stanovništva zadržavati samo u Africi i Aziji bez ozbiljnijih pokreta stanovništva primarno prema Europi? S druge pak strane Europa će do kraja stoljeća prema procjenama izgubiti gotovo 100 milijuna ljudi kroz prirodni pad stanovništva (procjene bez migracija), dakle demografski stari, umire i nestaje (UN 2019.). Istovremeno će Afrika za 15 godina narasti za 500 milijuna ljudi, za 35 godina za 1,3 milijarde ljudi, a za 85 godina čak za 3,2 milijarde ljudi (Šterc 2018.). Da se navede samo jedan primjer, početkom 21. stoljeća u Ruandi je broj djece po svakoj ženi iznosio 8,7.
Hrvatski nacionalni prostor se na tom putu pokazao kao posebni izazov.
Polšek pokazuje da je u razdoblju od 8000 godina stanovništvu Zemlje trebalo za udvostručenje broja stanovnika više od tisuću godina. Bilo je potrebno milijun godina da se dostigne prva milijarda, a do šeste milijarde samo 11 godina. Samo u desetljeću od 1980. do 1990. godine, broj stanovnika Zemlje narastao je za 923 milijuna, što odgovara ukupnom broju stanovnika u 18. stoljeću. Prema optimističnoj varijanti UN-a, godine 2050. svijet će naseljavati 9,4 milijarde ljudi.
IV. EU kao tvorevina kapitala
Ova „zamjena stanovništva“ (termin upotrjebljen prema UN 1975.) izravno je uzrokovana kombinacijom niskog nataliteta među Europljanima i trajnog doseljavanja imigrantskih skupina s visokim natalitetom. Prema Schmidtu (2015.) iza ovih izravnih uzroka krije se intelektualni i kulturni pokret postmoderne, koja je stvorila kulturološke uvjete kako bi se provela „zamjena stanovništva“. Nadasve je pripremljen teren da takav razvoj shvati kao izraz društvenog napretka. Jer cilj postmodernizma je da ljudi osjećaju kako nije ostalo ništa za što bi bilo vrijedno boriti se. U takvom svjetonazoru pojedinac se ne treba nigdje osjećati vezan jer su potrebe kapitala takve da jednog te istog radnika jedan dan trebaju u Požegi, a drugi u Berlinu. Cilj je da pojedinac nigdje ne pusti „korijenje“ da nema povezanost niti s kojim prostorom kao ni ljudima, upravo kako bi bio u svakom trenutku mobilan, ali i zamjenjiv. Na djelu je proces koji očito ima za cilj oslabiti države povijesnih naroda kako one ne bi mogle same brinuti za prostor i za svoje ljude, s ciljem da ih kapital razbacuje diljem tržišta po potrebi. Ili sve ukratko rečeno, kapitalizam je kupio humanizam.
U knjizi „Čudna smrt Europe: Imigracija – Identitet – Islam“ (2016.) Douglas Murray tvrdi da je Europa trenutno „u procesu ubijanja same sebe“. Njegov je zaključak da su europska društva sve manje održiva te da je EU izgubila svoju kohezivnu snagu: „do sredine ovog stoljeća Kina će vjerojatno izgledati kao Kina, Indija (…) kao Indija, Rusija kao Rusija, istočna Europa kao istočna Europa, a zapadna Europa će u najboljem slučaju nalikovati velikim Ujedinjenim narodima”. Ukoliko se zapravo ne dogodi rat civilizacija na njenim granicama. Jer najteže breme nose oni koji su trajno nastanjeni na granicama, na civilizacijskim razdjelnicama (S. Huntington, 1998).
Neki autori u ovu raspravu uvode i dimenziju religije i navode da su zapravo protestantske zemlje zavladale Europom dok sve katoličke i pravoslavne propadaju. Pa tako prema Mršiću dok se potencira opasnost od Islama, ne vidimo da možda još veća opasnost zapravo dolazi od prostestantske etike i duha kapitalizma (Weber).
„(…) protestantske zemlje crpe pučanstvo koje je potrebno kapitalu iz južnih i istočnih odnosno katoličkih i pravoslavnih zemalja pa u tim zemljama ostavljaju životnu i demografsku prazninu. (…) Crpljenje pučanstva iz jednih europskih zemalja u druge odvija se pod naslovom „slobode kolanja rada“. Sloboda kolanja kapitala i premještanje rada najpouzdaniji su načini rastresanja i zatiranja naroda.“
Europska unija, prema Mršiću, ne dopušta da se kapital ravnomjerno ulaže u narode i da se rasparčava po narodima, nego ga usredotočuje na svoja birana mjesta, poglavito jezgru Unije, dok periferija propada. Sličnog stava je i Rogić (2000) koji je još davno naglasio karakteristiku Hrvatske kao dvostruke periferije Europe. Hrvatska se nalazi na samom europskom rubu, a osim ovog ima i periferijski položaj i u samim modernizacijskim procesima u svim okvirima u kojima se nalazila.
Ukoliko bismo htjeli uvesti minimum pravednosti u EU i nastaviti se i nakon ove krize smatrati zajednicom solidarnosti, onda je minimum EU politika koje treba poduzeti:
1.) načelo (polovičnog) reciprociteta – primjerice za svake dvije medicinske sestre koje odu iz Hrvatske u Njemačku, Njemačka bi Hrvatskoj trebala poslati barem jednu svoju, za svaka dva vodoinstalatera, jednog njemačkog itd. Naime, načelo reciprociteta nije nepoznato u međunarodnim odnosima i pravu Europske unije. U tom slučaju bi se onda moglo i govoriti o slobodi kretanja radne snage na razini EU, ovako, prema viđenju mnogih autora, postoji samo „sloboda izrabljivanja“ radne snage.
2.) Kada se već smatra kako je nepravedno imati jednaku prosječnu plaću na razini EU, zašto ne bi onda uveli barem zajedničko zdravstveno i mirovinsko osiguranje na razini Unije, što je i bila prvotna ideja tvoraca ideje „ujedinjene Europe“?
3.) Članice, naročito Njemačka, koja ispumpava medicinsko osoblje iz njihovih matičnih zemalja, trebala bi tim zemljama hitno nekako i pomoći. Upravo ova pandemija u poseban fokus stavlja pitanje iseljavanja medicinskih djelatnika i liječnika. Naime prema navodima Hrvatskog strukovnog sindikata medicinskih sestara Hrvatskoj danas nedostaje 12.000 medicinskih sestara (do EU prosjeka). Prema službenim brojkama u inozemstvo je u zadnjih devet godina direktno iz sustava otišlo 7.500 medicinskih sestara, a koliko onih sa svršenom srednjom medicinskom školom uopće nije poznato. U ovom razdoblju iselilo je i preko tisuću liječnika specijalista.
Kako se prijedlog „naplaćivanja“ odštete od Njemačke pokazao nerealnim, alternativna mogućnost je da Njemačka financira Hrvatskoj barem obrazovnu infrastrukturu od koje ima toliku korist za svoju zemlju – konkretno, gradnju novih škola i centara izvrsnosti u kojima se školuju deficitarna zanimanja. Time bi to, samo uvjetno rečeno, bila win-win situacija za obje zemlje.
* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
** Doc. dr. sc. Tado Jurić je profesor na Odjelu za povijest Hrvatskog katoličkog sveučilišta
Tekst se nastavlja ispod oglasa