„Hrvatska tužba protiv Srbije utemeljena je na utvrđenim i dokumentiranim događajima iz druge polovice osamdesetih i prve polovice devedesetih godina prošlog stoljeća. Presuda će imati važan utjecaj na društveni i politički razvoj Hrvatske, ali i Srbije. Ona će utjecati i na njihov daljnji međusobni odnos, koji se može temeljiti jedino na politici ‘čistih računa’“, rekao je dr. Ivo Lučić s Hrvatskog instituta za povijest komentirajući za naš portal važnost sutrašnjeg javnog izricanja presude u Haagu o genocidu u sporu između Hrvatske i Srbije.
Istaknuo je kako se Srbija gotovo čitavo prošlo stoljeće postavljala kao hegemon i uglavnom je vodila imperijalističku politiku koja je samim time bila protuhrvatska, što je onda uzrokovalo i antisrpsko raspoloženje kod većine Hrvata.
„Pokušaj nasilnog očuvanja pozicije hegemona, sprječavanje demokratskih procesa, odnosno pokušaj otimanja gotovo trećine državnog teritorija Republike Hrvatske doveli su do rata i strahovitih stradanja. Srbija je taj rat izgubila jer nije uspjela ostvariti ratne ciljeve, dok ga je Hrvatska dobila jer je opstala, obranila se, oslobodila okupirani teritorij i stekla neovisnost“, ocijenio je Lučić rekavši kako će se budućnost hrvatsko-srpskih odnosa odvijat unutar dvaju ravnopravnih država od kojih je jedna članica Europske Unije i NATO saveza, a druga to tek, barem formalno, pokušava postati.
„Nadam se da će Republika Hrvatska uspjeti u svom tužbenom zahtjevu, ali poznajući odnose snaga i političke procese koji se odvijaju na jugoistoku Europe, ne bih bio iznenađen ni drukčijim ishodom. Treba imati na umu da još ni jedna država nije osuđena za genocid, koji je teško dokazati jer osim objektivnog elementa (zločina) treba dokazati i onaj subjektivni – genocidnu namjeru. Sjetimo se samo tužbe Bosne i Hercegovine protiv Srbije, po kojoj je u veljači 2007. godine presuđeno da Srbija nije počinila genocid, niti je u njemu sudjelovala, ali je ipak ‘prekršila obavezu sprječavanja genocida iz Konvencije o sprječavanju i kažnjavanju zločina genocida u vezi sa događajima koji su se dogodili u Srebrenici u srpnju 1995. godine’“, ocijenio je te dodao: „U svakom slučaju, mislim da je dobro što smo prikupili, sistematizirali i u obliku tužbe formulirali relevantne podatke o događajima iz Domovinskog rata. To će poslužiti svima koji budu htjeli znati istinu o stvaranju i obrani Hrvatske te o ulozi prosrpskog jugoslavenskog saveznog vodstva i srpskih republičkih vlasti u planiranju, poticanju Srba u Hrvatskoj na pobunu i provedbi ratnih operacija protiv Republike Hrvatske“.
„Hrvatska tužba vrlo argumentirano opisuje zločine koje su pripadnici Jugoslavenske narodne armije, Teritorijalne obrane Srbije i (srpskog dijela) BiH, srpske policije, srpskih dragovoljačkih, pobunjeničkih i sličnih postrojbi počinili u Hrvatskoj. Naši pravni stručnjaci drže da se najteži zločini koje su navedeni počinili u Hrvatskoj mogu kvalificirati kao genocid i vidjet ćemo kako će sud na to odgovoriti“, rekao je Lučić.
„U svakom slučaju, ako sud i ne presudi da je Srbija odgovorna za genocid, tužba nije neosnovana niti je rad na njoj bio uzaludan. Osim već spomenutog prikupljanja gradiva i izrade materijala koji će mnogima pomoći razumjeti događaje s kraja prošlog stoljeća, tužba će pomoći znatnom dijelu domaće i svjetske javnosti osvijestiti razmjere srpskih zločina u ratu protiv Hrvatske. U slučaju nepodnošenja tužbe, moglo bi se prigovoriti Hrvatskim vlastima na slabosti, a eventualna pasivnost je mogla postati i predmetom unutarnjeg razdora. Ovako je postignuta visoka razina suglasnosti o nužnosti i opravdanosti tužbe i tek rijetki pojedinci, vođeni svojim posebnim razlozima, zalagali su se za ‘povlačenje tužbe’. Osim toga, o nužnosti podnošenja tužbe najbolje svjedoči srpska ‘protutužba’ koja jako dobro oslikava mentalitet i način razmišljanja kojeg se Srbija očito još dugo neće osloboditi“.
Tužba je važan akt hrvatske države koja se nakon dugo vremena pokazala spremnom i na sudu suprotstaviti srpskoj politici nadmoći
„Hrvatska tužba predstavlja i važan emancipacijski akt u odnosu na svaki pokušaj stvaranja bilo kakve jugoslavenske zajednice koja se može uspostaviti jedino u slučaju drastičnog slabljenja hrvatske države na čemu je proteklih petnaestak godina vrlo temeljito rađeno. U svakom slučaju, tužba je važan akt hrvatske države koja se nakon dugo vremena pokazala spremnom i na sudu suprotstaviti srpskoj politici nadmoći, odnosno politici odbijanja odgovornosti i nepriznavanja krivnje“, naglasio je.
„Karl Jaspers je pisao o četiri vrste krivnje: kriminalnoj, političkoj, moralnoj i metafizičkoj. Jugoslavensko – prosrpsko političko i vojno vodstvo, koje je po mom mišljenju najodgovornije za izbijanje rata te posljedično i za ratne strahote i zločine, izbjeglo je kriminalnu odgovornost. Srpski politički vrh polovično je optužen i suđen, mada ne i na odgovarajući način osuđen, na Tribunalu u Haagu. Ostaje pitanje moralne i metafizičke krivnje; moralne za ljude sa savješću i metafizičke za one koji vjeruju u Boga. Onima pak, koji nemaju savjesti i ne vjeruju u Boga, osuđujuća bi presuda Međunarodnog suda pravde u Haagu s jasno iznesenim i čvrsto dokazanim činjenicama, pomogla suočiti se sa svojom prošlošću, othrvati se napasti nedužnosti, osloboditi se tereta nacionalne mitologije i spriječiti buduća zla“, zaključio je Lučić.