“Nova Vlada jednostavno mora što prije donijeti skup mjera obiteljske politike jer ako će se sve svesti samo na najavljeno povećanje jednokratne pomoći sa 2 328 na 7 500 kuna nećemo bilježiti znatno veći broj rođene djece”, istaknuo u intervjuu za naš portal dr. Nenad Pokos, demograf s Instituta za društvena istraživanja “Ivo Pilar” i predavač na Hrvatskom katoličkom sveučilištu i Hrvatskim studijima.
Narod.hr: Od demografa stalno dolaze alarmantne brojke o više umrlih nego rođenih, starenju stanovništva. Kojim intenzitetom Hrvatska gubi stanovništvo?
U razdoblju nakon Drugog svjetskog rata stanovništvo Hrvatske prvi puta bilježi smanjenje svog broja u međupopsinom razdoblju 1991. – 2001. kada je ukupan broj stanovnika smanjen s 4 784 265 na 4 437 460 (za 346 805 stanovnika ili 7,2 %). Međutim, ta dva popisa provedena su po različitoj metodologiji jer su 1991. u broj ukupnog stanovništva mogli ući i stanovnici koji su godinama živjeli izvan Hrvatske, a imali su prijavljeno prebivalište u Hrvatskoj. Po međunarodnim preporukama 2001. dolazi do promjene jer se osim stanovništva koje stalno živi u Hrvatskoj, u ukupno stanovništvo mogu ubrojiti još samo oni koji su iselili iz Hrvatske godinu dana prije popisa.
Međutim, osim njih, u inozemstvu je popisano još 160-ak tisuća stanovnika koji je Državni zavod za statistiku uključio u ukupno stanovništvo jer su „imali tijesnu gospodarsku, prometnu i učestalu vezu s kućanstvom i obitelji u Republici Hrvatskoj (češći ili rjeđi posjeti, uzdržavanje članova obitelji, stalna komunikacija itd.)“. Stoga bi realni pokazetlj bio broj uobičajenog boravećeg stanovništva odnosno rezidencijalnog stanovništva tj. onog koje u Hrvatskoj ima prebivalište, ali tu i boravi. Po tim podacima broj stanovnika se između 1991. i 2001. smanjio za otprilike 295 tisuća ili 7%.
U popisu 2011. također je u ukupan broj stanovnika uključen dio stanovnika koji stalno ne boravi u Hrvatskoj, ali sada po kriteriju da se su „u mjesto stalnog stanovanja vraćale sezonski i mjesečno (te osobe u popisu 2011. nisu uključene u ukupan broj stanovnika)“. Kako Državni zavod za statistiku nikada nije objavio o kolikom se broju tih osoba radi, jedino raspolažemo s brojem od 4 284 889 stanovnika 2011. godine. Usporedimo li to s ukupnim brojem stanovnika 2001. (4 437 460) dolazi se do smanjenja od 152 571 (3,4%). Ponavljam, radi se o metodološki nejednakom obuhvatu broja ukupnog stanovništva 2001. i 2011.
Nakon popisa 2011. godine Hrvatska i dalje gubi stanovništvo, ali ne znamo kojim intenzitetom. Podaci vitalne statistike kazuju da smo prirodnim putem između 2011. i 2014. izgubili 41 481 stanovnika jer je u te četiri godine živorođeno 162 473 djece dok je umrlo 203 954 stanovnika Hrvatske. Nedavno objavljeni podaci za 2015. godinu, koji još nisu i službeni te će doživjeti manje izmjene, pak govore o 38 142 živorođene djece te o 55 651 umrlih. Broj živorođenih iz 2015. najmanji je od kada se u hrvatskoj prati statistika rođenih, a to je od 1780. godine. S druge strane, broj umrlih je nakon završetka Drugog svjetskog rata bio veći samo 1991. i 1992. godine. Premda će službeni broj umrlih iz 2015. uskoro biti donekle korigiran, on je čak za 4 812 stanovnika veći nego 2014. godine. Glavni razlog tome je ulazak generacija rođenih nakon Drugog svjetskog rata u sedamdesete godine života, a u kojima se naglo povećava rizik smrti. Podrobnije bi istraživanje pokazalo koliku je ulogu u naglom porastu broja umrlih imala i dugotrajna gospodarska kriza koja smanjuje životni standard hrvatskih građana, a time možda utječe i na skraćivanje životnog vijeka.
Naravno da je ta kriza između ostalog utjecala i na smanjenje broja živorođenih čiji će broj ove godine vjerojatno biti još manji. Na to će uvelike utjecati nastavak iseljavanja iz Hrvatske, a čije točne razmjere ne znamo. Naime, dobar dio građana još uvijek ne odjavljuje svoje prebivalište u Ministarstvu unutarnjih poslova prije iseljenja iz Hrvatske. Stoga podaci koje objavljuje Državni zavod za statistiku nisu realni, kao što nisu realni niti podaci koje dobivamo iz država u koje najviše iseljavaju naši građani jer se ti podaci odnose na uglavnom na hrvatske državljane, a kojih dobar dio dolazi i iz Bosne i Hercegovine.
Narod.hr: Masovno iseljavanje mladih iz Hrvatske – kako to spriječiti?
Visoka stopa nezaposlenosti, loša egzistencijalna situacija, niske plaće, loši uvjeti rada, nezdrava poslovna kultura, neriješeno stambeno pitanje itd. potiču tisuće hrvatskih građana na iseljavanje, a koje je još više intenzivirano našim ulaskom u EU te otvaranjem tržišta rada. U prosjeku trostruko veća zarada u zapadnoeuropskim državama i dalje će masovno privlačiti ponajprije mlade, a dok se ne pokrene gospodarstvo, a time i veća zaposlenost mladih te porast njihovog životnog standarda, nećemo nikako moći spriječiti iseljavanje. Time će se još dodatno ubrzavati depopulacija i starenje hrvatskog stanovništva.
Narod.hr: Prošla Vlada nije donijela novu obiteljsku politiku, ako se nova Vlada odluči na to – koje bi glavne značajke nove obiteljske politike trebale biti? Koje su najznačajnije mjere obiteljske politike?
Nova Vlada jednostavno mora što prije donijeti skup mjera obiteljske politike jer ako će se sve svesti samo na najavljeno povećanje jednokratne pomoći sa 2 328 na 7 500 kuna nećemo bilježiti znatno veći broj rođene djece. Te se mjere moraju odnositi primjerice na delimitiranje roditeljskih naknada drugih šest mjeseci porodiljskog dopusta, uvođenje obveznog očinskog dopusta, veću dostupnost programa predškolskog odgoja i obrazovanja, pružanja pomoći zaposlenim obiteljima, prije svega ženama, jer mnoge rade subotom i nedjeljom, rješavanje stambene problematike naknadama za stanovanje, uvođenje univezalnog dječjeg doplatka, poreznih olakšica itd.
Napomenut ću da maksimalna novčana naknada drugih šest mjeseci porodiljskog dopusta iznosi 2 660 kuna što je oko 40% prosječne hrvatske plaće te da se zbog toga razloga mnoge majke vraćaju na posao nakon prvih šest mjeseci djetetova života. S druge strane, mogućnost smještaja djece u jaslice između šestog mjeseca i prve godine života je veoma mala. Tako je u Zagrebu to moguće u samo dvije ustanove predškolskog odgoja. Općenito, na samom smo dnu država članica Europske Unije po institucionalnom obuhvatu jasličke djece jer taj udio iznosi oko 19%. Još 2002. godine EU je državama članicama zadala cilj u smjernicama iz Barcelone da se do 2010. godine dosegne barem 33% obuhvata djece do 3. godine života, a 90% djece od 3. godine do polaska u školu (mi smo ovdje tek na oko 55%).
Narod.hr: Možete li nam dati nekoliko primjera učinkovitih mjera iz drugih europskih zemalja?
Naravno da najučinkovitije mjere mogu donijeti najrazvijenije europske države, a među kojima su i države koje već desetljećima provode adekvatne mjere obiteljske politike (npr. Francuska i Švedska). Stoga ću iznijeti primjere po razvijenosti nama bližih država, Slovenije i Estonije, a čije su modele obiteljske politike dvojica znanstvenika s Oxforda prošle godine ocijenili najsveobuhvatnijima u istočnoj Europi. Slovenija je između 1997. i 2005. bilježila prirodni pad stanovništva što je potaknulo njihovu vladu da usvoji Program za djecu i mlade 2006.-2016. koji obuhvaća čitav skup mjera iz područja prava djece i mladih te njihovog razvoja. Ta se obiteljska politika sastoji od tri glavne komponente; produženi i vrlo dobro plaćeni roditeljski dopusti, mreža ustanova za brigu o djeci koje imaju dobro podržane programe te relativno visoke naknade za djecu iz siromašnijih obitelji. Roditeljski se dopust sastoji od 105 dana majčinskog dopusta, 260 dana roditeljskog i 90 dana očinskog dopusta, a cijelo vrijeme korištenja dobivaju 100% plaće koju su imali prije rođenja djeteta. Skrb za predškolsku djecu gotovo u potpunosti odgovara potrebama djece od 1 do 6 godina starosti. Dječji doplatak dobivaju gotovo sva djeca do 18 godine, a ona koja se redovito školuju ga dobivaju do 26. godine. Postoje još neke izravne i neizravne beneficije koje obitelji dobivaju poput naknade za rođenje (280 eura), besplatnih udžbenika za djecu, stipendija, povlaštene cijene javnog prijevoza za učenike i studente te povlaštene cijene obroka za školsku djecu. Sve te mjere rezultirale su time da već 2006. Slovenija bilježi prirodni prirast od 752 stanovnika, koji 2007. raste na 1 239, a 2008. već na 3 509 stanovnika. I nakon toga je on pozitivan, a podatak za 2014. godinu kazuje da je bilo 2 279 više rođenih nego umrlih. Ovdje treba napomenuti da za razliku od nas, Slovenija posljednjih godina ima pozitivnu migracijsku bilancu premda su 2013. i 2014., imali više iseljenih nego doseljenih stanovnika.
Estonija je nakon raspada Sovjetskog saveza 1991. godine počela bilježiti prirodni pad stanovništva, prvi puta nakon 1946. godine. Već 1994. prirodni pad bio je veći od 8 tisuća dok je početkom 2000-ih iznosio nešto više od pet tisuća godišnje. Totalna stopa fertiliteta (prosječan broj djece po ženi u fertilnom razdoblju) 1998. godine pala je na najnižu razinu te je iznosila svega 1,28. Takva situacija potaknula je njihovu vladu da 1. siječnja 2004. počinju primjenjivati Parental Benefit Act. Već iste godine prirodni pad je ublažen na 3 700, 2005. na 3 000, a 2010. godine zabilježen je čak prirodni prirast od 35 stanovnika, a totalna stopa fertiliteta porasla je na 1,72. nakon toga ponovno bilježe prirodni pad, ali koji posljednje četiri godine u prosjeku iznosi oko 1 550 stanovnika. Estonija ima oko 1,3 milijuna stanovnika pa bi to u hrvatskim prilikama bilo oko 4,5 tisuće (ranije je kazano da je prirodni pad u Hrvatskoj 2014. iznosio 17,5 tisuća). Obiteljskom politikom iz 2004. te njezinim kasnijim promjenama u Estoniji je omogućeno korištenje porodiljnog dopusta do 18 mjeseci uz punu plaću. Osim financijskih poticaja uključena je i institucionalna skrb za predškolsku djecu pa je tako svakom djetetu zagarantirano mjesto u javnom vrtiću. Na taj način Estonija s 95% djece obuhvaćene predškolskim programom (od 3. godine do obvezne školske dobi) spada u sam vrh europskih država.
Narod.hr: Jaka populacijska politika može se ostvariti i u odnosu prema zaposlenim ženama – možete li nam reći nešto o tome? Koliko je to važno za pozitivne demografske trendove?
Obiteljska politika treba stvoriti razumne mjere za žene kako bi se ublažile poteškoće s kojima se one suočavaju prilikom raspodjele poslovnih i obiteljskih obveza. Te mjere ne obuhvaćaju samo financijske poticaje, nego uključuju i institucionalnu skrb za djecu. Ovdje treba spomenuti i jednakost spolova jer danas visoke stope nataliteta u Europi imaju zemlje u kojima su obiteljske norme fleksibilne, žene imaju slobodu za rad, novčana podrška je adekvatna i briga za djecu je dobro organizirana. Veliku ulogu ima i mogućnost korištenja fleksibilnog te skraćenog radnog vremena.
Narod.hr: Kako je to uređeno u drugim europskim zemljama i što Hrvatska može učiniti na tom području?
Primjerice Švedska je još 1960. godine uvela fleksibilno radno vrijeme, a danas slovi kao država s najfleksibilnijim radnim vremenom u Europi. Više od polovice poslodavaca u privatnim sektorima dopustilo je svojim zaposlenicima da sami odrede svoje radno vrijeme, kako bi između ostalog više vremena proveli sa svojom djecom.
Što se tiče skraćenog radnog vremena, u Nizozemskoj 77% žena radi skraćeno dok je u Austriji i Njemačkoj taj udio oko 48%. Za Hrvatsku nemamo podatak samo za žene već za cjelokupno stanovništvo, a koji iznosi samo 5,3% stanovništva koje radi nepuno radno vrijeme, po čemu smo u Europskoj Uniji bolji samo od Slovačke i Bugarske.