U Večernjem listu od 22. veljače 2016. godine pročitah mali članak pod naslovom: “Marić prebačen u zatvorsku bolnicu” i nadnaslovom: “Narušeno zdravlje”, te podnaslovom: “Hrvatskom branitelju osuđenom zbog ratnoga zločina otkazuju bubrezi”.
U tome tekstu, osim velike brige za zdravlje toga časnoga hrvatskoga branitelja, oca troje malodobne djece, i na pravdi velikoga patnika, ono što me je najviše zaprepastilo, iznenadilo, razljutilo i ukazalo na mizeriju dosadašnjih vlasti u Republici Hrvatskoj, je sljedeća rečenica: “Supruga Veljka Marića je odmah nakon njegova povratka u Hrvatsku angažirala odvjetnika kako bi najprije pokrenuo pravnu bitku da se njezinom suprugu omogući novo suđenje, u nadi da će hrvatsko pravosuđe srušiti presudu, no ispostavilo se da takav scenarij nije opcija, tj. da se presuda srpskoga suda mora uvažiti.”!
Što na to reći? Normalnom čovjeku jednostavno od šoka stane pamet.
Naime, o hrvatskom branitelju Veljku Mariću i njegovoj kalvariji je sve manje-više poznato. Uhićen je, odnosno otet kao profesionalni vozač kamiona na bugarsko-srbijanskoj granici 18. listopada 2010. godine.
Prije toga je više puta prelazio granice, obavljajući svoj posao. Za njim nije bila nikada raspisana nikakva tjeralica. Nadalje, od strane Srbije slijede sva maltretiranja u pritvorima i teške optužbe za ubojstvo jednoga srpskoga civila u Slavoniji, tj. Republici Hrvatskoj, u listopadu 1991. godine, kada je srbijanska agresija već bila u tijeku, što su pripisali Veljku Mariću uz lažne svjedoke iz redova četnika i svesrdne usluge sudskih instanci u Hrvatskoj, dok je optuženi cijelo vrijeme tvrdio i nastojao dokazati da je potpuno nedužan i da nema nikakve veze sa tim ubojstvom, jer da nije tamo ni bio.
No, svejedno, kao što znamo, on dobiva pravomoćnu presudu na 12 godina teške robije, uz najavu da će se protiv njega pokrenuti još 3 postupka za ratne zločine nad Srbima u Republici Hrvatskoj. To sve na temelju nekakvog njihovog zakona o univerzalnoj jurisdikciji, prema kojem Srbija ima pravo suditi za ratne zločine svakome sa teritorija bivše Jugoslavije. Zaista, to je isto kao kad bi iza Drugog svjetskog rata poražena Njemačka uzela sebi za pravo suditi svim pobjedničkim vojnicima savezničkih sila i svim ruskim vojnicima do kojih bi slučajno ili otmicom došla.
Tako i Republika Hrvatska, umjesto da je otmicu svoga državljanina i hrvatskog branitelja shvatila kao najveći diplomatski i pravni skandal, te energično tražila oslobađanje svoga čovjeka, ona na žalost ne samo da ništa nije činila u tome smislu, nego je još i pomagala kriminalnoj i agresorskoj državi u tome procesu.
Veljka Marića, teško narušenog zdravlja, nakon 6 godina robijanja, jedva puštaju na daljnje odsluženje takozvane kazne u Republiku Hrvatsku tek početkom lipnja 2015. godine, iako je Republika Hrvatska prije toga pustila u Srbiju oko 40 pravomoćno osuđenih ratnih zločinaca.
Po povratku u Republiku Hrvatsku, umjesto da Veljko Marić bude odmah pušten svojoj obitelji i da se eventualno u novome pravosudnom postupku dokaže njegov pravni status, on se šalje u strogi zatvor u Glinu. Jedino mu je tada Predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović davala neku nadu da bi mogao biti pomilovan.
No, kako ni jednom nedužnom čovjeku ne može biti svejedno hoće li biti pomilovan i ostati sa stigmom osuđenog ratnog zločinca ili će biti opravdano rehabilitiran, on je pokušavao ići na reviziju i poništenje srbijanske presude.
Kako će se dalje taj časni hrvatski branitelj i njegova obitelj nositi sa teškom bolešću i sa saznanjem da istina u Hrvatskoj ne smije biti dokazivana, kao ni potvrđena dokazana istina o praznoj Šaranovoj jami kod Jadovna, za koju moramo vjerovati da u njoj leže tijela 40.000 ubijenih Srba, iako u njoj nema ni jedne kosti, ili isto tako vjerovati da je u bivšem radnom logoru Jasenovcu, bez ikakvih dokaza i nađenih kostiju, ubijeno milijun Srba, upitajmo se svi?
Također, sjetimo se riječi velikoga hrvatskoga kardinala, vjernika i humanista, Franje Kuharića, uz blaženog kardinala Stepinca, najvećega uzora hrvatskome narodu, i razmislimo može li vlast u Republici Hrvatskoj pasti niže od one od 2000. godine na dalje do dosadašnje, za koju ćemo tek vidjeti kako će se ponašati, i zapamtimo ih: “Ima istina od kojih se ne može i ne smije odstupiti; ima granica na kojima se mora stati; ima položaja sa kojih se ne smije uzmaknuti.”, te njegovu poruku hrvatskoj političkoj eliti: “Vladajte principijelno, držite se načela u odnosu prema moćnima, ali pred nikim ne klečite!”.
* Dr. Ružica Ćavar, dr. stom. i dr. med., je počasna predsjednica Hrvatskog pokreta za život i obitelj i počasna članica Predsjedništva Hrvatskog žrtvoslovnog društva. Napisala je veliki broj članaka odgojnog, proživotnog, moralnog, socijalnog i političkog sadržaja, objavljenih u više listova i časopisa katoličke i društvene provenijencije, kao i veći broj još neobjavljenih radova sličnog sadržaja. Nastupala je u više TV i radijskih emisija, sudjelovala svojim radovima na obiteljskim skupovima, te održavala više predavanja o obiteljskim temama.
Tekst se nastavlja ispod oglasa