Hrvatsko proljeće je slomljeno koncem 1971., naravno, time nije slomljen duh hrvatskoga naroda što se upravo i pokazalo u vremenu kasnijeg formiranja hrvatskih političkih stranaka i provedbom višestranačkih izbora, odnosno u Domovinskom ratu uspješno okončanom obranom i oslobođenjem Republike Hrvatske. (…) Jednako tako držim potrebitim istaknuti i još nešto, a to je kako danas postoje, premda izdvojenoga tipa, ali u javnom prostoru utjecajne, intencije prilagođavanja promatrane prošle zbilje s ciljem uljepšavanja i dobivanja na važnosti pojedinaca koji zapravo nikada nisu u svojim osnovnim nakanama ni zamišljali, pa stoga ni kanili provesti izvanpartijsko i izvanjugoslavensko rješenje hrvatskoga pitanja. – istaknuo je za Narod.hr doc. dr. sc. Zlatko Begonja, pročelnik Odjela za povijest na Sveučilištu u Zadru povodom 50. obljetnice Hrvatskog proljeća.
Znanstveno-istraživačka djelatnost dr. sc. Zlatka Begonje prioritetno je vezana uz problematiku nacionalne povijesti 20. stoljeća, s posebnim naglaskom na razdoblje komunizma.
Narod.hr: Ove godine obilježava se 50 godina od gušenja Hrvatskog proljeća (1971.), političkog-kulturnog pokreta Hrvata koji su težili većim pravima Hrvatske unutar Jugoslavije. Riječ je o širokom pokretu čiji su nositelji bili različite osobe – od partijskog vodstva Hrvatske, pa do nekomunista – članova Matice hrvatske, studenata… Koje biste događaje i osobe izdvojili kao najznačajnije?
Dr. sc. Zlatko Begonja: Događaji nastali u razdoblju Hrvatskoga proljeća veoma su kompleksne naravi. Naime, to je ozračje bilo obilježeno činjenicom postojanja čvrstoga komunističkog svežnja na svjetskoj i europskoj političkoj pozornici, što je po naravi imalo izravnog utjecaja na razinu, odnosno objektivnu mogućnost djelovanja svih nezadovoljnika, ili pak zainteresiranih za ograničenu reformu komunističkih totalitarnih režima. Poglavito u tom kontekstu treba promatrati nastale događaje iz Hrvatskoga proljeća, pritom napose uvažavati različite motive i ciljeve ključnih aktera.
Vodeća partijska nomenklatura u Hrvatskoj težila je potrebi provedbe određenih reformskih procesa, ne odustajući od jedine i neprikosnovene uloge u društvu, ali s konačnom nakanom smanjenja gospodarskog izrabljivanja i primjerenijeg uvažavanja kulturnih i tradicijskih vrijednosti Hrvatske, do tada sustavno obezvrjeđivanih u jugoslavenskoj državnoj tvorevini. Za naglasiti je kako njihova intencija nije bila vezana uz pronalaske rješenja izvan postojećeg jugoslavenskog političkog režima i uspostavljenog teritorijalnog okvira.
S druge strane, nositelji nacionalnoga političkog pokreta angažirani izvan partijskih struktura, uglavnom iz Matice hrvatske, Društva književnika Hrvatske, kao i dijela studentske populacije sa svojim izabranim vodstvom, nisu držali da je moguće mijenjati status Hrvatske unutar postojećeg državnog okvira i uz apsolutnu partijsku dominaciju.
Logičan slijed događaja
Upravo zato su ozračje i prilike nastale u razdoblju Hrvatskoga proljeća, zapravo logičan slijed događaja koji su mu prethodili i na njega imali nezanemarivi utjecaj, a to su: nezadovoljstvo s jugoslavenskim državnim okvirom, partijsko samovlašće, nametnuti Novosadski dogovor iz 1954., pokušaji određenih ekonomskih reformi iz polovine 60-e, slučaj Aleksandra Rankovića iz 1966., Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika iz 1967., zahtijevanje politike „čistih računa“, rasprava o ustavnim amandmanima iz 1971., kao i tadašnja provedba popisa stanovništva, konačno i znakoviti „Karinski slučaj“.
Sve je to dakle bio slijed zbivanja koji su na određen način stvorili pretpostavke za pojavu Hrvatskoga proljeća što je kulminiralo studentskim štrajkom 1971. godine. Stoga u kontekstu navedenoga držim ne toliko potrebitim isticati pojedince, ne zato jer ne zaslužuju, već iz razloga što su mnogi svojim aktivnostima kako u vrijeme Hrvatskoga proljeća, tako i prije njega, imali određenih zasluga za nastanak promicanja i otvorenoga isticanja nacionalnog identiteta, ali i, kao što je prethodno navedeno, zastupanja pronalaska rješenja na drugačijim osnovama.
Narod.hr: Iako je Hrvatsko proljeće ugušeno, jugoslavenski Ustav koji je donesen 3 godine kasnije, 1974., ipak sadrži poneke elemente onoga što su zahtijevali “proljećari”. Je li donošenjem toga Ustava jugoslavenska komunistička vlast na neki način djelomično priznala opravdanost zahtjeva kojeg su iznosili Hrvati tijekom Proljeća?
Dr. sc. Zlatko Begonja: Rekao bih kako je Ustav iz 1974. imao za cilj stvoriti pretpostavke za provedbu stanovitih reformi u društvu, uglavnom sve to proizišlo iz rasprava o ustavnim amandmanima u vremenu 1967. – 1971. godine. Pritom u njegovoj prosudbi valja biti napose oprezan, poglavito zbog toga jer takav nije svojim „ustupcima“ predviđao partijski, a još manje jugoslavenski režimski uzmak, već je pojedinim uopćenim formulacijama omogućavao različita iščitavanja koja su odškrinula vrata raznim dvojbenim pojašnjenjima.
Primjerice, riječ je o često naglašavanoj napomeni iz Osnovnih načela u kojima je stajalo kako su narodi Jugoslavije polagali pravo na samoodređenje i pravo na otcjepljenje, što se potom u nadolazećem razdoblju s konca 80-ih i početka 90-ih ponajbolje moglo prepoznati kroz pozivanja srpskih idejnih vođa u Hrvatskoj, kada su ukazivali na spomenutu formulaciju prema kojoj su držali kako upravo narodi imaju pravo na samoodređenje i odcjepljenje, a ne Republike (Jovan Rašković).
Ustav 1974. sročen je kako bi se spriječile određene hrvatske težnje
Naravno, to je bila njihova percepcija, premda za razvoj događaja veoma značajna, dok je drugo, ono hrvatsko viđenje bilo vezano uz istu odredbu i takvo je izravno pomoglo hrvatskom vodstvu i narodu u postupku stvaranja samostalne i suverene Republike Hrvatske (potvrđeno mišljenjima Badinterove komisije). Promatrajući dakle isključivo s aspekta takvoga određenja i zadržavajući se na toj razini, može se smatrati kako je između ostaloga i na temelju Ustava iz 1974. Hrvatska uspjela ostvariti svoje ključne težnje, premda je u svojoj biti promatrani Ustav sročen upravo kako bi se takve nakane spriječile.
Narod.hr: Hrvatsko proljeće je ugušeno, no, može li se reći da je ono svoj nastavak dobilo dva desetljeća kasnije, s Domovinskim ratom i stvaranjem suverene Hrvatske? Možemo li Hrvatsko proljeće promatrati kao uvertiru u te događaje?
Dr. sc. Zlatko Begonja: Na određeni način i uz neke već u prethodnom dijelu spomenute činjenice koje se ne mogu i ne smiju zanemariti, može se i tako kazati. Međutim, valja još jednom ponoviti, Hrvatsko proljeće je slomljeno koncem 1971., naravno, time nije slomljen duh hrvatskoga naroda što se upravo i pokazalo u vremenu kasnijeg formiranja hrvatskih političkih stranaka i provedbom višestranačkih izbora, odnosno u Domovinskom ratu uspješno okončanom obranom i oslobođenjem Republike Hrvatske.
Pojedini ključni akteri iz Hrvatskoga proljeća bili su koncem 80-ih i početkom 90-ih nositelji inicijativa za promjenu stanja u jugoslavenskoj državnoj zajednici. Naravno, tu svakako treba imati na umu i činjenicu kako su nastale okolnosti tadašnjega sloma država iz komunističkoga svežnja u Europi stvorili takvo ozračje u kojemu i jugoslavenska, odnosno hrvatska partijska nomenklatura naprosto nije imala drugačijega izbora nego uvažiti novonastalo stanje.
Zahvaljujući tome do tada utihnuli, uglavnom značajni dio sudionika iz Hrvatskoga proljeća, pojavljuju se na političkoj pozornici i odabiru političke stranke koje su u sebi sadržavale dobrim dijelom njihova glavna određenja iz 1971. godine. Tako da i tu činjenicu svakako treba uzeti u obzir kod ocjenjivanja utjecaja Hrvatskoga proljeća, odnosno njegovih ključnih političkih figura na događaje iz razdoblja praktičnoga stvaranja i obrane samostalne Republike Hrvatske.
Pokušava se uljepšavati uloga osoba koje nisu ni kanile izvanpartijsko rješenje hrvatskog pitanja
Jednako tako držim potrebitim istaknuti i još nešto, a to je kako danas postoje, premda izdvojenoga tipa, ali u javnom prostoru utjecajne, intencije prilagođavanja promatrane prošle zbilje s ciljem uljepšavanja i dobivanja na važnosti pojedinaca koji zapravo nikada nisu u svojim osnovnim nakanama ni zamišljali, pa stoga ni kanili provesti izvanpartijsko i izvanjugoslavensko rješenje hrvatskoga pitanja.
Pogled na prošlost i njeno prosuđivanje treba biti zasnovano na razumijevanju konteksta vremena i okolnosti u kojima su događaji nastali, a ni na koji način iz perspektive sadašnjosti jer to rezultira pokušajima modeliranja i preoblikovanja prošle zbilje što je veoma opasno. Također, slomom Hrvatskoga proljeća valja naznačiti kako nije nestalo općeg hrvatskoga osjećaja za potrebom konačnog ostvarenja nacionalne samostalnosti, ali jednako tako ne treba zanemariti ni eventualnost da je kod pojedinaca u međuvremenu došlo do znakovitih promjena stajališta, i to kao rezultat provedbe nad njima režimskih tortura, ucjene i različitih oblika presije. U takvim primjerima preodgoj je bio prepoznatljiv i učinkovit, zaključuje dr. sc. Begonja za Narod.hr.
Dokumentarac o Hrvatskom proljeću
Podsjetimo, 13. prosinca na HRT-ovom Prvom programu u 20:10 počelo je s prikazivanjem dokumentarne serije Hrvatsko proljeće. Trodijelna serija obuhvaća glavni tijek zbivanja političkih prilika 1971. godine u Hrvatskoj. Događanja se prate preko artikuliranja zahtjeva za promjenama koje institucionalno kreću od Matice hrvatske, do nastanka studentskog pokreta sveučilištaraca, što sve dovodi do Titove odluke, u proljeće 1971. godine u Karađorđevu, o slomu Maspoka i obračuna sa svim strukturama uključenim u reformske zahtjeve u Hrvatskoj.
Intervjui, koji nas vode kroz seriju, vođeni su sa sudionicima zbivanja kao i s renomiranim povjesničarima. Jedan od njih je i dr. sc. Zlatko Begonja.
Treći, posljednji nastavak možete pogledati u ponedjeljak, 27. prosinca:
