“Radeći u restoranu Miro (Barešić) je dolazio u doticaj s brojnim posjetiteljima, od kojih su neki bili posebice zanimljivi, osobito oni preko kojih je mogao doći u mogućnost dodatne spoznaje o prošlosti vlastite uže obitelji. Tako je, po svojem osobnom svjedočenju, prvi puta posredstvom jednoga domaćega gosta saznao za sudbinu svoja četiri ujaka, koji su u poslijeratnom razdoblju strijeljani od narodne vlasti 1947. godine. (…) U prethodno spomenutom slučaju upoznavanja s obiteljskom prošlošću, Miro je pored toga dobio i važne podatke o prošlosti svojega oca, ali jednako tako i zahvaljujući takvim razgovorima priznao da se tada po prvi puta susreo sa značenjem osjećaja da je Hrvat, a ne kako je u dotadašnjim razmišljanjima sebe vidio Jugoslavenom ili Dalmatincem.” – istaknuo je dr. sc. Zlatko Begonja, profesor na Odjelu za povijest Sveučilišta u Zadru, u svom izlaganju na znanstveno-stručnom simpoziju povodom 30-e godišnjice pogibije Mira Barešića pod nazivom “Miro Barešić – borac za slobodu a ne terorist“.
Simpoziji se održao u petak 30.07.2021 u 10:00 sati ujutro na lokaciji Restoran San Antonio, Ulica Dr. Franje Tuđmana 2, 23211 Drage. Dr.sc. Begonja održao je izlaganje na temu “Podrijetlo, obitelj i djetinjstvo Mira Barešića”.
Njegovo izlaganje u nastavku prenosimo u cijelosti.
Podrijetlo, obitelj i djetinjstvo Mira Barešića
“Miro Barešić rođen je 10. rujna 1950. u Šibeniku od oca Jure i majke Vjere. Osnovnu školu pohađao je i završio također u Šibeniku. U ranoj mladenačkoj dobio bavio se športom, i to posebice borilačkim vještinama kao što su bili judo i karate, koje će mu u kasnijem životnom razdoblju biti od golemoga značaja prilikom odabira i dobivanja poslova. Kako je i sam naglašavao u tom dijelu formativnog razdoblja imao je apsolutnu potporu obitelji, pa i u ne tako rijetkim prigodama kada je zbog svojega osebujnog ponašanja, odnosno po vlastitom priznanju zaigrane naravi što je često rezultiralo sudjelovanjima u fizičkim obračunima, imao problema s tadašnjom milicijom. Otac mu je bio jedno vrijeme komandir milicije u Šibeniku, te je nakon toga svoj radni vijek nastavio u tvornici mangana.
Za početak ovoga ogleda, napose iz razdoblja odrastanja Mira Barešića, nužno je skrenuti pozornost na jedan od značajnijih događaja, koji je na njega ostavio traga i na stanoviti način ukazao mu na određena režimska pravila za čija se nepoštivanja moglo završiti s dugotrajnim vremenskim kaznama zatvora. Riječ je bila o njegovom sudjelovanju u izvedbi predvojničke obuke koja je bila organizirana u blizini Šibenika. Naime, tada se u sklopu zadanih vježbi odvijala i ona koja je sadržavala učenje i prihvaćanje nametnutih poslušničkih odnosa vojnika prema oficirskom kadru, što je iz avanturističkoga duha, ali i prkosa potaklo Mira i neke od njegovih prijatelja na izvedbu zarobljavanja nekolicine oficira, te njihovoga razoružavanja i potom bjegunstva s mjesta događaja. Nakon što su naknadno bili uhićeni, premda maloljetnici, završili su u šibenskom zatvoru gdje su prema Mirovom svjedočenju osjetili udar prvoga pendreka na svojim leđima. U zatvoru su proveli 20 dana, premda im je prijetila dugotrajnija vremenska kazna uključivši i mogućnost, zapravo prijetnja da budu izvedeni pred vojni sud. Da razvoj događaja za njih nije otišao u takvom negativnom smjeru, mogli su zahvaliti Mirovom ocu Juri koji je koristeći se svojim poznanstvima uspio osloboditi svojega sina i njegove suučesnike za navedenu radnju. Takva je iz mladenačke zaigranosti prerasla u ozbiljan čin kojega je komunistički totalitarni režim tretirao teškim oblikom prekršaja ravnim opasnim napadom na vojne osobe, odnosno čuvare Jugoslavije, čuvare tekovina NOB-e i nazivanoga bratstva i jedinstva svih naših naroda i narodnosti.
Već 1965., što znači u petnaestoj godini života, Miro je pribavio pomorsku knjižicu, te se sa svojom dvojicom prijatelja odlučio za bjegunstvo iz Jugoslavije. U pripremi takve akcije imali su namjeru iskoristiti prigodu koja im se ukazivala u šibenskoj pomorskoj luci, a u koju su stalno pristizali i vezivali se mnogi brodovi trgovačke mornarice. Prema njihovom zajedničkom dogovoru iskoristili su prvu prikladnu noć i kradomice se ukrcali na brod „Rijeka“, gdje su se smjestili u jednoj od postavljenih malih brodica za spašavanje na moru. Tijekom plovidbe i to neposredno pri dolasku blizu talijanske granice bili su od strane posade broda „Rijeka“ zamijećeni kao tzv. slijepi putnici, što je posadi i posebice zapovjedniku broda predstavljalo golemi problem. Naime, prema međunarodno važećim pomorskim propisima prije uplovljenja u luku, zapovjednik broda dužan je obavijestiti predstavnike lučke vlasti da se na brodu nalaze tzv. slijepi putnici, koji brod ne smiju napustiti dok to ne dopuste određena tijela vlasti države u kojoj se nalazi luka pristajanja. Kako je brod plovio prema odredištu u Španjolskoj spomenuta procedura je u cijelosti obavljena, pa se u tom pogledu podrazumijevalo policijsko ispitivanje koje je na isti način ponovljeno i na slijedećoj odredišnoj točci u Portugalu. Uglavnom, valja kazati kako ni jedna od dvije spomenutih država nije prihvatila prijem takvih putnika na svojem teritoriju, što ih je zbog toga primoralo na nastavak plovidbe na istom brodu i tako dovelo do jedne engleske luke, gdje su također po uobičajenoj proceduri bili ispitivani od strane redarstvenih državnih tijela. Kako se upravo u to vrijeme u engleskoj luci odvijao prosvjed lučkih radnika, to su oni zajedno s posadom bili primorani ostati na vezu narednih nekoliko tjedana. U međuvremenu, prema kazivanju Mira, u luku je doplovio i vezao se brod „Pula“, na kojega su potom ukrcali njega i dvojicu prijatelja te ih na taj način vratili natrag u Jugoslaviju, odnosnu luku Pula. Po dolasku u Pulu prihvaćeni su od jugoslavenskih represivnih tijela, te po kazni stavljeni u samice i odmah nakon toga žurno prebačeni u Rijeku odakle su sprovedeni u šibenski zatvor. Tek za vrijeme njihova utamničenja Mirova je obitelj saznala o tome gdje se nalazi on i prijatelji, pa je ponovno intervenirao njegov otac nakon čega su pritvorenici pušteni na slobodu.
S obzirom na takve okolnosti, kao i nedaće što ih je Miro upravo svojim nesputanih duhom i tako proizišlim ponašanjem učestalo izazivao, otac je odlučio kako bi ga u prvome redu zaustavio od nakane izvedbe bjegunstva, upisati na dodatno školovanje u večernju ugostiteljsku školu. Upravo iz takvih razloga otac je pokrenuo novi posao, otvorio je restoran prehrane. Kako su imali obiteljsku kuću u mjestu Drage, otvoreni restoran je u to vrijeme imao sjajnu perspektivu i stoga veoma dobro prihodovao, i to naprosto zato jer je mjesto Drage smješteno na prikladnom položaju uz magistralnu cestu, što je bio jedan od važnijih čimbenika kod izbora za posjetu brojnih turista koji su se u ljetnom razdoblju tu zatekli, ili prolazili kroz to područje. Radeći u restoranu Miro je dolazio u doticaj s brojnim posjetiteljima, od kojih su neki bili posebice zanimljivi, osobito oni preko kojih je mogao doći u mogućnost dodatne spoznaje o prošlosti vlastite uže obitelji. Tako je, po svojem osobnom svjedočenju, prvi puta posredstvom jednoga domaćega gosta saznao za sudbinu svoja četiri ujaka, koji su u poslijeratnom razdoblju strijeljani od narodne vlasti 1947. godine. Kako je i sam naglasio, u njegovoj kući o tim se događajima nije nikada pričalo, između ostaloga jer je otac Jure za vrijeme rata bio u partizanima, dok se majka tada jedno vrijeme nalazila u talijanskom fašističkom logoru za civilne internirce na otoku Molatu. Sasvim je izvjesno da bi takve reminiscencije na događaje mogle pobuđivati različita razmišljanjima o poslijeratnim zbivanjima, što bi po ondašnjoj narodnoj vlasti moglo imati određenih oblika negativnosti napose u odgoju i usmjerenju mladih i njihovom prihvaćanju komunističkoga režima. Stoga je bilo uputno šutnjom nametnuti zaborav, ali na taj način i osigurati tako uspostavljeno ozračje straha u društvu, što je režimu u takvim okolnostima jamčilo provedbu nesmetane ideološke indoktrinacije. U tom kontekstu neophodno je bilo i promatrati ponašanje obitelji Barešić, koja je svjesna režimske presije odabrala jedino moguću opciju koja je njenim članovima mogla u to vrijeme donekle jamčiti mir, premda ne i potpuni zaborav prošle zbilje.
U prethodno spomenutom slučaju upoznavanja s obiteljskom prošlošću, Miro je pored toga dobio i važne podatke o prošlosti svojega oca, ali jednako tako i zahvaljujući takvim razgovorima priznao da se tada po prvi puta susreo sa značenjem osjećaja da je Hrvat, a ne kako je u dotadašnjim razmišljanjima sebe vidio Jugoslavenom ili Dalmatincem. Jednako tako ovdje je važno naglasiti kako je Miro sam priznao da je navedeni restoran, odnosno gostionica za njega u tom kontekstu značila i zapravo prvu političku školu s kojom je započeo obrazovanje u smislu proširenja svojih vidika, što mu je pored ostaloga stvaralo pretpostavke za lakše razumijevanje statusa vlastite obitelji u društvu, ali i položaja svojega naroda u komunističkoj Jugoslaviji.
Nakon obavljenih niza poslova u restoranu, Miro je svako svoje slobodno vrijeme koristio za odlazak u Šibenik. Primjerice, u jednom takvom izlasku 1968. fizički se sukobio sa sinom narodnoga heroja Drage Živkovića, nakon čega je, premda, kako sam navodi, ni na koji način nije bio kriv za izazivanje obračuna, priveden na policiju i potom na sud koji ga je kaznio zatvorom u kaznionici na Golom otoku i to u trajanju od šest mjeseci. Za napomenuti je također i podatak kako je sin narodnoga heroja, inače poraženi u sukobu, bio oslobođen svake krivice. Potom je uslijedio Mirov put i dolazak na Goli otok, gdje je u svojem kratkom osvrtu ukazao na strahote koje su vladale u takvome tipu zatvora, sasvim sigurno tada jednom od najstrašnijih u Europi s posebno brutalnim i nehumanim režimom prema kažnjenicima. U tom smislu naveo je između ostaloga slijedeće: „Prvi dan na Golom otoku nijedan zatvorenik ne prođe bez batina. Svako jutro je bilo buđenje u četiri sata. Najprije smo morali napraviti krevete, onda slušati njihovu režimsku propagandu. Na svakom koraku su nas maltretirali.“ Za potvrdu ovako iznesenih opažanja Mira Barešića, ovdje ću prema navodu jednoga od svojedobnih kažnjenika, premda iz nešto ranijega razdoblja tijekom 50-ih, iznijeti samo neke od oblika kažnjavanja što su bili provođeni nad zatvorenicima. Između ostalih posebice su se isticali: zatvaranje u nepodnošljive samice (to je navodio i Miro Barešić kao odjeljenje 102 u kojemu se nalaze samice gdje su ljude mučili, mrcvarili i ubijali); potom zatvaranje u podzemlje kaveza gdje moraš stajati i braniti se od gladnih štakora; puštanje vode u pluća pod pritiskom od 5 bara; provođenje električne struje u zatvoreni krug: tijelo – spolni organ – jezik; neprestano gledanje u sunce; rad u moru po najvećoj hladnoći i brojni drugi primjeri nehumanoga ponašanja zatvorskoga režima i stražara prema zatvorenicima.
Ovdje je također zanimljiva i primjedba Mira Barešića koju je naveo iz svojih sjećanja, a odnosila se na podatak o tome kako je upravo na Golom otoku ponajbolje shvatio kako se i koliko međusobno mrze Hrvati i Srbi. Jednako tako primjetio je kako su Albanci bili distancirani od svih, premda su dijelom ipak imali stanovitih, ali veoma malih kontakata s Hrvatima. I na koncu ovoga osvrta glede razdoblja izdržavanja njegove kazne, držim potrebitim napose podvući Mirovu konstataciju: „Ali priznajem, da mi je tih šest mjeseci na Golom otoku kojeg su se ljudi toliko bojali i o kojemu se svega i svačega pričalo, bili od velike koristi za moju budućnost.“ Upravo zahvaljujući takvome razvoju događaja, kao i u skrivenim razgovorima s hrvatskim političkim zatvorenicima u kaznionici, donio je konačnu odluku o tome kako nakon izdržane kazne mora napustiti, kako je kazao: „nesretnu Jugoslaviju, jer sam se zakleo da ne ću služiti njezinu vojsku.“ I tu zapravo započinje onaj drugi, emigrantski dio Mirovog života po kojemu će ostati trajno zapamćen u novijoj hrvatskoj prošlosti.
Zaključno valja kazati, kako je, promatrajući ovakav slijed događaja vezanih uz Mira Barešića, izuzetno važno razumjeti da postupak ocjene njegove prošlosti nužno zahtijeva složeniji i cjelovitiji pristup. U prvome redu ne možemo smetnuti s uma kako takva osoba dolazi iz obitelji u kojoj je otac bio pripadnik partizanskih postrojbi u Drugome svjetskom ratu, čime je zapravo stvorena pretpostavka da će njegovi biološki nasljednici imati osnovu za promicanje komunističkoga svjetonazorskoga i ideološkoga pogleda. Međutim, s druge strane, majka je unutar svoje obitelji imala dijelom drugačija iskustva, pa i samom činjenicom da joj je poslijeratna revolucionarna narodna vlast u mirnodopskim okolnostima smaknula braću. Uvažavajući između ostaloga i ove dvije veoma važne i nesporne činjenice, postavlja se logično pitanje kako to Miro Barešić postaje potpuno predan hrvatskim nacionalnim osjećajima, odnosno što je bio ključni motiv ili, rekao bih, poticajni element, da se u svojoj mladenačkoj, a napose u zreloj životnoj dobi bezodvlačno okrene borbi za ostvarenje prava njegova hrvatskoga naroda, što je u prvome redu podrazumijevalo ispunjenje dugotrajne težnje za uspostavom samostalne Hrvatske. Za primijetiti je, a to neupitno proizlazi iz njegovih priznanja, kako su na tako usvojene poglede i promišljanja utjecali pojedinci s kojima se susretao u teškim životnim okolnostima u Jugoslaviji, kao i kasnije u emigraciji. Pritom je u ovome kontekstu jednako važno upravo za sastavljanje potpunijega mozaika, napomenuti i podatak da je uvijek bez obzira na nastale situacije iza njega stajala, odnosno u svemu ga podržavala njegova obitelj. Sasvim je sigurno kako su navedene pojedinosti i događaji, bez iznimke, imali golemoga utjecaja na ukupno formiranje Mirovoga domoljubnoga stajališta, ali pritom je nadasve važno istaknuti kako je ipak njegova jaka osobnost bila presudna za konačni odabir svjetonazorskih i životnih određenja. Uzevši sve to u obzir, a za donošenje potpunije procjene promatranoga dijela njegove prošlosti, valjalo bi se prikloniti uravnoteženome odnosu osjećaja i razuma. U tom pogledu važno je istaknuti njegovu postojeću želju, ali je jednako tako neophodno skrenuti pozornost i na činjenicu kako mu je životni put u emigraciji bitno dao sadržaj, zapravo upozorio ga i podučio brojnim teškoćama s kojima se susretao njegov hrvatski narod kako u domovini tako i u inozemstvu.
Jednako tako, premda izravno nije vezano uz konkretnu temu, ovdje je potrebno ukazati i na nešto što bi dijelom moglo ponuditi odgovore na neka od stalno prisutnih pitanja. Naime, riječ je o tome kako je Miro Barešić u svojemu životu u emigraciji, zahvaljujući nizu događaja koji su ga između ostaloga doveli u poziciju suradnje s brojnim značajnim pojedincima iz stranih zemalja, stekao uz njihovu pomoć veću mogućnost saznanja o djelovanjima i ponašanjima osoba koji su tada stizali iz Hrvatske, ili pak drugih dijelova Jugoslavije. Osobito je to bilo važno u kontekstu dobivanja izravnije i stoga potpunije slike s kakvim su ciljevima i zadatcima takvi dolazili u emigraciju. Upravo zato valja imati na umu i ovu dimenziju koja nikako ne smije ostati po strani kada se pokušavaju odgonetnuti pitanja zašto je, kako i na koji način povratkom u Hrvatsku stradao Miro Barešić. Slijedom toga držim neophodnim navesti još jedan osobni sud, a koji proizlazi iz slaganja navedenih činjenica, a to je da bi sasvim sigurno mjerila koja su vrijedila, odnosno vrijede za mnoge sudionike u obrambenom i oslobodilačkom Domovinskom ratu, bila u mnogo čemu drugačija da je Miro Barešić ostao živ.”