Hrvatski sustav visokog školstva treba hitne reforme. Iako promjene nisu moguće preko noći, treba ih trasirati prema najboljim iskustvima razvijenih gospodarstava Europe i svijeta. U uvjetima velikih promjena svjetskog poretka i “ratovanja” najvećih i najmoćnijih svjetskih sila koje se bore za gospodarstvenu prevlast i što veću tehnološku moć, u mnogim zaboravljenim zemljama vrijeme kao da je stalo i malo se toga novoga događa, piše dr. sc. Đuro Njavro za Lider.
Teški su i naizgled besmisleni pokušaji da se reformira nešto što je desetljećima bilo učmalo, tromo i okamenjeno, pozivi na promjene, poticaji na jačanje konkurentnosti, zahtjevi za više poduzetničkog mentaliteta u visokom školstvu, sve to izaziva niz otpora svih onih kojima je postojeće stanje visokog školstva poželjno i dobro. I kojima to neiscrpno vrelo poreznog novca već godinama sigurno i neupitno donosi razne koristi.
Je li hrvatski sveučilišni sustav u stanju pratiti nadolazeće promjene koje diktira svjetska industrija visokog obrazovanja i što je motor koji bi ga lako mogao usmjeriti prema tome da sam postane dinamičan i konkurentan?
Javni visokoškolski sektor je trom, nesklon promjenama i inovacijama, malo je što učinio da se prilagodi i natječe kvalitetom. Kako bi sačuvao svoje i privukao strane studente.
Saznanje da je sustav prevelik s obzirom na domaću demografiju s vremena na vrijeme se probijalo u javnost, no spremnost na prilagodbu je uglavnom izostajala. Odustajanje od nužne prilagodbe čuvale su proračunske dotacije.
Obrazovanje je investicija
Obrazovanje jest investicija i to dokazivo s visokom stopom povrata. Koristi od takve investicije su privatne, o čemu govore rasponi plaća. Koristi su i javne danas na razini Hrvatske i šire.
Zato je dobro biti dosljedan, pa ako su koristi sve više individualne, pošteno je da i investicije uz državne, imaju i značajnu privatnu komponentu.
Mladi i školovani u hrvatskom visokoškolskom
sustavu, financirani od hrvatskih poreznih obveznika, slobodno se u potrazi za višim dohocima kreću diljem Europe i svijeta.
Koliko je pravedno i ekonomski opravdano da hrvatski proračun financira obrazovanje onih koji će vrijednost stvarati negdje drugdje?
Upravo zato, pravedno je i ekonomski opravdano da se troškovi posebno visokoškolskog obrazovanja više individualiziraju.
Hrvatskoj treba novi sustav financiranja visokog školstva, studentocentričan.
Potrebno je studentskim vaucerimra i studentskim kreditima, dugorocnim i niskokamatnim, potrebno je izgraditi samofinancirajući sustav.
Zar nije razumljivo i pravedno da onaj tko je imao mogućnost sveučilišno se obrazovati ima i obvezu nakon što krene u život rada i zaradjivanja, da preuzme obvezu financirati studij jednoga studenta iz dolazećih generacija.
Zvuči pošteno i pravedno.
A to nije ništa drugo doli plaćanje troškova studija, školarina, preko mehanizma dugoročnih studentskih kredita.
U našem susjedstvu u Mađarskoj početkom tisućljeća, razvijen je upravo takav sustav dugoročnih, niskokamatnih studentskih kredita, koji pokrivaju školarine, ali i troškove studentskog života.
Vraćaju se desetljećima po završetku studija, uz moguće počeke kod širenja obitelji , nezaposlenosti ili bolesti.
Ankete provedene među mađarskim studentima pokazuju da veliki broj današnjih studenata ne bi mogao studirati bez studentskih kredita.
Sami studenti takav sustav doživljavaju kao pravedan.
Dokazivo je poticajan i za odgovorno studiranje.
Studentski krediti, studentski vaučeri ili kuponi kao novi model prijenosa proračunskog novca od države, preko studenta, do visokoškolske ustanove.
Uspostavila bi se jasna linija odgovornosti studenta prema izvoru studentskih kredita, dovelo bi to i do ozbiljnijeg promišljanja kod izbora studija, posvećenosti studiju, razmišljanja o budućnost nakon završetka studija, o vremenu kad valja vratiti dug. Student bi imao slobodu izbora studija, a sve visokoškolske ustanove i sveučiliista bile bi ravnopravne svojim programima, kvalitetom, obećanjem karijera po završetku studija, kao i praćenjem karijera svojih nekadašnjih studenata i isticanjem njihovih uspjeha.
Škole bi se morale natjecati, kako bi student upravo njih izabrao i njima dao svoja besplatna državna sredstva.
Studentski vaučeri koje slijedi proračunski novac, te studentski krediti, potakli bi programsko i natjecanje u kvaliteti, prije svega medju javnim visokoškolskim ustanovama koje danas čine više od 90 posto sustava.
To bi po prvi puta u ravnopravnu utakmicu postavilo i programe koji dolaze od privatnih visokoškolskih ustanova.
Za hrvatske gradjane, državu i porezne obveznike promjena bi donijela napredak u inovativnosti, kvaliteti, učinkovitosti.
Bio bi to sustav s neusporedivo više dinamike i inovacijskih kapaciteta, koji bi radi očuvanja vlastite konkurentnosti morao i na novi bolji način nagradjivati kvalitetu i inovativnost unutar institucija.
Takav sustav bi imao snagu kontinuirano se preispitivati, usavršavati i uskladjivati sa srednjoročnim i dugoročnim zahtjevima države i gospodarstva.
Ovakav sustav bi također sačuvao mogućnost kroz dio programskih ugovora financirati i programe važne za nacionalnu kulturu i identitet, koje ne želimo isključivo prepustiti usmjeravanju tržišta.
Je li motor poduzetnička logika koja će ga promijeniti
i učiniti prilagodljivim, inovativnim, dinamičnim, međunarodno privlačnim i ekonomski samoodrživim i stabilnim?
U svijetu gdje je broj studenata koji studiraju izvan zemlje svoga rodjenja u četrdesetak godina povećan s pola na 7 milijuna, pitanje je je li i koliko hrvatski sveučilišni sustav sudjeluje u tom velikom procesu.
Nažalost, 2016. godine na deset hrvatskih studenata koji studiraju izvan RH, samo jedan strani student odabire Hrvatsku za zemlju studiranja.
U natjecanju za talente i studente danas su sva europska i svjetska, kako sveučilišta, tako i cijeli nacionalni visokoškolski sustavi.
Ove godine, poslije dugogodišnje “zavjere šutnje”, najšira javnost je suočena s velikim nedostatkom maturanata, ima više praznih mjesta u klupama, nego budućih studenata! Predimenzionirani dominantno javni visokoškolski sustav, pokazao se potpuno nesposobnim i nepripremljenim sagledati izazove koje donose negativni demografski trendovi. A tu je i veliki odlazak radno sposobnog stanovništva nakon ulaska u EU, ne samo zbog puke dostupnosti Unijina tržišta rada.
Sve je pojačano olakšanim studiranjem naše mladeži širom Europe.
Iako se sve to moglo predvidjeti već skoro dva desetljeća, kad je i formalno krenuo hrvatski proces pridruživanja EU-u, zaključuje doktor Njavro.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
