Bliži se početak školske godine, a hrvatski građani iščekuju prosvjed sindikata učitelja i nastavnika na Trgu sv. Marka. Ljudi su nezadovoljni valorizacijom njihova rada, reformom školstva, kao i općenito svojom pozicijom u društvu. S druge strane, vladajući kao da ne znaju da uz sva tehnološka čuda koja pomiču i šire granice spoznaje, na početku i na kraju svakog kvalitetnog obrazovanja čvrsto stoji – dobar i zadovoljan učitelj (nastavnik ili profesor). Nijednu reformu obrazovnog sustava nije moguće kvalitetno provesti s nezadovoljnim prosvjetarima.
Međutim, potplaćenost kadra tek je mali dio obrazovne priče koja muči gotovo sve države i dugoročno predstavlja velik društveni problem. Ne obazirući se ovdje na vrijednosna zastranjivanja naših odgojno-obrazovnih reformi, ispod površine, nedovoljno zamijećen, buja veći i teže rješiv problem, a to je stalna hiperprodukcija društvu nepotrebnog znanja, odnosno proizvodnja velikog broja visokoobrazovanih ljudi za kojima tržište nema potrebe. To suludo gomilanje nepotrebne „pameti“ u skladu je s poznatom mantrom – društvo znanja, što je tek jezični konstrukt od čijeg besmisla razvijena društva (i ona koja ih poslušno slijede) i dalje ne odustaju.
Dok u skladu s politikom društva znanja broj visokoobrazovanih raste, čak i u razvijenim zemljama poput Ujedinjenog Kraljevstva i SAD-a, većina radnih mjesta ne zahtijeva posebna znanja koja se dobivaju na visokim učilištima. Štoviše, na jedno mjesto programera u IT industriji dolaze tri radna mjesta čiji je najzahtjevniji dio paziti da hamburger ne zagori na vreloj ploči.
Činjenica je da su danas i u najrazvijenijim zemljama najbrže rastući poslovi upravo oni koji ne zahtijevaju nikakva posebna znanja i koji se mogu naučiti „u hodu“, uglavnom u uslužnim djelatnostima poput ugostiteljstva, trgovine i sl. Odnosno, za većinu poslova koji se na tržištu nude, ne treba visoka stručna sprema.
Na primjer, u svjetski najjačoj ekonomiji (SAD) za ca. 21% poslova treba fakultetska diploma, 43% zahtijeva samo srednju školu, a oko 26% poslova ne zahtijeva čak ni srednjoškolsko obrazovanje. Štoviše, broj radnih mjesta za koje treba visoka stručna sprema u SAD-u se smanjuje već dvadesetak godina zaredom. Procjene su da će u skoroj budućnosti ca. 50% postojećih poslova biti automatizirano, a dobar dio tog postotka odnosi se na poslove za koje danas treba fakultetska diploma, poput kreditnog analitičara, revizora, agenta osiguranja i dr. S druge strane, poslovi poput vatrogasca, maserke i sl., najmanje su ugroženi od automatizacije, barem u ovom stoljeću.
Frustracije na svim razinama obrazovanja
Usprkos tome, oko 40% američke mladeži upisuje i studira na visokoškolskim ustanovama. To znači da velik broj onih koji će diplomirati neće naći posao koji odgovara njihovoj stručnoj spremi jer za tim poslovima na tržištu nema potrebe. Radit će poslove ispod razine znanja koje su stekli, jer društvu toliko znanja realno ne treba. Velika razlika između broja visokoobrazovanih ljudi i broja radnih mjesta koja trebaju njihova znanja i vještine stvorila je i dalje stvara generacije zaposlenika koji su podzaposleni, imaju osjećaj da rade bezvezne, nekorisne poslove koji ih ne oplemenjuju i kroz koje se ne ostvaruju. Time društva postaju nesretnija.
Osim toga, kada ljudi s fakultetskom diplomom stupe na radna mjesta koja u racionalnom društvu traže niži stupanj znanja i vještina, tada manje obrazovani budu potisnuti niže niz hijerarhijsku i društvenu ljestvicu. U nekim slučajevima, postanu posve izgurani s tržišta rada, jer kad na tržištu postoji kvalificiranija radna snaga od one koje je poslodavcima stvarno potrebna, zašto je za istu cijenu ne bi zaposlili?
Ljudi izgurani s tržišta rada prisiljeni su upisivati razne tečajeve, prekvalifikacije, dati smisao izniknulim veleučilištima kako bi dobili nekakvu diplomu s kojom će biti konkurentniji na tržištu rada. Bez ikakve stvarne društvene potrebe potrošit će vrijeme i novac kako bi mogli konkurirati za posao za koji realno ne treba više znanja od onog koje se usvoji u srednoj školi. Život i ekonomija (kao i politika) ipak su jednostavniji nego što nam kreatori svjetske zbilje pokušavaju prikazati.
A da će u bliskoj budućnosti biti bolje – neće. Zbog politike koja želi što veći broj visokoobrazovanih ljudi, projiciranjem nekakvog društva u kojem će za svaki posao trebati diploma fakulteta i još brdo uvjerenja o stručnom usavršavanju, danas sve manje ljudi svoj obrazovni put želi zaustaviti na razini srednje škole. Na primjer, u SAD-u su cijene za stjecanje sveučilišne diplome od 1985. do danas porasle za gotovo 500%, ali potražnja za znanjem nije se smanjila. Roditelji svojoj djeci žele najbolje. Ne žele da borave na začelju u novoj svjetskoj podjeli rada (u „ekonomiji znanja“) pa štede za školovanje već od djetetovog rođenja.
Jer u društvu znanja postojati bez ovjerenog i stalno usavršavanog znanja jedno je od najgorih prokletstava koje čovjeka može stići. Tko se uopće danas usuđuje otići i kod frizera koji svoja znanja u zadnjih pet godina nije najmanje tri puta usavršio u svjetskim metropolama. Pa nećete valjda svoju muškost, ženstvenost (ili neki treći od mnogih osjećaja rodnog postojanja) dati u ruke frizerke koja se sa škarama i ostalim pomagalima nije pomakla iz svojeg grada (ili ne daj Bože – sela).
Stručno onesposobljavanje za koristan rad
Višak „pametnih“ kod nas je još vidljiviji. Između ostalog, jasno se vidi i u famoznom izumu esdepeove vlade naziva „stručno osposobljavanje za rad bez zasnivanja radnog odnosa“. Već iz imena se vidi amaterska alkemija i totalni nesklad sa zakonitostima tržišta rada.
A temeljem takvog izuma masa mladih ljudi sa završenim fakultetom gubi dane i glumi koristan rad pretežito u javnim organizacijama, a u biti – kradu Bogu dane i svakim dolaskom na posao dodatno napuhuju društveni balon koji će kad-tad puknuti. Jer da njihove usluge organizaciji trebaju, tada bi ih ona zaposlila na normalan način, a ne pomoću ovih nakaznih shema koje samo guraju problem pod tepih jer država ne zna gdje će sa svim tim nezaposlenim znalcima koje je u svojim prekobrojnim visokim učilištima proizvela. Tržište ih naime ne treba!
Gdje je nestalo proizvedeno domaće znanje?
Budući da nam ne treba toliko visokoobrazovanih, ne treba nam ni toliko visokih učilišta jer na mnogima profesori i studenti često nepotrebno troše društvenu energiju i javni novac. Proizvode bezbroj stranica nepotrebnog znanja, neupotrebljivih studija. Osobno sam ih prelistao mnoštvo; nemaju nikakvu uporabnu vrijednost, a porezne obveznike koštale su od 100.000 do nekoliko milijuna kuna. Sve to uglavnom naručuju tijela javne vlasti, pišu studenti, potpisuju profesori, narod plaća. Samo u ladicama meni sdesna i slijeva ima priličan broj bespotrebnih „studija“ koje su građani Hrvatske skupo platili, a služe isključivo održavanju raznih programa/projekata, odnosno opravdanju radnih mjesta djelatnika na visokim učilištima – onih koje racionalno društvo u stvari ne treba.
Primjer: ovog ljeta turistički radnici jadikovali su kako „20 i više godina sustav koji je država napravila ne funkcionira te da će nam trebati deset godina da se vratimo na 2015. i 2016.“ Kažu da „nemamo nikakvu strategiju“ i da se turizam „razvija stihijski“. Kad te izjave suprotstavimo s brojem sveučilišta i veleučilišta na kojima se izučava fenomen turizma, s brojem raznih instituta, konzultantskih tvrtki iz tog područja, kao i s brojem strateških dokumenata razvoja turizma koji su usvojeni na svim razinama javne uprave, od jedinica lokalne i regionalne samouprave do države – postavlja se pitanje, o čemu ovi turistički radnici bulazne! Kako mogu tvrditi da nemamo strategiju kad strateških dokumenata razvoja turizma imamo toliko da ih Kuščevićevi rezači iz APIS-a ne bi stigli uništiti za 10 godina neprekidnog rada.
Ili oni drugim riječima tvrde isto što i ja – da to znanje proizvedeno od stotina naših doktora znanosti, uglednih i manje uglednih institucija za njih ne vrijedi ništa? Tržištu je nepotrebno? Nije uporabljivo? Ne služi svrsi? Znanje je to bez moguće primjene u praksi? Ili ipak oni jednostavno ne razumiju sve te up-selling i cross-selling aktivnosti, after-sale programe, razvoj mobile centric weba, integracije sadržaja u globalne aplikacije? Puno velikih riječi za njihovu malu glavicu? Možda će ipak trebati još mnogo dodatne edukacije, još dva sveučilišta, pet veleučilišta, šest paketa novih zakona i pravilnika iz Ministarstva turizma kako bi se sva ta pamet uskladila, konačno kliknula i proizvedeno znanje napokon našlo svoj smisao.
Hrvatski slučaj: od viška glava boli
U globalnim razmjerima proces bujanja obrazovnih ustanova je gotovo nezaustavljiv, ali u visokorazvijenim društvima taj proces se odvija u okvirima koliko-toliko zdravog gospodarstva i tržišta rada koje funkcionira. U postkomunističkoj Hrvatskoj koja sustavno uništava vlastito gospodarstvo i gdje je tržište rada teško bolesno (kao i gotovo sve ostalo), otvaranje veleučilišta po selima i zaseocima (jer to će nam kao omogućiti zapošljavanje) djeluje groteskno i potpun je promašaj.
Hiperprodukcija tržištu nepotrebnih visokoobrazovanih ljudi u društvu koje inače ne cijeni znanje, profesionalizam, poštenje, ne može dovesti do pozitivnih promjena. Po brojnosti visokoškolskih ustanova, instituta, konzultantskih tvrtki, centara izvrsnosti, razvojnih agencija i sl., trebali bismo biti među najpametnijima i najrazvijenijima u Europi.
Na manje od 4 milijuna stanovnika, imamo 130 visokih učilišta. Znači, na ca. 30.000 stanovnika imamo jedno visoko učilište, ali čini se da danas nismo ništa pametniji nego što smo bili za vrijeme dok je u Hrvatskoj bilo samo jedno sveučilište. Upravo suprotno, izgleda da sa svakim novim visokim učilištem i sa svakim novim ešalonom mladih ljudi s diplomom fakulteta mi potonemo još dublje i sve smo dalje od razvijenih zemalja.
Uzevši u obzir kvantitetu i kvalitetu domaće proizvodnje znanja, situaciju u gospodarstvu i njegove realne potrebe, možda bi trebalo razmisliti o smanjivanju, a ne stalnom povećanju broja visokoškolskih ustanova i njihovih programa. Istovremeno potrebno je poticati obrtnička zanimanja, vratiti im dostojanstvo. Znamo da su komunisti zatirali zanate jer je zanatliju (kao i samodostatnog seljaka) skoro nemoguće kontrolirati; on ima svoju pamet, račun i logiku, a to je drugove boljelo. Oni su htjeli tvornice i kolhoze – tamo su mogli planirati, nadzirati i izigravati menadžere.
Budući da vladaju i danas, preobučeni komunisti i njihovi nasljednici u izmijenjenim društvenim okolnostima dosjetili su se nove formule – industrijalizacije znanja pomoću koje mogu kontrolirati „pametne“ klonove proizvedene na traci „znanstvenog“ sustava. Više ne mogu stjerati narod u tvornice (to je out) pa će ga angažirati i kontrolirati u proizvodnji znanja/informacija (to je in).
Suprotno vladajućoj politici uništavanja obrazovanja i gospodarstva, Hrvatska treba izlazak iz tog začaranog kruga nasilnog komunističkog inženjeringa. Hrvatskoj treba manje visokih učilišta, a što više malih, zdravih, žilavih i državnim nametima neopterećenih poduzetnika/obrtnika/poljoprivrednika koji na tržištu ne opstaju samo kao paraziti na javnom proračunu, nego se nameću kvalitetom vlastitih proizvoda. Obrazovnom sustavu treba uravnoteženje realnih zahtjeva poslova s propisanim trajanjem obrazovanja (obrazovnim programom). Nakon završenog obrazovanja, budućim obrtnicima (zanatlijama) stvarnim olakšicama treba omogućiti početak poslovanja kako bi od svojeg rada mogli osnovati obitelj i solidno živjeti.
Težak je to zaokret za hrvatsko društvo znanja koje je izraslo na vrijednostima koje preziru naporan, profesionalan i pošten rad. Ali ako želimo sačuvati svoju državu, izbora baš i nemamo. Umjesto lakiranja sustava i fancy reformi, obrazovni sustav potrebno je usuglasiti sa stvarnim društvenim potrebama. Jer uz ovakvu obrazovnu politiku, izgledno je da će nas sve zajedno od viška „pameti“ zaboljeti glava, i to ubrzo.
* Autor je doktor znanosti s bogatim iskustvom rada u javnoj upravi i organizacijama u državnom vlasništvu. Uz znanstvene i stručne članke, objavio je i dvije znanstvene knjige: Moć neetičkog poslovanja – organizacijska kultura u Hrvatskoj (2008.) i Hrvatski turizam – upravljanje identitetom (2013.).
U svojim radovima istražuje svijet svakodnevnog života unutar područja kojeg oblikuje njegovo ukupno iskustvo, ali i društveni kontekst. U biranju tema nastoji pridonijeti kritičkoj analizi i dekonstrukciji hrvatske stvarnosti, odnosno razotkrivanju stvarnih identiteta i implicitnih vrijednosti hrvatskih organizacija.
Paralelno sa znanstvenim radom, autor se duže vrijeme bavi i fotografijom i raznim oblicima vizualne umjetnosti. Na sličan način kao što na znanstvenom polju preispituje društvenu svijest, u svojim fotografijama dočarava osobne percepcije, iskazuje asocijacije i doživljaje vlastitog okruženja, ali i stavove o društvu, gradu, pojavi. Do sada je priredio više samostalnih i skupnih izložbi.
** Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
Tekst se nastavlja ispod oglasa