Poznati hrvatski demograf dr. Stjepan Šterc, na jednom od svojih posljednjih predavanja ponovo je iznio zabrinjavajuće podatke koji ukazuju na demografski slom Hrvatske. Trend drastičnog smanjenja stanovništva u Hrvatskoj često se spominje u javnosti, ali vladajući kao da ne čuju. Dr. Šterc tvrdi da u RH trenutno živi ca. 3,95 milijuna stanovnika usprkos službenim podatcima Državnog zavoda za statistiku koji spominju broj od 4,1 milijun stanovnika. Po našoj Vladi to je i znatno više, (najmanje 4,5 milijuna) kad uzmemo da po njima u Hrvatskoj ima 3,75 milijuna birača – znači, punoljetnih osoba koje imaju važeće prebivalište (žive) u RH.
No, pustimo sad po strani veselu HDZSDP matematiku i vratimo se žalosnoj stvarnosti. Činjenica je da odumiremo, dijelom zbog negativne stope prirodnog priraštaja stanovništva, a dijelom zbog sve mnogobrojnijeg iseljavanja mladih ljudi. Istovremeno s trajanjem Velikog bijega autohtonog stanovništva iz Hrvatske, na našim granicama se gomilaju afroazijski migranti koji lokalnom stanovništvu BiH-a stvaraju velike probleme.
Zbog sve veće ugroženosti građana i njihove imovine, nedavno je u Velikoj Kladuši „Krizni stožer za migrantsku krizu“ (osnovan na inicijativu građana) zatražio hitno zatvaranje ilegalnoga kampa za migrante i angažiranje Oružanih snaga BiH-a na zaštiti državne granice. Suprotno uznemirenju građana sjeveroistoka BiH-a, sarajevske vlasti su opuštene i nastavljaju s ignoriranjem problema. Slično je i s naše strane granice: netransparentno, u tajnosti, grade se veliki prihvatni centri za migrante, a da se o tome građani ne pitaju.
Zamjenske migracije
Ali ako se ne pitaju građani europskih država, pitaju se europske i svjetske organizacije čiji upravitelji stvaraju novu Europu i planiraju tzv. zamjenske migracije. Na primjer, UN-ovi službenici izračunali su i u jednom od svojih izvješća objavili da će za zadržavanje stalnog broja populacije starosti od 15 do 64 godine, Europi (po sadašnjoj stopi nataliteta) biti potrebno ca. 161 milijun imigranata u razdoblju do 2050. godine. Od toga, članice Europske unije u svoje bi zemlje trebale primiti ca. 80 milijuna imigranata. Sve te lijepe vijesti zapisane su ispod indikativnog naslova: Replacement Migration: Is It a Solution to Declining and Ageing Populations? Imaju oni u UN-u više scenarija zamjenske migracije, a sve je dostupno na njihovim web-stranicama. Ništa oni ne taje, za razliku od naše Vlade. Marrakesh je tek dio cijele priče.
Inače, jednako mračne scenarije stvarao je i „kum“ Europske unije, Richard von Coudenhove-Kalergi, zanimljiv lik čija je misao i danas vrlo cijenjena u vrhovima EU-a i UN-a. O njegovim idejama (Kalergi plan) pisalo se zadnjih godina po raznim medijima, uglavnom senzacionalistički, ali često ne jako daleko od istine, posebice one koja se pažljivijem čitatelju nazire između napisanih riječi. Potaknut aktualnošću teme i tajnovitosti čuvenog grofa, odlučio sam malo zaviriti u lik i djelo tog vrlo cijenjenog političara među EU elitom, a malo poznatog među europskim narodima, što pokazuje određenu anomaliju. Naime, o poznatim i priznatim političarima pričaju se priče, održavaju konferencije, tiskaju se i dobro prodaju knjige (njihove i o njima), oni se citiraju itd. Suprotno tome, čuveni grof je građanima Europe nepoznat, a cijeli je život posvetio njihovoj budućnosti.
Coudenhove-Kalergijeva Paneuropa
Grof Richard von Coudenhove-Kalergi, pionir europske integracije, bio je političar-avanturist-sanjar austrijsko-japanskog podrijetla. Za vrijeme svojeg života bio je hodajući relikt transnacionalnih veza stare europske aristokracije, dobro povezan sa svjetskom masonerijom pomoću koje je 1923. godine u Njemačkoj osnovao Paneuropsku uniju. Ta je organizacija bila razmjerno ozbiljno shvaćena od Lige naroda i od brojnih država. Iste godine objavio je i knjigu Pan-Europa u kojoj je dao svoju viziju političke, gospodarske i vojne slike jedinstvene Europe.
Do 1928. godine knjiga je bila prevedena na većinu europskih jezika. Uz pomoć navedenih veza, za svoju ideju lobirao je gdje god je stigao pa se tako u više navrata sastajao i s Mussolinijem čiju je politiku hvalio, a fašistički „stabilan nedemokratski režim“ vidio je kao solidan predložak za francusko-talijansku osovinu stvaranja ujedinjene Europe. Britance je vidio kao samodostatne u okvirima svoje imperije, a pomoću koncepta Eurafrike htio je ispraviti nepravdu po kojoj su srednjoeuropske države u kolonijalnoj podjeli svijeta ostale kratkih rukava. Kao plemenita osoba, htio je da i srednjoeuropske zemlje daju svoj doprinos u civiliziranju Afrike. Sastajao se nekoliko puta i s Hitlerom, ali se ovome baš i nije svidjela Kalergijeva vizija. Hitler je naime imao neke druge planove ujedinjenja Europe pa je dolaskom nacista na vlast Kalergi izbjegao u Francusku, a potom u SAD.
Bio je predsjednik i apsolutni vladar Paneuropske unije sve do svoje smrti 1972. godine. Organizacija koju je osnovao djeluje i danas kao nadnacionalni pokret koji vjerno slijedi političke ideje svojeg osnivača. Da je Paneuropska unija itekako živa svjedoče mnoge aktivnosti nastavljača te politike pa tako, među mnogima, postoji i Hrvatska paneuropska unija u čijem predsjedništvu sjedi i naš premijer, Andrej Plenković.
Jedna država, jedan narod
U svojoj knjizi Praktičan idealizam iz 1925. godine, Kalergi je dao nacrt ostvarenja svojeg cilja unitarne Europe. Inače, do spomenute knjige vrlo je teško doći jer se ne može naći ni u jednoj hrvatskoj knjižari/knjižnici, čak ni u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu. Samo uporno traženje po Internetu može vas dovesti do koliko-toliko solidnog engleskog prijevoda tog uratka, što je vrlo čudno uzevši u obzir poštovanje koje autor uživa u najvišim krugovima EU političara.
U Praktičnom idealizmu, između ostalog, Kalergi opisuje način prevladavanja „anticivilizacijske posljedice demokracije“ i europskih konflikata, a to se po njemu može postići na dva glavna fronta. Prvo treba ujediniti Europu u jedno političko tijelo te postupno stvoriti jedinstvenu europsku ljudsku masu lišenu svih etničkih razlika, nacionalizama i sl. ostataka iz prošlosti.
Naime, po Kalergiju, postojeće različitosti nacija (naroda) predstavljaju glavnu prepreku za učinkovitu, mirnu i jedinstvenu Europu. Nacije su zatvorene, a obitelji kao nukleusi svake nacionalne zajednice uglavnom se stvaraju među pripadnicima istog (ili sličnog) naroda što nastavlja fizičku, mentalnu i duhovnu sliku prostora/naroda. Nema potrebne razlike u odnosu na prethodnu generaciju, nego se samo nastavljaju postojeći obrasci.
Nove generacije nasljeđuju istu volju, predrasude, lojalnost prema obitelji i većinu obilježja osobnosti svojih predaka. A po heroju eurokrata, to treba nadići. Stoga, novoj Europi Kalergi želi nov, anacionalan narod koji će se stvoriti u nadolazećem vremenu miješanja rasa te će kao konačan rezultat nastati svojevrsna homogena euroazijska-negroidna rasa (masa) – narod koji neće imati nacionalnih osjećaja ispod razine europske naddržave te će kao takav biti podložniji vođenju i kontroli.
Nova, pročišćena aristokracija
Drugo, za vođenje i kontrolu treba stvoriti novu aristokraciju koja će vladati novim narodom budući da je stara svrgnuta i u svojoj besposlenosti intelektualno propala. Novi sloj „plemenitih“ vladara nastao bi iz ostataka stare aristokracije i Židova, koje zbog internacionalizma i intelektualizma Kalergi vidi kao osnovne stvaratelje nove svjetske aristokracije (elite). On Židovima pripisuje iznimna spoznajna i prilagodbena svojstva koja su proizašla upravo zbog dramatičnih obilježja njihove povijesti. Staroj europskoj aristokraciji, s druge strane priznaje genetsku snagu koja im je omogućila zadržavanje plemenitosti, hrabrosti i osjećaj superiornosti.
Miješanjem (križanjem) i upotpunjavanjem dobrih osobina te dvije grupacije treba se stvoriti novi sloj plemenitih vladara. Jer miljenik EU birokracije ne polaže mnogo nade u narod; on smatra da jedino aristokracija na vlasti može održati visok stupanj razvijenosti civilizacije, a vladavina/izbor naroda (rulje) može samo uništiti Europu u kaosu ratova i revolucija te nametnuti nazadne ideje. Stoga, privid demokracije – da, stvarna demokracija – ne.
Kalergi i suvremena EU
Da su Kalergijeve političke ideje čvrsto ukorijenjene u misiju i viziju EU-a dokazuje i povezanost te ikone eurokrata s dvije prestižne nagrade za politički rad u Europskoj uniji: Charlemagne Prize (Nagrada Karlo Veliki) i European Prize (Europska nagrada). Prvi dobitnik nagrade Karlo Veliki bio je upravo Richard von Coudenhove-Kalergi, godine 1950. Među mnogima, nagradu su primili i Winston Churchill (također zagovornik europskog ujedinjenja), Robert Schuman, Angela Merkel, Juan Carlos, Tony Blair, Bill Clinton, Jean-Claude Juncker, Herman Van Rompuy, Papa Franjo i drugi. Dvojica koji su tu nagradu dobili posljednji (2018. i 2019.) su francuski predsjednik Macron i Glavni tajnik UN-a, Guterres.
Godine 1978. Europsko društvo Coudenhove-Kalergi ustanovilo je Europsku nagradu. Među dobitnicima su Helmut Kohl, Otto von Habsburg, Ibrahim Rugova te opet Herman Van Rompuy, Jean-Claude Juncker i Angela Merkel koja inače hvali uporan rad „Europskog društva“ na poticanju „europske ideje“ i „ujedinjenja Europe“.
Među mnogim europskim „progresivistima“, otvoreni zagovornik Kalergijevih ideja bio je i irski liberal, Peter Sutherland, koji je do svoje smrti prošle godine bio jedan od ključnih igrača u vrhu EU-a i UN-a. U lipnju 2012. godine, u svojstvu specijalnog predstavnika UN-a za međunarodne migracije, u Gornjem domu (Domu lordova) parlamenta Ujedinjenog kraljevstva izjavio je kako „EU mora učiniti što više može kako bi narušila nacionalnu homogenost svojih članica“.
Veteranka irskih liberala, Olivia Mitchell (ali ne samo ona) prije nekoliko godina izjavila je kako je neophodno proširiti, nadograditi nacionalni genetski bazen jer to, između ostalog, „naciju čini ljepšom“. Dokaze tome nalazi u novoj slici Irske koja je posljedica imigracije tijekom rapidnog gospodarskog rasta tijekom 1990-ih i 2000-ih godina, iako gđa Mitchell zaboravlja da se uglavnom radilo o imigrantima iz istočne Europe, a ne iz zapadne Afrike (ah, što se to dogodilo s katoličkom utvrdom zapadne Europe?).
Tako govore oni na Zapadu, slobodniji i otvoreniji u komunikaciji. Naši paneuropljani na vlasti, nositelji gena komunističke „aristokracije“, pl. Plenković, pl. Božinović i ostali šute, iako sam siguran da se slažu sa svim izgovorenim iz usta svojih europskih mentora. U stvari, prije bih rekao da ih nije briga. Oni brinu o mnogo prizemnijim temama poput zastrašivanja i kaznenog progona svojih kritičara.
Gdje je nestala knjiga?
Za sve one koji vjeruju da se budućnost stvara na plenumskim sjednicama, javno i transparentno te da su povijesne čitanke vjeran odraz stvarnih zbivanja u prošlosti, ovakve poveznice aktualne EU elite i osnivača Paneuropske unije su besmislene i ne pokazuju ništa, osim još jednu teoriju zavjere. Oni drugi, koji misle da postoji još mnogo neispričanih priča iz prošlosti i nigdje zapisanih ciljeva budućnosti, mogu si postaviti pitanje povezuje li nešto Kalergija, aktualne EU/UN elite i masovne afroazijske imigracije u Europu?
Možda se iza cijele te progresivističke galame oko ljudskih (migrantskih) prava i nadilaženja nacionalnih država skriva jedna ekstremno reakcionarna agenda? Možda i ne. Ali ne znam zašto je do sporne Kalergijeve knjige narodu tako teško doći? U čemu je problem? Čak se i Mein Kampf može lako naći i kupiti, a Praktischer Idealismus teško, gotovo nikako. Možda je razlog tome što je promišljanje Kalergija o europskoj budućnosti u debelom zaleđu demokracije – ima tu elitizma, eugenike, a stoga i rasizma pa čitatelju može postati nejasno kako takvu ideologiju može podržavati EU.
Europa: razvojem tehnologije i ljudskih prava do samoubojstva
Kad je Europa već u toliko velikim demografskim problemima, ne bi li bilo logično da se poboljšanje demografske slike riješi poticajnim zakonskim rješenjima koja će podržati natalitet i obitelj? Tko i što tome stoji na putu? Zašto je lakše i jeftinije u Europu dovesti milijune iz Afrike i Azije nego zaštiti vlastitu kulturu, stanovništvo i način života? U čije ime i za čije interese se to radi?
Je li interes Europe da izgubi svoje različitosti (makar bile i suprotstavljene) i postane bazen za miješanje genetskih kodova iz kojeg će za 50-ak ili 100 godina izroniti masa izgubljenih pojedinaca bez etničke kohezije, tradicije i kulture; bez ideala, vjere i moralnih kočnica; apolitična, nepouzdana, neprincipijelna, savitljiva i poslušna, kako to Kalergi priželjkuje za novu EU aristokraciju.
Zašto Hrvatska odmah ne stvori samostalno Ministarstvo demografije i opskrbi ga potrebnim sredstvima i kadrovima, umjesto što milijune kuna troši kako bi pudlice i buldozi imali svoju uređenu plažu i na slične nebuloze? Milijarde kuna Vlada potroši svake godine na nepotrebne stvari dok joj pred očima odumire nacija. Osobno mi je potpuno neshvatljivo da narod to promatra te nastavlja honorirati svojim glasovima.
Na kraju, kako se u sve ove izgledne scenarije uklapa smisao Domovinskog rata i njegovih žrtava? Pa nismo se valjda krvlju izborili za državu koju će za nekoliko desetljeća svi mladi napustiti, a u nju će doći i naslijediti je neki drugi? To ne bi imalo previše smisla, zar ne? Je li nekoga u Vladi briga ili svi skupa naivno sanjaju svoj izbor u novu EU aristokraciju?
* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
Tekst se nastavlja ispod oglasa