S istinom je uvijek nezgodno jer ima vrlo „loš“ običaj da kad-tad nađe svoj put i izbije na svjetlo dana. Ne može uspješno biti osporena. Ne može se ubiti. Ne može nestati. Lažovi je mogu napasti, mogu je ismijavati, ali ne mogu je uništiti. Ona je tu, postoji sama po sebi. S druge strane, laž je izmišljena, štetna i nikad ne traje onoliko koliko bi htjela. Povijest je prije ili kasnije sustigne, razotkrije, piše dr. sc. Hrvoje Pende.
A upravo je povijest ovih dana u Rijeci još jednom uzburkala lokalnu močvaru natopljenu povijesnim pričama napisanim u komunističkoj Jugoslaviji. Naime, nije prošlo ni nekoliko dana od završetka prikazivanja dokumentarne TV serije F.C.C.R. (Fiume crno – crveno Rijeka), režisera Vanje Vinkovića, a lokalna i regionalna samouprava potpomognuta svojim znanstvenim „autoritetima“ obrušila se na seriju „tolerantno“ vrijeđajući sve koji su pridonijeli njezinom stvaranju. Gradonačelnik Rijeke od HTV-a čak traži da se F.C.C.R.-u oduzme status dokumentarca.
Vlast i povijest
Bez obzira na to što riječka vlastela nije sposobna izaći iz jugo mitologije, poznato je da povijest nije kolekcija neupitnih činjenica o prošlosti, nego da je zbir argumentacija o tome što se u povijesti dogodilo, a utemeljeno je na prikupljenim dokumentima. U demokratskim zemljama nema neosporivih povijesnih istina. Upravo zato, gotovo sa svakom novom generacijom povijest se ponovno istražuje, ispisuje i to ponajprije zbog toga što se povijesna građa gotovo uvijek piše perom koje drži posve određena osoba/grupa s jasno određenim identitetom, kulturom, političkim stavovima i ciljevima.
Općenito vrijedi pravilo da svaka vlast, u skladu sa svojom politikom, za sebe i svoju budućnost izabire najpovoljniju od mogućih prošlosti. Istražuje se i dokazuje ona istina (ili laž) koja služi političkoj svrsi. Da bi u narodu takvu, „svrhovitu“ povijest uspjela ukorijeniti, vlast stalno proizvodi i ponavlja određeni set povijesnih priča koje služe za formiranje stavova, ponašanja, sjećanja i predodžbe o društvu/državi.
Nedemokratska društva drastično sužavaju prostor za slobodno istraživanje povijesnih činjenica pa službena povijest postaje vrlo ograničeno štivo tendenciozno interpretiranih povijesnih priča koje pričaju uvijek isti režimski, sveznajući pripovjedači. Sve (drukčije) priče o događajima koji negiraju uspostavljeni set vrijednosti nisu poželjne, marginaliziraju se, a u totalitarnim društvima zbog komuniciranja nepoželjnih povijesnih priča ljudi se zatvaraju, protjeruju i ubijaju.
Totalitarni sustavi ne dopuštaju istraživanje, dokumentiranje, obilježavanje bilo kakvih događaja čije izvlačenje na svjetlo dana šteti uspostavljenoj „istini“. U tome su uspješni jer po prirodi svoje vlasti, za taj posao imaju dobre uvjete.
Potrebna revizija povijesti
Hrvatska na/učena povijest 20. stoljeća na tragu je gore iznijetog. To je bilo razumljivo do 1990. godine zbog naravi tadašnjeg sustava. Međutim, problematično je što se svi pokušaji potrebnog preispitivanja hrvatskih povijesnih priča, poput dokumentiranja i argumentiranja barbarskih zločina „osloboditelja“, sve do danas doživljavaju kao napad na „istinu“, „otvorenost“, „slobodu“ koju su nam donijeli „ljudi“ koji su svoje „neprijatelje“ sredinom 20. stoljeća masovno bacali u jame, a da za to nitko nikada nije odgovarao!
Izvlačenje žrtava iz fojbe u Vinežu, foto: Glas Istre
Više je naroda na našim područjima u 20. stoljeću stradalo od domaćih „antifašista“ nego od svih ostalih neprijatelja zajedno. Koliko god to bilo neprihvatljivo za domaće nastavljače propale komunističke ideologije, to je povijesna činjenica. Čak je i Titov general Franjo Tuđman to ustvrdio. Da parafraziram Solženjicina, domaći komunizam („antifašizam“) bio je naša najveća klaonica, kao što je za Ruse bio od stranih sila instalirani boljševizam.
Na žalost, Hrvatska još uvijek nije spremna suočiti se s naravi komunističke vlasti, što dovoljno govori o tome tko i danas vlada ovom državom, posebice Rijekom koja je na temeljima podjele interesnih sfera u RH, 1990-ih dodijeljena u „trajno vlasništvo“ tada (i danas) postojećim SKH strukturama.
Dakle, Rijekom vladaju ljudi koji po totalitarnom obrascu traže trajnu zabranu jednog autorskog rada, dokumentarne serije o povijesti Rijeke od 18. do 20. stoljeća koja gledateljima po prvi put pruža drukčiju perspektivu, kritički sagledava i preispituje do sada skrivene istine te je upravo zbog toga neargumentirano i difamatorski napadnuta od onih koji svoju urbanost, tolerantnost i demokratičnost grade na temeljima brutalne strahovlade koju su u Rijeku uveli Titovi partizani 1945. godine.
* Autor je doktor znanosti s bogatim iskustvom rada u javnoj upravi i organizacijama u državnom vlasništvu. Paralelno sa znanstvenim radom, autor se duže vrijeme bavi i fotografijom i raznim oblicima vizualne umjetnosti. Član je Organizacijskog odbora GI Narod odlučuje.
* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
Tekst se nastavlja ispod oglasa