Inspiraciju za ovu kolumnu dobio sam odmah nakon pobjede Konzervativne stranke na nedavnim parlamentarnim izborima u Ujedinjenom Kraljevstvu, ali prije nego prijeđem na temu, naprosto se moram dotaknuti HTV-ove poslastice od prije dva dana, a radi se o tzv. sučeljavanju predsjedničkih kandidata. Uzevši u obzir izgled studija, raspored kandidata, postavljena pitanja i ukupnu atmosferu, show je sličio na trash kombinaciju školskog kviza i ad hoc radionice na kojoj odabrani studenti vježbaju debatu.
Među kandidatima, od kojih su neki odavno prepoznati i razotkriveni, a govori su im skup floskulativnog praznorječja, jedini koji je shvatio scenarij i stvar doveo blizu savršenstva je nesuđeni Milan Bandić (Dario Juričan) – čovjek koji je prigodno, montipajtonovski uspješno režirao našu stvarnost, ovog puta uživo. Predstavu je doveo do apsurda, što HDZSDP-ova država (a pogotovo njezine institucije) i zaslužuje. Juričan je srozao i ogolio diskusiju do tužne istine koju svi znamo. Nije li nam jasno da nas oni koji ovom zemljom vladaju već 30 godina lažu, da su korumpirani i nesposobni te da kao takvi štete hrvatskoj državi, točno da im iz svake tjelesne šupljine viri njihova kičasta krunasta zastava i da se njome svake noći pokrivaju!
Kome još nije jasno da sva domoljublja i kršćanstva; sve normalnosti i „prokušane državničke mudrosti“ padaju na najobičnijoj isplati lažiranog računa ili zapošljavanju temeljem nepotizma?! Koja izgubljena duša misli da se unutarnjom (kapilarnom) korupcijom i lažiranom stvarnošću dosežu dugoročni nacionalni interesi? Svi koji su zadržali zdrav razum svjesni su lažnosti i štetnosti srednjestrujaških HDZSDP-ovih aparatčika i polako se okreću onima koje mediji proglašavaju eksperimentima, pjevačima, egzibicionistima i sl.
Cilj je bio uprosječiti kandidate
U cijeloj priči zanimljivo je i to što su se svi odazvali na tu predstavu iako su znali da će stvar biti dovedena do nadrealnog skeča. Nekome je takav scenarij odgovarao više, nekome manje, a nekome nikako. Po meni, ozbiljan, poznat i hrabar političar, siguran u sebe, svoje biračko tijelo, program i ideju, trebao je izbjeći taj HTV-ov cirkus. Ali za takav potez ipak nitko nije imao petlje. Svi bi htjeli biti istaknuti, različiti, bolji, ali samo do određene granice – one koju je povukao HTV. Ovako, brutalno uprosječeni, svi osim Juričana, iz te su priče (zasluženo) izašli politički slabiji.
Nakon što se početni dojam sramotne HTV-ove predstave slegnuo, moje simpatije još uvijek ostaju na strani junaka sučeljavanja, g. Juričana, ali i dr. Škore koji je jedini pokazao nelagodu i sram što se nalazi u okruženju koje brutalno ponižava hrvatsku državu i instituciju predsjednika. To ostavlja nadu da u nekima koji se žele aktivno baviti politikom još uvijek postoje zdravi osjećaji za državu i narod. Također, ostaje i jak dojam da je HDZ-ov HTV namjerno organizirao ovu grotesknu predstavu, sve kako bi svoju kandidatkinju smjestio u okruženje u kojem može djelovati donekle ozbiljno.
Pouke za Hrvatsku
Budući da se na našoj televiziji slučajno prikazalo nešto „potpuno drukčije“, u stilu prvoklasne engleske satire, vrijedilo bi razmisliti možemo li i na nekim drugim poljima dostići Engleze. Naime, na hrvatskom predizbornom ratištu koje se odvija i na Internetu, prije nekoliko dana naišao sam na objavu koja glasi: „Kad mogu Englezi, mogu i Hrvati!“. Kao što znamo, prošli tjedan Konzervativna stranka pod vodstvom Borisa Johnsona premoćno je pobijedila na parlamentarnim izborima u Ujedinjenom Kraljevstvu. Takav rezultat ne pamti se još od moćne Margaret Thatcher. S druge strane, Laburisti nisu doživjeli sličan poraz još od 1930-ih. Zašto i kako je do toga došlo može biti vrlo poučno i za našu situaciju jer za nekoliko dana i mi ćemo (donekle) odlučiti o budućem smjeru naše politike.
Usprkos milijunima doseljenika s pravom glasa, građani UK-a na referendumu 2016. godine odlučili su napustiti Europsku uniju. Međutim, sve do danas njihovi ih parlamentarci nisu uspjeli izbaviti iz te umjetne, hiperbirokratizirane, anacionalne tvorevine. Bezvoljni britanski konzervativci pod vodstvom bezlične Therese May, uz slično društvo iz Bruxellesa, samo su petljali i u razdoblju od tri godine nisu bili sposobni provesti volju građana u djelo. Tome je bilo tako jer većina članova vodstva Konzervativne stranke u Brexit nikad nije vjerovala niti ga je od početka podržavala. Vodili su traljave pregovore jer se uspješno ne može pregovarati o cilju u koji se ne vjeruje. Cijela se stvar svela na mučenje obje strane, što je sve više podgrijavalo nezadovoljstvo građana UK-a.
Zbog toga im se dogodila Brexit Party – stranka koja je osnovana tek ove godine i naglo se osnažila upravo na nezadovoljstvu građana politikom Brexita te je zbog toga u Ujedinjenom Kraljevstvu premoćno pobijedila na ovogodišnjim izborima za EU parlament. Tada naime još nije bio poznat budući razvoj događaja unutar Konzervativne stranke pa su čak i mnogi konzervativci glasovali za Brexit Party (kao što će za tri dana mnogi hadezeovci glasovati za dr. Škoru).
„Populist“ s master ključem uspjeha
A onda se na čelu Konzervativne stranke i britanske vlade pojavio istinski zagovornik napuštanja EU-a, Boris Johnson koji je narodu obećao konačan izlazak iz EU-a. Predizbornu kampanju za prošlotjedne izbore vodio je pod sloganom GET BREXIT DONE koji je primjer jednostavne, ali iznimno prijemčive i privlačne poruke koja je moćno uokvirila temu o kojoj se u Ujedinjenom Kraljevstvu govori već godinama. Johnson je jasno poručio biračima da ih Konzervativci pod njegovim vodstvom razumiju i da zajedno s njima dijele njihove prioritete. Slogan se pokazao snažan i čist poput destilata narodne volje; master ključ za pridobivanje lojalnosti i izvan konzervativnog biračkog tijela.
U novim okolnostima, Brexit Party je radi zajedničkog strateškog cilja na parlamentarnim izborima odlučio podržati konzervativce, što se pokazalo kao dobitna kombinacija. Umjesto da pridonese njihovom rasipanju, glasove svojih birača prepustio je konzervativcima koji su imali najviše izgleda za pobjedu, a posljedično i za ostvarenje glavnog zajedničkog cilja – izlaz iz EU-a. To je učinio tako što se Brexit Party nije natjecao u izbornim jedinicama u kojima prevladavaju konzervativci, nego samo u onima gdje vladaju laburisti i liberalni demokrati. Takvom, posve legitimnom izbornom matematikom, vođa Brexit Partyja, Nigel Farage, pokazao se kao velik političar koji je sposoban nacionalne interese staviti ispred svojih/stranačkih. Znači, još jedan „populist“ odigrao je monumentalnu ulogu u novijoj britanskoj političkoj povijesti i praktički podario Johnsonu apsolutnu većinu u parlamentu kako bi se napokon mogla provesti narodna volja, što je bit demokracije.
Eton i Oxford vs Kumrovec i ostala hrvatska učilišna igrališta
Iako je hrvatska desnica mnogo puta bila u sličnim situacijama, kod nas se desna sloga nikad nije dogodila. Vidjeli smo to vrlo jasno i na zadnjim izborima za EU parlament. Stoga se postavlja pitanje: Ima li hrvatska desnica kapacitet artikuliranja jasne politike na čijim temeljima može angažirati kritičan broj građana Hrvatske? Može li (imaginarno) biračko tijelo naše suvremene desnice prepoznati interese hrvatske države? Ima li uopće hrvatski narod, poput Engleza, kapacitet prepoznati ono što nam je činiti za boljitak i puki opstanak naše nacije?
Istina je da stjecajem povijesnih okolnosti naše biračko tijelo nije poput engleskog, ali možemo li se nadati da smo nakon krađe referenduma napokon postali barem malo prosvjetljeniji i da svoje povjerenje nećemo opet pokloniti štetočinama iz HDZSDP-a.
Znamo da nemamo engleske institucije ni igrališta na kojima se dobivaju svjetske bitke, ali nadam se da smo kao narod uspjeli sačuvati zdrav razum koji će nam u nekoliko sljedećih izbora napokon donijeti potrebne korjenite promjene. Jer bojim se da ako se to ne dogodi sad, neće se dogoditi više nikad.
* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
Tekst se nastavlja ispod oglasa