Već nekoliko godina europski lijevo-desni centristi i bliski im stranački sustavi plaše narod s ekstremnom desnicom, fašistima, nacistima i sličnim babarogama, sve kako bi odvukli pažnju s poraznih rezultata svojih dugogodišnjih politika koje su pridonijele urušavanju socijalne države i vladavine prava u EU državama.
Tako nam predsjednik Francuske, Macron, na obilježavanju 100-te godišnjice završetka I. svjetskog rata poručuje kako živimo u vremenu vrlo sličnom onome između dva svjetska rata. Upozorava na „gubu nacionalizma“ koja se širi Europom, na „stare demone koji se ponovo dižu kako bi posijali kaos i smrt“, itd.
Također prije nekoliko dana, Donald Tusk, predsjednik Europskog vijeća, na sastanku pučana u Helsinkiju poručuje mađarskom premijeru, Viktoru Orbanu, da nije demokršćanin jer „ne poštuje vladavinu prava i neovisno pravosuđe, ne podržava neovisne medije i nevladine udruge te želi zamijeniti zapadni model liberalne demokracije s autoritarnim istočnim modelom demokracije“.
Prvo, EU sama podriva načela liberalizma, demokracije i kršćanstva, a drugo – odakle je Tusk uopće izvukao oksimoron „autoritaran istočni model demokracije“ koji u svojem neznačenju ipak zvuči pomalo diskriminacijski. Trebaš biti stvarno vrlo ne/spretan političar pa jezičnom figurom koja označava nepostojeće i nespojivo uspjeti omalovažiti istočnjake.
Posrtanje narodnih masa
Navedeni i mnogi ostali slični pokušaji zaustavljanja drugog europskog puta tek su nastavak već uobičajenih arogancija briselskih vlastodržaca prema svakom tko iskaže alternativu njihovoj politici koja je zadnjih godina izazvala opravdano nezadovoljstvo širokih narodnih masa. U svojim manipulacijama, pripadnici vladajuće klase iz Bruxellesa i njegovih glavnih ekspozitura maksimalno banaliziraju i pojednostavljuju razloge jačanja desnice širom Europe. Minoriziraju narodno prepoznavanje stvarnosti i smatraju da je zaokret udesno posljedica teturanja zavodljivih masa, njihova posrtanja, nezadovoljstva zbog nesnalaženja u globalnim procesima.
Budući da smatraju da je narod iracionalan, a oni su predodređeni da ga vode, svaki ozbiljan poremećaj u ustaljenom rasporedu glasova birača tumače kao novu pogrješku u narodu koji nije shvatio da neoliberalnoj globaliziranoj demokraciji sa svim svojim sastavnicama nema alternative. Po njima narod ne zna prepoznati ugrozu vlastitih vrijednosti, načina života, egzistencije, izabrati predsjednika, premijera. Po hrvatskim izdancima briselskih eurokrata, pored navedenog, narod je i nepismen te samostalno ne zna prepisati ni svoj OIB. Suprotno tome, narod zna da je stvar mnogo jednostavnija nego što nam je političari iz europskih „centrističkih“ klubova prikazuju, sve s ciljem da zamagle stvarnost i planiranu budućnost.
Prisjetimo se plana o novoj Europi u kojoj neće postojati granice. Umjesto sadašnjih nacionalnih država postojali bi samo Europljani i utopistička naddržava – Europa. Ideja nije Macronova. On je samo slijedi. Jer još je Jean Monnet 1952. godine izjavio: “Europske nacije treba voditi ka jednoj naddržavi, ali tako da njihovi narodi ne znaju niti razumiju što se događa. To se može postići nizom koraka, od kojih će svaki imati ekonomsku svrhu, ali koji će naposljetku i nepovratno dovesti do europske federacije.”
Kraj dugotrajne hegemonije
Usprkos tome što domaća i europska politička klasa na vlasti novu europsku desnicu označava kao opasnost za demokraciju, radi se o suprotnom – demokraciju ugrožava briselska vlast, a gotovo sve političke (desne) snage koje su se pojavile zadnjih godina, od Italije i Francuske preko Hrvatske do Poljske, traže samo više demokracije – ne manje. Razumijevanje politike suvremene europske desnice nije top-down, nego bottom-up. Ne radi se o autoritarnim, nego o demokratskim strankama i udrugama kojima cilj nije stvaranje novih vođa koji će masama pokazati put u svijetlu budućnost, nego jačanje glasa naroda – ostvarenje narodne volje te istovremeno smanjenje moći nesposobnih političara i lobista u udaljenim hodnicima znanih i neznanih zgrada u kojima se odlučuje o našim sudbinama.
Sve dok ušuškani europski vlastodršci (predstavnici tzv. liberalne demokracije) ne adresiraju društvene probleme na ispravniji način, nova desnica će i dalje jačati. Međutim, za zdrav i uravnotežen razvoj pluralizma europskih društava bilo bi dobro da se predstavnici lijevo-desnog centra probude iz svojeg dubokog sna i ozbiljnije shvate novu društveno-političku scenu Europe. Znamo, nije lako probuditi se nakon sedamdeset godina hegemonije europskim kulturnim i političkim prostorom. Već su gotovo i povjerovali da su njihove ideje, koje od kraja II. svjetskog rata obilno financiraju i promoviraju u ukupnom društvenom prostoru, postale općeprihvaćeno mišljenje i vrijednost Europljana.
Dok su oni na svojem Olimpu snivali Vrli novi svijet u kojem nema rasnih, nacionalnih i rodnih razlika, ali ima mnogo milijuna anacionalnih potrošača – hibridnih ljudi bez identiteta; dok su u kratkom razdoblju bolesno pretvarali u zdravo, neprihvatljivo u prihvatljivo, a devijacije u ljudska prava, stasale su nove generacije Europljana koje su usprkos prevlasti ljevice na svim društvenim područjima, uspjele prepoznati, artikulirati i društvu predstaviti Problem.
Umjesto da se suoče s političkim protivnikom na temeljima demokratskog fair playa, dominantne strukture u tijelima Europske unije svoje političke protivnike etiketiraju, izmišljaju nepostojeće prijetnje i slične distraktore od stvarnosti. Koliko god dramatično zvuče njihovi pozivi na „obranu dosegnutih sloboda“, vlasti iz Bruxellesa, jednako kao i narod, znaju da ne živimo ponovo opasne 1930-e (kako nam kaže Macron) i da iz zasjede ne vrebaju novi Hitleri, Mussoliniji i slični. Nova desnica koja polako osvaja politički prostor Europe uglavnom je sastavljena od ljudi koji nisu digli ruke od vrijednosti i pozitivne tradicije na kojoj počiva ukupan način njihova života. Dosta im je pasivno promatrati kako EU političari uništavaju njihova društva, a da za to nemaju potreban pristanak naroda. Radi se o tome da narod želi svoja ustavna prava koja su uzurpirana od nelegitimne i nesposobne vlasti.
Živimo li bolje nakon ulaska u EU?
Gospodarsko i općedruštveno nazadovanje za većinu Europljana je već neko vrijeme jasna datost. Ogroman dio europske populacije dugi niz godina osjeća pad standarda i strah za budućnost svoje djece jer nema privilegiju raditi na EU poslovima, projektima i za 5-10 tisuća eura mjesečno trošiti vrijeme po bezbrojnim uredima sagrađenim novcima poreznih obveznika. Prirodna posljedica takvog osjećaja je okretanje prema novim političkim snagama, budući da rješenje svojeg problema ljudi ne vide u aktualnoj vlasti.
Izuzevši nebitne i marginalne incidente, u pozadini desnih događanja u Europi stoji jak osjećaj nesigurnosti i zabrinutosti ljudi za vlastitu egzistenciju. Dovoljno je prisjetiti se nedavne masovne nezaposlenosti u južnoj zoni EU-a, koja nešto smanjena traje i danas. Zapitajmo građane Hrvatske žive li bolje ili lošije pet godina nakon ulaska u Europsku uniju – naravno, one koji su ostali u Hrvatskoj.
Što o Europskoj uniji misli većina građana Ujedinjenog Kraljevstva (pogotovo većina etničkih Engleza i Velšana), jasno su rekli na referendumu o Brexitu. Ne žele da za 50 godina cijelo Ujedinjeno Kraljevstvo postane Savile Town, mjesto u Yorkshireu u kojem živi nešto preko 4.000 stanovnika, a samo 48 su etnički Englezi. Velika većina ostalih su Azijci muslimanske vjere. Posljedica je to društvenog inženjeringa lijeve laburističke politike T. Blaira koji je za vrijeme svoje desetogodišnje vladavine širom otvorio vrata ulasku milijuna imigranata s Bliskog i Srednjeg istoka bez potrebne kontrole. Posljedice su očite, a indikativan primjer je upravo Savile Town.
To naravno Macrona, Merkel i slične ne brine, jer kao što znamo, oni sanjanju jedan svijet u kojem nema razlika, granica; svi su ljudi jednaki i međusobno se ni ne prepoznaju. Tako je naravno lakše oblikovati njihovo jedinstvo, solidarnost i harmoniju!
Što se tiče razvoja demokracije i pravne države u Europskoj uniji, to najbolje vidimo na posljednjem hrvatskom slučaju s prikupljanjem potpisa za referendum za pravedniji izborni sustav. Ako nešto, tada upravo taj slučaj pokazuje strah pseudoelita od narodne volje i nazadovanje demokracije u članici EU-a. Ni Rumunji baš nisu zadovoljni napretkom i svojom „socijaldemokratskom“ vladom pa ih je prošlog ljeta izašlo na ulice preko 100.000 kako bi protestirali protiv razmahane korupcije i niskih plaća u zemlji koja je već 12 godina članica EU-a. Pa gdje je onda napredak? Ima li ga na horizontu? Ne mjeri se napredak valjda samo u oslobođenoj mobilnosti radne snage koja je omogućila da Rumunji, Poljaci, Hrvati i ostali istočnoeuropljani popune upražnjena radna mjesta i rodilišta u zapadnom dijelu EU-a?
Europa vs. Amerika?
U zadnje vrijeme Bruxelles nas straši i SAD-om. Odjednom je europskoj vladajućoj klasi SAD postao jednaka potencijalna opasnost kao Rusija i Kina. Zaboravljaju u BXL-u da bi pored njihove sposobnosti rješavanja konflikata, rat na Balkanu vjerojatno još uvijek trajao, a Miloševićeva bi milicija i dalje terorizirala Albance na Kosovu. U takvim bi okolnostima Macron i ekipa stvarali Europsku vojsku za obranu Europljana od Amerikanaca koji su ih u 20. stoljeću dva puta spašavali od sebe samih. Priča o učinkovitoj europskoj vojsci ozbiljna je i moguća koliko i ona o afričkoj ili južnoameričkoj.
Usporedbe radi, pogledajmo neke gospodarske rezultate SAD-a čiju politiku trenutno određuje od europske ljevice omraženi Trump. Nezaposlenost je 3.9%, a bilježi se i stalan rast broja zaposlenih – 3,5 milijuna više zaposlenih nego u siječnju 2017. godine, kad je Trump postao predsjednik SAD-a. Prema relevantnim istraživanjima, 65% Amerikanaca vjeruje da je trenutno vrlo povoljno vrijeme za pronalaženje kvalitetnog zaposlenja. Optimizam malih i srednjih poduzetnika je na najvišoj razini u zadnjih 35 godina. Investicije u infrastrukturu, IT industriju i ostala kapitalna dobra su također u porastu u odnosu na razdoblje vladavine Obamine administracije. Itd.
Možda Trump mnogima nije simpatičan, možda ima nespretne i nediplomatske nastupe, ali mnogo bitnije od toga je da se većina Amerikanaca osjeća bolje nego prije nekoliko godina – posao napreduje, ljudi više rade, zadovoljniji su. To su činjenice. Suprotno tome, u Europi imamo površinski uglađene političare od čega građani nemaju nikakve koristi. Štoviše, većina je sve nezadovoljnija i bez izgleda za zaustavljanje pada niz ljestvicu društvenog uspjeha.
Cilj vlasti i vladara trebao bi biti dobrobit i prosperitet vlastitog naroda, a ne vježbanje stila i pokazivanje besprijekorne, impotentne i sterilne političke korektnosti kako bi se postalo ljubimac utjecajnih kolega iz međunarodne zajednice.
Budući scenariji
Od 1950-ih Europska zajednica za ugljen i čelik počela je gospodarski i politički ujedinjavati europske zemlje kako bi se nakon dva devastirajuća rata osigurao novi početak i trajan mir. Ono što je tada pokrenuto s razmjerno dobrim ciljem po putu se izgubilo. Danas su institucije Europske unije postale izlizane, korumpirane, nefleksibilne, sve udaljenije od stvarnosti i već neko vrijeme i same rade protiv cilja radi kojeg postoje.
Izbornici i treneri nekad ekskluzivnog EU kluba i sami su postali svjesni da je došlo vrijeme za nove „izazove“ i repozicioniranje snaga. Dovoljno govori činjenica što ih polako napuštaju najbolji igrači pa za sljedeće utakmice svjetskog kupa, klub moraju sastavljati iz treće europske lige, a i tamo mnogi ne žele angažman u klubu koji ne donosi bodove.
U svjetlu postojećih okolnosti i vrlo izglednih budućih scenarija, bilo bi zanimljivo znati što su think tankovi najrazvijenijih europskih zemalja već smislili u vezi s novim rasporedom (raspadom?) Europske unije do kojeg će prije ili kasnije doći. Jer sigurno je da zvijezde na plavoj podlozi zastave Europske unije ne sjaje jedinstvo, solidarnost i harmoniju europskih naroda, kao ni demokraciju i pravdu. One su već neko vrijeme poput ugaslih zvijezda na nebu – još uvijek su tu; vidimo njihovu svjetlost, ali izvor (sadržaj) svjetlosti više ne postoji. Stoga nam valja dobro razmisliti o budućnosti Hrvatske nakon što s plave zastave nestane i zadnja zraka svjetlosti s već odavno ugaslih zvijezda.
* Autor je doktor znanosti s bogatim iskustvom rada u javnoj upravi i organizacijama u državnom vlasništvu. Uz znanstvene i stručne članke, objavio je i dvije znanstvene knjige: Moć neetičkog poslovanja – organizacijska kultura u Hrvatskoj (2008.) i Hrvatski turizam – upravljanje identitetom (2013.).
U svojim radovima istražuje svijet svakodnevnog života unutar područja kojeg oblikuje njegovo ukupno iskustvo, ali i društveni kontekst. U biranju tema nastoji pridonijeti kritičkoj analizi i dekonstrukciji hrvatske stvarnosti, odnosno razotkrivanju stvarnih identiteta i implicitnih vrijednosti hrvatskih organizacija.
Paralelno sa znanstvenim radom, autor se duže vrijeme bavi i fotografijom i raznim oblicima vizualne umjetnosti. Na sličan način kao što na znanstvenom polju preispituje društvenu svijest, u svojim fotografijama dočarava osobne percepcije, iskazuje asocijacije i doživljaje vlastitog okruženja, ali i stavove o društvu, gradu, pojavi. Do sada je priredio više samostalnih i skupnih izložbi.
** Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
Tekst se nastavlja ispod oglasa