Povodom Tjedna sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje i Dana sjećanja na žrtve Domovinskog rata, prenosimo intervju kojeg je povjesničar dr. sc. Ante Nazor, ravnatelj Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata dao za ovotjedni broj Vukovarskih novina.
VN: Vukovar je proglašen „mjestom posebnoga domovinskog pijeteta“. Što to praktično znači?
Dr. sc. Ante Nazor: To praktično znači da je ono što većina hrvatskoga naroda osjeća podignuto na razinu Zakona: posebno poštovanje prema poginulim, zatočenim i nestalim hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata u Vukovaru, ali i prema svim hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata koji su branili slobodu, demokraciju, državni suverenitet i teritorijalni integritet Republike Hrvatske, kao i zajedništvo hrvatskog naroda, te posebno poštovanje prema svim civilnim stradalnicima iz Domovinskog rata i Gradu Vukovaru, kao simbolu hrabrosti, zajedništva i mira, koji je tijekom velikosrpske agresije na Republiku Hrvatsku u Domovinskom ratu pretrpio velike ljudske gubitke i razaranja materijalnih dobara odnosno kulturne baštine.
Također, u praktičnom smislu, s obzirom na to da je Zakonom o proglašenju Vukovara mjestom posebnog domovinskog pijeteta 18. studenoga postao neradni dan, svima koji to žele omogućeno je sudjelovanje u Koloni sjećanja.
> Počast žrtvama Veleprometa, Ovčare i Ernestinova: ‘Neopisivo da je netko mogao takva zvjerstva činiti’
Deseci tisuća ljudi koji 18. studenoga svake godine hodočaste u Vukovar da bi u Koloni sjećanja očuvali trajnu uspomenu i sjećanje na žrtvu vukovarskih branitelja i civila u Domovinskom ratu, kao i paljenje svijeća i prigodni programi u gradovima i naseljima diljem Hrvatske, ali i u dijelu Bosne i Hercegovine i među iseljeništvom na raznim kontinentima, u predvečernjim satima 17. studenoga i tijekom 18. studenoga, pokazuju da je hrvatski narod već prepoznao Vukovar kao mjesto odavanja „posebnog domovinskog pijeteta“ te da je taj datum prihvatio kao primjeren.
Prema tome, Vukovar je neupitni simbol otpora, žrtve, pobjede i zajedništva hrvatskoga naroda i svih hrvatskih građana koji su Lijepu Našu prihvatili kao svoju domovinu i obranili je u Domovinskom ratu, odnosno simbol obrane državnog suvereniteta i teritorijalnog integriteta Republike Hrvatske od napada velikosrpskih snaga tijekom 1991. godine.
„Dan posebnog domovinskog pijeteta“ obilježava se 18. studenoga s obzirom na to da je nakon Domovinskog rata taj datum u Hrvatskoj zaživio kao Dan sjećanja na žrtve zločina koje su JNA i srpske snage toga datuma 1991. počinile nad hrvatskim braniteljima i civilima u Vukovaru i Škabrnji. Zapravo, toga dana odajemo poštovanje svima koji su kroz povijest živjeli i ginuli za slobodnu, neovisnu, demokratsku i tolerantnu Hrvatsku.
VN: Niz je memorijalnih mjesta u gradu. Danas neki prigovaraju da Vukovar na taj način ostaje zarobljen u prošlosti. Gdje je granica između dostojanstvenoga obilježavanja žrtve Vukovara i okretanja prema budućnosti?
Dr. sc. Ante Nazor: Brojna memorijalna mjesta u gradu posljedica su intenziteta i brutalnosti velikosrpske agresije te dugotrajnosti opsade Vukovara, no dostojanstveno obilježavanje događaja iz prošlosti i sjećanje na ratnu 1991., nikako ne isključuje „okretanje prema budućnosti“ i rad na poboljšanju životnoga standarda svih Vukovarki i Vukovaraca. Upravo se u spomenutom Zakonu među ciljevima njegova donošenja ističe i izgradnja mira te poticanje društvenog razvoja Vukovara, s naglaskom na demografski, gospodarski, kulturni i odgojno – obrazovni razvoj. Smisao sjećanja na 1991. nije samo „da se ne zaboravi“ nego i da se ne ponovi. Upravo su posljedice rata najbolji pokazatelj da mir nema alternativu, odnosno da bi se svi prijepori trebali rješavati mirnim putem. Mir je temelj, glavni preduvjet za bolju budućnost, stoga je i sjećanje na događaje i žrtve iz 1991. zapravo osuda agresije, nasilja i razaranja te svojevrsna preventiva da se isto ne ponovi.
VN: Građani sporo pronalaženje nestalih osoba iz Domovinskoga rata ističu kao najveći aktualni problem za suživot i međudržavne odnose Hrvatske i Srbije. Zašto potraga ide sporo jer pronalazak nestalih ne bi trebao biti političko pitanje?
Dr. sc. Ante Nazor: Pronalaženje nestalih osoba civilizacijsko je pitanje, i jedan od uvjeta za uspostavu dobrih međudržavnih odnosa između Hrvatske i Srbije. Radi boljeg razumijevanja važnosti traganja za nestalim osobama, citirat ću izjavu gospođe Višnje Bilić (Uprava za zatočene i nestale Ministarstva hrvatskih branitelja) iz knjige Herojski Vukovar, sv. 1 (Zagreb, 2021.): „Nestale osobe najdugotrajnija su posljedica Domovinskoga rata te najsloženije humanitarno, političko i etičko pitanje ratnoga nasljeđa. (…) Uz aspekte osobne ljudske patnje i prava obitelji da znaju što se dogodilo njihovim najbližima, rješavanje pitanja nestalih značajno je i za borbu protiv nekažnjivosti, očuvanje spomena na ljudske žrtve, kao i utvrđivanje povijesnih činjenica o Domovinskom ratu. Pronalazak nestalih osoba preduvjet je oporavka od ratnih trauma te uspostave stabilnosti i dugotrajnoga mira.“
> Sjećanje na žrtvu Borova naselja: Himnu otpjevala Ivona Krajinović, kći hrvatskog branitelja
Poduzetim aktivnostima nadležnih tijela Republike Hrvatske riješen je velik broj slučajeva zatočenih i nestalih osoba tijekom Domovinskog rata. Međutim, prema podacima Uprave za zatočene i nestale Ministarstva hrvatskih branitelja iz 2021., Republika Hrvatska tada je još uvijek tragala za 1869 nestalih i smrtno stradalih osoba za koje nije poznato mjesto ukopa, od kojih 1128 čine osobe nestale i smrtno stradale 1991./1992. u velikosrpskoj oružanoj agresiji na Republiku Hrvatsku (od toga je 525 osoba s područja Vukovarsko-srijemske županije, uključujući 386 osoba iz grada Vukovara), a preostalih 741 osoba većinom su nestale i smrtno stradale 1995. godine.
Glede sporog pronalaženja nestalih osoba, treba istaknuti da, s obzirom na ulogu Republike Srbije u velikosrpskoj agresiji na Republiku Hrvatsku, rješavanje pitanja osoba nestalih u Domovinskom ratu nije moguće bez suradnje s tom državom, koja raspolaže dokumentacijom o prisilnim nestancima tijekom agresije na Republiku Hrvatsku. Uz to, na području Republike Srbije prebivaju mnogi sudionici i svjedoci ovih nestanaka. Uskraćivanjem podataka o nestalim osobama i mjestima ukopa vlasti Republike Srbije umanjuju odgovornost i ulogu u agresiji na Republiku Hrvatsku, štiteći time odgovorne za počinjena zlodjela i politiku koja je ohrabrivala, opravdavala i konačno omogućila nasilje i zločine 1990-ih radi stvaranja etnički homogene srpske države.
VN: Kakva je materijalna šteta?
Dr. sc. Ante Nazor: Istražujući ratne štete na području Vukovara, kolegica doc. dr. sc. Ana Holjevac Tuković zapisala je: „Vukovar je do 1991. po svojoj dojmljivoj fizionomiji, brojnosti i dobroj sačuvanosti spomeničkog fonda svrstavan među najvrjednije urbane cjeline u kontinentalnom dijelu Republike Hrvatske. Na kraju 20. stoljeća Vukovar, grad na istoku Hrvatske, na razmeđi Slavonije i Srijema, postaje simbol stradanja i patnje ljudi, simbol razaranja gradova i stoljećima stvarane kulturne baštine.
U Domovinskom ratu 1991. godine JNA i srpske snage pretvorile su taj grad s više tisućljetnom povijesti u zgarište i ruševine izbrisavši iz slike Vukovara brojne povijesne građevine i prepoznatljive urbane cjeline. Vukovar je kao urbana i gospodarska cjelina pretrpio najveću pojedinačnu ratnu štetu u Republici Hrvatskoj, a po razmjerima razaranja postao je najizrazitiji simbol stradanja u Domovinskom ratu. (…) Uništen je cjelokupni gospodarski potencijal grada, infrastruktura, stambeni fond, a ciljevi razaranja bili su i spomenici kulture, posebice sakralni objekti, župne crkve, kapele i groblja te bolnica, dječji vrtići, škole i starački dom.“
Prema izvješću Državne komisije za popis i procjenu ratne štete iz 1999. godine, na području Grada Vukovara (naselja Vukovar, Grabovo, Lipovača i Sotin) procijenjena je ukupna izravna ratna šteta od 9,5 milijardi kuna, dok su neizravne ratne štete bile barem četiri puta veće. Od toga, izravna ratna gospodarska šteta procijenjena je na 4,6 milijardi kuna (48,4 %), šteta na infrastrukturi na 2,3 milijarde kuna (24,2 %), a na privatnoj imovini 2,6 milijardi kuna (27,4 %).
U odnosu na evidentirani broj stambenih jedinica prije rata tijekom agresije uništeno je ili oštećeno više od 90% stambenih objekata (evidentirano je 13.852 oštećenih ili uništenih stambenih jedinica, od čega su 8272 oštećene ili uništene obiteljske kuće te 552 oštećena višestam¬bena objekta s 5580 stanova). Od toga njih 75 % svrstano je u 4., 5., i 6. kategoriju oštećenja (dakle, teška oštećenja, ili djelomično ili potpuno srušena građevina).
VN: Kakav je bio stvarni odnos vojnih snaga branitelja i agresora? Je li to bila bitka Davida i Golijata? Koliko je branitelja branilo Vukovar i Općinu Vukovar?
Dr. sc. Ante Nazor: Obrana Vukovara bila je iznimno zahtjevna, prije svega zbog ogromnog nerazmjera u odnosu snaga u korist velikosrpskoga agresora, posebice u materijalno-tehničkim sredstvima, kao i zbog nepovoljnog zemljopisnoga položaja, jer se Vukovar nalazi uz granicu sa Srbijom i gotovo u okruženju sela s većinskim srpskim stanovništvom, koje je JNA naoružala.
Uza to, da bi se razumjele okolnosti u kojima se branio Vukovar, odnosno razlozi zbog kojih Vukovar nije mogao dobiti još veću vojnu pomoć Zapovjedništva ZNG RH i Glavnog stožera OSRH u postrojbama i naoružanju iz drugih dijelova Hrvatske koja bi omogućila deblokadu i konačnu obranu grada, bitku za Vukovar treba promatrati u kontekstu događaja na drugim dijelovima hrvatskog ratišta, uvažavajući činjenicu da je u to vrijeme ratom bila zahvaćena gotovo cijela Hrvatska.
Također, hrvatskim snagama kronično je nedostajalo streljivo, posebice topničko, čiju je nabavu znatno otežalo uvođenje embarga na izvoz oružja i vojne opreme na područje bivše Jugoslavije. Spomenuti embargo, nametnut Rezolucijom broj 713 koju je Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda u New Yorku prihvatilo 25. rujna 1991., s obzirom na to da su agresorske snage imale streljiva u izobilju, učvrstio je postojeći ogromni nerazmjer u odnosu između branitelja i napadača i dodatno osigurao nadmoć agresorskih snaga u napadu na Hrvatsku i Vukovar.
Prema nekim izvorima tijekom srpske opsade u neprijateljskom okruženju grad Vukovar (uključujući i selo Bogdanovce) branilo je ukupno oko 4020 branitelja (u taj je broj uključena i cjelokupna logistika te liječnici i medicinsko osoblje vukovarske bolnice), no snage vukovarskih branitelja s oružjem u ruci ni u jednom trenutku nisu prelazile broj od oko 1800 pripadnika policije i ZNG-a (4. bojna 3. brigade) te lokalnih branitelja, pripadnika HOS-a i dragovoljaca iz raznih područja Hrvatske i BiH, ustrojenih u 204. (124.) brigadu HV-a.
Hrvatsko vodstvo, odnosno Glavni stožer HV-a i Operativna zona HV-a Osijek planirali su akcije za deblokadu grada, a radi vojne pomoći Vukovaru angažirane su snage u njegovoj okolici, posebno topništvo. Tako je 16. listopada ustrojena i Operativna grupa HV-a Vinkovci, Vukovar i Županja, koja je, prema procjeni njezina zapovjednika Mile Dedakovića „Jastreba“, u tijeku završnih borbi za grad na raspolaganju imala oko 6800 ljudi (a prema izvoru MORH-a 5300 ljudi), 15 tenkova, 11 oklopnih transportera, 52 topa kalibra 20-100 mm, 32 topa kalibra veća od 100 mm, 1 VBR i 68 minobacača (Mile Dedaković – Alenka Mirković-Nađ – Davor Runtić, Bitka za Vukovar, Vinkovci, 2000., 303 – zemljovid br. 13).
Prema izvorima JNA, krajem rujna 1991. JNA (1. vojna oblast) i srpske snage u istočnoj Hrvatskoj imale su više od 60.000 vojnika, a sredinom studenoga 1991. agresorske snage brojale su više od 50.000 vojnika (37.613 pripadnika JNA, 9582 „vojnih osoba“ Teritorijalne obrane Srbije i oko 4500 pripadnika lokalnih srpskih snaga, uglavnom organiziranih u TO), te 676 tenkova, 505 oklopnih transportera, 428 oruđa „artiljerije za podršku“, 158 oruđa „protuoklopne artiljerije“ i 380 oruđa „protuavionske artiljerije“ („Pregled brojnog stanja ljudstva i borbene tehnike jedinica 1. VO angažovanih u b/d u istočnoj Slavoniji“, 16. novembar 1991., Komanda 1. vojne oblasti, str. pov. br. 1614-162). Znatan dio tih snaga i sredstava upotrijebljen je u napadu na Vukovar.
S obzirom na takav nerazmjer u odnosu snaga, posebice u mogućnosti djelovanja artiljerijom, što je iznimno otežavalo obranu Vukovara i mogućnost njegove trajne deblokade i pomoći braniteljima, zaista se može reći da je to bila borba Davida i Golijata, te da je pravo čudo da su branitelji toliko dugo odolijevali napadima nadmoćnijega velikosrpskog agresora (nakon ubojstva 12 hrvatskih policajaca u selu Borovo kraj Vukovara, 2. svibnja 1991., kada zapravo započinje ratno stanje na tom području, izravni napadi velikosrpskih snaga na grad započeli su krajem lipnja, a neprekidna opsada grada trajala je od 25. kolovoza do 18., odnosno 20. studenoga 1991.).
Nažalost, nastojanja Hrvatske vojske i Specijalnih jedinica MUP-a RH da oslobode Marince i deblokiraju Vukovar nisu bila uspješna. Hrvatska vojska, tek u fazi ustrojavanja i sa zanemarivom količinom naoružanja, odnosno prije svega streljiva i tehnike u odnosu na snage JNA angažirane oko Vukovara, imala je ograničene mogućnosti za uspješnu napadajnu operaciju na tom području.
Pokazalo se da s postojećim snagama, odnosno s tadašnjom razinom ustroja i logističkih mogućnosti, te opremljenosti i obučenosti postrojbi, bez ratnog zrakoplovstva i uz nedostatak streljiva za artiljerijsku podršku, Hrvatska nije mogla obraniti Vukovar od napada višestruko brojnijeg i bolje naoružanoga velikosrpskog agresora, koji je, u odnosu na branitelje, raspolagao i s više nego deseterostruko većim brojem topničkog oruđa i više nego stostruko većim brojem granata i mina te ostalog streljiva, a u zraku je imao apsolutnu prevlast. Zapravo, može se reći da je obrana Vukovara u takvim okolnostima fenomen rijetko viđen u povijesti modernog ratovanja.
VN: Neke srpske udruge govore o srpskim civilnim žrtvama u opkoljenom Vukovaru. Organiziraju bacanja cvijeća u Dunav, čine to i neki predstavnici hrvatskih državnih vlasti. Ima li ikakve istine u tvrdnjama o stradanju srpskih civila ili je to politička propaganda da s ciljem opravdanja agresije?
Dr. sc. Ante Nazor: Naravno da je tijekom velikosrpske agresije i opsade grada žrtava bilo i među srpskim civilima. Ima li među njima i žrtava zločina koje su počinili pripadnici hrvatskih snaga, to utvrđuje DORH. No, sigurno je da se ne radi „o ubojstvima nekoliko desetaka uglednih vukovarskih Srba prije ratnih zbivanja“, kako je 17. studenoga 2020. objavio novinar Slobodne Dalmacije. Takva bezobrazna manipulacija žrtvama u Vukovaru pokušaj je relativiziranja odgovornosti tadašnje srbijanske politike za agresiju na Republiku Hrvatsku i zločine koje su JNA i srpske snage počinile u Vukovaru.
VN: Nedavni posjet srpskoga patrijarha Porfirija Vukovaru otvorio je pitanje uloge Srpske pravoslavne crkve u agresiji na Vukovar. Je li ona poticala i podržavala agresiju, čini se da su neki svećenici pružali i logistiku vojsci?
Dr. sc. Ante Nazor: Hrvatska je demokratska zemlja u kojoj je svakoj osobi, uz slobodno isticanje nacionalne pripadnosti, zajamčena i sloboda vjeroispovijesti, pa tako i Srbima u Vukovaru. No, Vukovar je i mjesto posebnog domovinskog pijeteta. Grad su 1991. razrušili, a njegovo nesrpsko stanovništvo protjerali, upravo pripadnici srpskog naroda zadojeni velikosrpskom ideologijom i politikom, koju je tada, nažalost, podržao i dio Srpske pravoslavne crkve. Stoga je nedavni posjet srpskog patrijarha Porfirija trebalo organizirati poštujući navedene činjenice te datum blagoslova obnovljene crkve sv. Nikolaja prilagoditi osjećajima većinskog stanovništva, koje se 16. listopada sjeća žrtve vukovarskih branitelja Blage Zadre i Alfreda Hilla.
> SPC u Vukovaru prilikom posjete patrijarha Porfirija odlikovala Pupovca i Stanimirovića
> Pregled tjedna: Mlinarić o dolasku patrijarha Porfirija u Vukovaru
> Radić (DP) o povratku Ine Hrvatskoj, optužnici protiv Miloševića, Porfiriju u Vukovaru…
I patrijarh i važni predstavnici srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj koji su ga dočekali, dovoljno su iskusni da ne bi znali i mogli predvidjeti kakve posljedice, ne samo sigurnosne koje su toga dana nedvojbeno bile usložnjene, može prouzročiti takav posjet. Tim više jer se taj posjet dogodio u ozračju nedavnoga patrijarhova govora u Republici Srpskoj u BiH, ali i događaja u Crnoj Gori, koji jasno pokazuju ulogu SPC-a u provedbi politike „srpskog sveta“, te s utegom konstantnog sudjelovanja SPC-a u pokušaju kompromitacije blaženog kardinala Alojzija Stepinca, SPC-a čije vladike odlikuju četničke ideologe i ratne zločince te ustrajavaju na mitomanskim brojevima žrtava u logoru Jasenovac…
Treba pozdraviti patrijarhovu poruku o potrebi poštivanja svih žrtava, ona je svakako humanija i za hrvatsko-srpske odnose ljekovitija od prigodničarskog govora o prekrajanju granica. No, s obzirom na to da je blagoslovio crkvu razrušenu u gradu u kojem je tijekom velikosrpske agresije 1991. razrušeno više od 90 % objekata, tom je prigodom mogao izraziti žaljenje zbog činjenice da je dio vodstva i svećenstva Srpske pravoslavne crkve (SPC) odigrao značajnu ulogu u provođenju velikosrpske politike i pripremi agresije na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu.
Možda je naivno očekivati da će SPC djelovati odvojeno od politike srbijanske države, odnosno od vlasti čija je višestoljetna politika da su srpske zemlje svugdje gdje žive Srbi, no upravo je dolazak u Vukovar, mjesto posebnoga domovinskog pijeteta, na spomenuti datum, bio prigoda da patrijarh SPC-a progovori i o tome čija je politika uzrokovala stradanje stanovnika Vukovara i čija je vojska razrušila taj grad, jer je jasno suočavanje s činjenicama preduvjet za istinsku normalizaciju hrvatsko-srpskih odnosa.
VN: U svijetu često uspoređuju napadane gradove u suvremenim ratovima s Vukovarom, bila je usporedba s Alepom u Siriji, sada s Mariupoljem u Ukrajini. Stoje li te usporedbe?
Dr. sc. Ante Nazor: Te su usporedbe razumljive zbog sličnosti posljedica agresije, odnosno zbog katastrofalnih razmjera razaranja, kojima svjedočimo i tijekom sadašnje brutalne ruske agresije na Ukrajinu.
Tako je nedavno u poljskom gradu Gdynia, gdje su na filmskom festivalu („XIV Festiwal Filmowy NNW“) prikazani hrvatski filmovi s tematikom iz Domovinskog rata („Šesti autobus“ redatelja Eduarda Galića i „Broj 55“ redatelja Kristijana Milića), održana tribina o „gradovima herojima“ – Varšava 1944., Vukovar 1991. i Mariupolj 2022., na kojoj je sudjelovao i Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata. Kolegica iz HMDCDR-a doc. dr. sc. Ana Holjevac Tuković na skupu je govorila o obrani i stradanju Vukovara 1991., a kolegica doc. dr. sc. Julija Barunčić Pletikosić je za poljske medije govorila o velikosrpskoj agresiji na Hrvatsku 1991. godine.
Tekst se nastavlja ispod oglasa