“U Sabornici i političkom životu nema dijaloga, dogovora oko strateških pitanja društva i države, nema jasno definiranih ciljeva, prevladava monolog i dugi solilokviji samodopadnih, za ne reći, narcisoidnih pojedinaca. Temeljni problem i generator većine političkih nesporazuma je izigranost volje birača, skrpana i heterogena saborska većina od “koalicijskih partnera” kojima su interesi vlastite grupe i vlastiti interesi i bogaćenja (gramzljivost za materijalnim) daleko ispred općih interesa društva, naroda i države. Ideološka i svjetonazorska pitanja i podjele kojima smo svakodnevno u mainstream medijima namjerno izvrgnuti samo su pokazatelji da je određenim interesnim skupinama jako stalo da se podijeljenosti, tenzije i rascjepi u društvu stalno raspiruju i podgrijavaju. Stoga u društvu i nema dijaloga, a obiluje glasnost i kakofonija.”, istaknuo je u intervjuu za Glas Slavonije prof.dr.sc. Stipan Tadić s Hrvatskih studija.
Manjine ne trebaju imati nikakve društvene povlastice
“Kod koalicijskih partnera, odnosno njihovih vodećih članova, snažna je politička samosvijest da je saborska većina krhka, a Vlada zapravo spoj (ne)spojivoga, prebjega iz opozicijskih stranaka i koalicija u vladajuću momčad. Takvu je vladu lako destabilizirati, čak i pojedinačnim izlaskom. Svjestan je toga i g. Pupovac sa svoja tri zastupnika (koja mu jamči zakon!?), kao i manjinski zastupnici. Stoga i “premišlja” (trguje!) hoće li ostati u Vladi ili je napustiti. U takvoj situaciji klevetničkog i lažnog etiketiranja hrvatski narod je zatečen i u poziciji nevjerice, neodlučnosti i političke apatije. Duboko sam uvjeren da će narod, akoli ne njegovi politički čelnici, pronaći pravi put i izlaz kao što ga je uvijek u teškim iskušenjima povijesti pronalazio. Upravo se zbog izigrane volje birača i političke trgovine vlade koja svim svojim koalicijskim partnerima trajno duguje dokle god postoji generiraju društveni i politički problemi i rade ustupci u kojima izborno neuspješni i politički manjinski pojedinci, uz obilnu pomoć moćnih medija, vode glavnu riječ. Ne čude stoga usporedbe, izjave i napadi Pupovca na hrvatski narod, državu, pa čak i Katoličku Crkvu u Hrvata. On se samo bori za svoje interese i provodi svoj (memorandumski!) program. Zanimljiva je priča o ugroženosti Srba. Oni su ugroženi i kad su većina – u bivšoj državi, i kad su manjina – danas. O čemu se tu zapravo radi i što doista stoji iza te sintagme o ugroženosti? Za to bi bila potrebna posebna studija i pomna raščlamba.”, dodao je dr.sc. Tadić..
“Manjine ne bi trebale imati nikakve društvene povlastice ni beneficije. S obzirom na to kakav status u Hrvatskoj imaju manjine, volio bih i ja osobno pripadati nekoj od manjina.”
Ekstremno lijevi će u svemu gledati ‘ustašizaciju’
Prof. Tadić komentirao je i navode o ustašizaciji Hrvatske.
“Onaj tko ustašizaciju društva vidi, vjerojatno realnost društva promatra s crvenog motrišta i iz perspektive mentalnog komunista, da se poslužim sintagmom akademika I. Aralice. A takvih, nažalost, u Hrvatskoj ne nedostaje. Bilo zbog toga što lustracija nije provedena, što je jedan težak uteg, zbog čega se nije do kraja dogodila ni pomirba ni katarza društva i što mu onemogućuje snažniji razvoj i iskorak u budućnost.
Ekstremno lijevi će u svemu gledati ustašizaciju, a ekstremno desni će u svemu vidjeti crvene i komunizam. Prostor je zakrivljen – Extrema tanguntur (ekstremi se dodiruju)! Riječ je o istima. Golema većina hrvatskoga naroda nije ni ekstremno lijevo, ni ekstremno desno. Ideološka shizofrenija, kojom nas mediji svakodnevno izluđuju, može biti i krinka da bi netko sačuvao svoje ideološki stečene povlastice.”
“U kratku smo vremenu od nametnutog nam rata i velikosrpske agresije te stvaranja slobodne i samostalne hrvatske države morali prijeći put “od komunističkog pakla do divljeg kapitalizma” (tako glasi i naslov knjige jednog našeg uvaženog pokojnog sociologa J. Županova). Pridoda li se tome i privatizacija vlasništva na “hrvatski način”, stvari u društvu nas i neće previše iznenaditi. Naime, u tom smo tranzicijskom vremenu, zadržavši socijalističko-komunistički mentalitet i kadrove, izručeni raljama nezajažljive beskrupulozno nemoralne i materijalno nezasitne grupe, ili preciznije kazano kaste, privilegiranih koja se vladala po maksimi “socijalističkog morala” – “druže, snađi se!” I dogodilo se to što se dogodilo: “Tko je jamio, jamio!” Okolnosti su dopuštale, a savjesti kod takvih nije ni bilo. Svaka kriza društva je ponajprije kriza moralnosti onih koji ga čine! Onih koji imaju zadaću brinuti se o općem dobro, donositi zakone, izricati presude i obrazovati mlade naraštaje, stvarati povoljnu društvenu klimu, poglavito. Dakle, politika, pravosuđe, obrazovanje i mediji.”, zaključio je Tadić.